Neodlučni Inzko je najmanji problem

U intervjuu koji je prošle sedmice dao za zagrebački tjednik Globus Valentin Inzko, visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, istakao je kako ima više od 40 godina diplomatskog iskustva.

Izbija to iskustvo iz svakog retka Globusovog intervjua. Inzko na najvažnija pitanja o sadašnjosti i budućnosti Bosne i Hercegovine odgovara diplomatski. Dakle: ne odgovara. To – kako govoriti, a reći što manje, po mogućnosti ništa – iskusne diplomate znaju. Jedan mi je iskusni političar – jedno je vrijeme bio i na doista visokoj funkciji u međunarodnoj politici – rekao kako nakon svakog formalnog ili neformalnog sastanka ne razmišlja o tome šta je još mogao reći, nego – šta je mogao ne reći.

Tako: moglo bi biti kako je ono što Inzko nije rekao daleko važnije od onoga što jeste.

Rekao je, recimo, kako međunarodna zajednica nikada ne bi prihvatila referendum o otcjepljenju Republike Srpske, niti bi on kao visoki predstavnik potpisao takvo što.

To ne znači ništa. Međunarodna zajednica nije prihvatila, još manje potpisala, rusku aneksiju Krima. Zbog toga Krim danas nije manje ruski, niti više ukrajinski. Usudiću se pretpostaviti kako je krimski scenario Dodiku posve prihvatljiv. Da on otcjepljenje Republike Srpske od Bosne sprovede, a Inzko to ne potpiše. I potom dadne desetine intervjua u kojima se tome oštro protivi, osuđuje i proglašava ništavnim.   

‘Mi ćemo njih da oni ne bi nas’

Pogledajte srpske tabloide, pa i crnogorsko izdanje Informera: oni neprekidno razrađuju tobožnje scenarije napada na Republiku Srpsku. Posljednji od tih scenarija glasi: Hrvatska će helikopterima izvršiti napad na Banjaluku. Iskustva s tim stvarima nam, nažalost, ne manjka: znamo da je sve to, te silne tobožnje prijetnje i zavjere protiv Banjaluke, tek priprema terena za otcjepljenje, ponovimo, bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska.

Tako su, prije nego što je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, beogradski mediji godinama brujali o “otkrivenim tajnim planovima” da se “genocidiše” srpski živalj u te dvije države. Tako su, prije nego što je Crna Gora izvršila agresiju na Dubrovnik, mediji u Podgorici najavljivali “napad ustaša na Boku”. Jasno: da se to ne bi desilo, da ne bi oni nas, bolje da mi njih…

Bude li Dodik odlučio da pokuša otcjepljenje Republike Srpske, nesumnjivo da će to opravdati tobožnjom prijetnjom opstanku entiteta, nesumnjivo da će potez koji godinama priprema prikazati kao iznuđen, povučen u samoodbrani.

Stoga je jedino bitno pitanje za Inzka: šta će on i međunarodna zajednica uraditi ako Dodik odluči da proglasi secesiju? Novinar Globusa to je Inzka direktno pitao.

Ovaj je, rekosmo li, odgovorio tako što nije odgovorio: “Nikako ne bih želio odgovarati na hipotetička pitanja.”

Bh. partija šaha

Nevolja je u tome što to nije hipotetičko nego praktično pitanje. Zamislimo da se u Bosni i Hercegovini igra partija šaha. Igrač koji na pitanje “šta ćeš ti povući ako on povuče to, a šta ako odigra to” odgovara sa “ne bih o hipotetičkim pitanjima” u toj je partiji viđen gubitnik.

Valentin Inzko, međutim, ma koliko bio neodlučan i neefikasan, najmanji je problem Bosne i Hercegovine. Tim prije što bi sljedeći visoki predstavnik mogao biti još neefikasniji. Tim prije što visokog predstavnika uskoro možda neće biti.

Jer ono što zovemo “međunarodna zajednica”, a u Sarajevu djeluje kroz instituciju visokog predstavnika, danas je, nakon pobjede Trumpa, za Bosnu i Hercegovinu mnogo nepovoljniji kontekst od onog prije američkih predsjedničkih izbora.

Zato je naslađivati se zbog toga što Dodik ipak neće otići u Vašington tek znak slabosti. Otišao ili ne otišao, Dodik nakon pobjede Trumpa lakše diše. Do daljnjeg, jer bi ga isti taj Trump sutra mogao ugušiti – politički, dakako. No, to je druga priča.

Mi danas ne znamo kojim će ustupcima na Balkanu novi američki predsjednik platiti otopljenje odnosa s Putinom. Niti znamo koliko će njihova ljubav iz interesa trajati. Znamo tek da je Kissinger osmislio otopljenje odnosa s Kinom, a na štetu Rusije, koje je sproveo Nixon. Isti rukopis prepoznajemo u Trumpovom strateškom otopljenju odnosa s Rusijom, a na štetu Kine. Balkan je u toj trgovini sitniš, možda tek bakšiš – punu cijenu platiće Evropska unija. Ona bi, Evropa, prvi put u modernoj istoriji mogla postati kontinent periferije. No, i to je druga priča.

Propuštene prilike

Ono što nas interesuje (ili bi nas trebalo interesovati) jest tužna priča o izgubljenom vremenu i propuštenim prilikama. O svemu onome što smo mogli učiniti za 20 godina od završetka rata, a nismo. Zato što nismo učinili ono što je trebalo učiniti, kada je trebalo učiniti, Bosna i Hercegovina ne zna šta će visoki predstavnik učiniti odluči li Dodik dovršiti proces secesije Republike Srpske, a Crna Gora ne zna hoće li Senat SAD-a izglasati članstvo te zemlje u NATO-u, a još manje zna – šta sa sobom i svojim problemima ako uđe u NATO?

Naša je priča o političkim elitama koje su zemlje koje su vodili tretirali ne kao svoje nego kao okupiranu teritoriju, iz koje će što više iscijediti. Naša je priča o Sarajevu koje vodi bošnjačka nacionalna-državotvorna stranka, i vodi ga tako očajno da u česmama stanovnika grada koji leži na vodi nema vode. Naša je priča o državobraniteljskoj vladi u Podgorici, glavnom gradu države kojoj tajkuni na ime poreza duguju još malo pa milijardu eura, a prijeti im se naplatom čitavih 12 miliona.

Bosni i Crnoj Gori zajednički je jak unutrašnji otpor samom njihovom postojanju. Zajednički im je i nedostatan, često autodestruktivan odgovor onih koji imaju mandat da taj otpor prevladaju.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera