Nemoć roditelja da zaštite djecu

Modernizacijom i napretkom grada brige se ne smanjuju već svakim danom postaju sve veće (EPA)

Svjedok: Alma Varatanović

“… Sjećam se: polazio sam “na škole”. Mati je grcala ispraćajući me:
– Pripazi, sinko, grad je dušmanin. Ne idi sredinom džade (puta), satraće te štogod,
ama nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešta s krova, nego hajde ‘nako, ‘nako…
Dalje nije znala. Ili nije mogla?…” (Z. Dizdarević, Majka)

Kao djevojčica sam rasla uz ovaj tekst Zije Dizdarevića i spremala se za svoju ulogu majke.

Osjećala sam kako se grad oko mene mijenja, modernizuje, raste i poboljšava.

Svakako sam bila ubijeđena da ja svom djetetu neću govoriti ovakve riječi, jer to je iz “onog starinskog vakta”.

Čuj ‘satraće te štogod’?!  Ili ‘ nemoj ni plaho uz kraj – da te, boj se, ne udari nešto s krova’?!

I promijenio se moj grad. Veći je nego ikada. I ja sam postala majka.

Odgajam svoju djecu da budu ljudi kojih se neće stidjeti niti jedno društvo i ujedno ih učim kako da prežive u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. I vidi čuda!  Ponavljam iste riječi. Ljudi me tjeraju na to.

Pazim na svoju djecu i štitim ih koliko mogu.

Već smo u  bližoj porodici imali slučajeve, proteklih nekoliko godina, da se  uz prijetnju nožem otima mobitel na autobuskoj stanici i da je jedna osoba iz porodice ranjena u autobusu dok je išla na posao.

To je meni kao majci, tj. nama kao roditeljima, bio dovoljan pokazatelj u kakvom društvu zaista živimo.

Zbog toga sam svoju djecu vodila i dovodila iz škole, plaćala i privatne škole, jer imaju prevoz i bolje uvjete za sticanje znanja. Svojoj djeci sam uskraćivala noćne izlaske i duge dnevne zabave daleko od kuće da ih zaštitim od drugih.

Napad pred kućom

I onda mi pred kućom napadnu maloljetno dijete (13 god.)  koje se vraćalo sa treninga.

On i njegovi maloljetni prijatelji su zaustavljeni 30 m od kućnog praga od strane nekoliko odraslih (vjerovatno pijanih) nepoznatih osoba.

Zaustavili su svoje vozilo i preturali  im po ruksacima, vrijeđali ih, a onda ih i fizički napali. Nanijeli su im višestruke povrede glave i trupa. Potom su sjeli u auto i nestali.

Policija je nemoćna. Sve što su mogli jeste da “utješe” raspamećene roditelje riječima da se to dešava veoma često i da je to postala normalna pojava.  I, kao, “Učinit će oni šta je u njihovoj moći.”

Naravno, danima nakon toga niko više nije ništa poduzeo. A imaju oni i puno važnijih stvari.

U našem gradu svaki dan osvanemo s lošim vijestima. Uvijek se neko nađe negdje na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Ishod – neko je teško pretučen, povrijeđen nožem ili je upucan iz vatrenog oružja.

Ni vijesti da je neko maloljetno dijete ili neka bespomoćna starica pregažena dok je prelazila ulicu više uopće nisu rijetke.

Tako gledajući, sada bismo trebali biti sretni zato što nam dijete nije ubijeno, osakaćeno,  pregaženo, jer se i to se dešava u ovom gradu. I, nažalost, postalo je uobičajeno.

Briga ostaje

I dok se majka Zije Dizdarevića, iz istoimene priče, brinula da joj sina nešto ne pregazi ili da ga šta ne poklopi sa krovova, vidimo da ni “današnja majka” nije puno odmakla od toga.

Ostala joj je ista briga, da djecu nešto ne pregazi ili da ih nešto sa krovova ne poklopi. Bilo ljeto ili zima, brige ostaju.

Ali kako život i vrijeme prolazi, modernizacijom i napretkom grada brige se ne smanjuju već svakim danom postaju sve veće.

Današnja majka ne može biti sigurna za svoje dijete kad ga pusti u školu, na trening ili jednostavno na igralište sa prijateljima.

Uvijek razmišlja o kriminalcima, kidnaperima, narko-bossovima, dilerima, pedofilima, psima lutalicama, treniranim psima sa ‘bijesnim’ gazdama te  velikim i  malim nasilnicima.

O svemu tome mora misliti majka XXI vijeka kada pušta svoje dijete iz zaštićenosti svoga doma.

Nema bezbjednosti

Ali priča tu nije završena. Da bi sve bilo još tamnije, dijete nije bezbjedno ni pred kućom ni u kući od istih, svih gore navedenih profila ljudi i životinja.

Zato danas svjedočimo tome da se podižu sve veće ograde oko kuća sa svim najmodernijim protuprovalnim i alarmnim sistemima, a djeca se (kod onih sa dubljim džepom) privatnim prevozom šalju do škole i, isto tako, iz škole vraćaju kući.

Ostale su majke (one sa plićim džepom) koje moraju pustiti djecu u gradsku džunglu da sama idu.

Njima preostaje samo molba dragom Bogu da im On čuva djecu da se živa i zdrava svaki dan vrate kući u zagrljaj svojih majki.