Netanyahu nije uspio nagovoriti SAD da napadne Iran

Piše: Hamid Dabashi

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu je još bio na putu između Tel Aviva i Washingtona kada je pokrenuta njegova propagandna mašinerija. Visoki izraelski dužnosnik koji je putovao sa njim rekao je novinarima: „Izraelska vlada ima dobro razumijevanje sporazuma iz kojeg možemo izvući zaključke…Znamo ono što znamo. I vjerujte mi, imamo puno informacija o ovom sporazumu. Premijer ide u Kongres da objasni ono što oni ne znaju o sporazumu, a to je da je to loš sporazum“.

Ovim dezinformacijama se očigledno htjelo suprotstaviti ranijim kritikama američkog držanog sekretara Johna Kerryja da Netanyahu ima reputaciju zavaravanja Amerikanaca pažljivo izabranim informacijama koje služe njegovoj svrsi.

Nekoliko sati prije nego što će održati svoj govor u Kongresu, Bijela kuća je upozorila Netanyahua da ne otkriva tajne aspekte pregovora sa Iranom. Američki predsjednik Barack Obama, u istoj mjeri i nekoliko trenutaka prije nego što se Netanyahu obratio Kongresu, otvoreno i kategorički je osramotio Netanyahua rekavši da on ne zna šta je najbolje za SAD ili Izrael.

‘Svakojake izjave’

„Netanyahu je već davao svakojake izjave“, prenio je CCN da je Obama rekao. „To će biti loš sporazum. To će omogućiti Iranu da dobije pomoć u vrijednosti  od 50 milijardi dolara. Iran se neće pridržavati dogovora. Ništa od toga nije se obistinilo“.

Doslovno nekoliko minuta prije Netanyahuovog govora, Bijela kuća je objavila da čim izraelski političar započne svoje obraćanje Kongresu, predsjednik će održati „telefonsku konferenciju sa pet svjetskih lidera kako bi raspravljali o situaciji u Ukrajini i drugim globalnim sigurnosnim pitanjima“.

Čak i prije njegovog obraćanja, liberalni cionisti iz novina Haaretz bili su zauzeti spinovanjem: „Kako se približavamo tom događaju, drama oko govora premijera Benjamina Netanyahua u Kongresu će se izgleda preokrenuti stvar u korist Izraela“.

Prije nego što se obratio Kongresu, Netanyahu je napravio predvidiv korak i svratio u AIPAC, izraelsku petu kolonu u SAD-u, gdje je ponovio svoju mantru da je „Iran prije svega glavni sponzor terorizma u svijetu“, sa istom sigurnošću i uvjerenjem sa kojom je obmanuo američki Kongres 2002. godine kada je ohrabrio SAD da napadne Irak iz istih zastrašujućih razloga da će Saddam Hussein pokrenuti nuklearni napad na Izrael.

Ono nije promaklo ni jednom promatraču za vrijeme cijele drame je činjenica da su SAD i Izrael postali kao sijamski blizanci koji su spojeni na kuku.

Kao što je Joshua Keating rekao za politički magazin Slate: „Ono što je neobično je koliko čvrsto se Netanyahu priklonio jednoj američkoj stranci pored druge – ne samo za vrijeme izbora, nego i u donošenju političkih odluka. Unutrašnja politika SAD-a u ovo trenutku vjerovatno predstavlja bolji objektiv za analizu Netanyahuovih postupaka nego vanjska politika“.

Konačno je ušao u dvoranu u tamnom odjelu i svijetlo plavoj kravati, koju mu je Boehner rekao da popravi prije nego što što ga je predstavio. Nasuprot njega u gotovo prepunoj dvorani su između ostalog bili Elie Wiesel, koji je sjedio pored gospođe Netanyahu, i Newt Gingrich koji je sjedio nekoliko mjesta dalje od Sheldona Adelsona.

Mi smo drevni narod, rekao je on. Iran želi da uništi Izrael, nastavio je. Spomenuo je biblijsku priču o Esteri i spomenuo Hamana koji je želio uništiti jevrejski narod, te je identificirao iranskog vrhovnog vođu ajatolaha Ali Khameneia kao još jednog Hamana. On je antisemit koji objavljuje tweetove o uništenju Izraela. Baš kao nacisti, Iran ne predstavlja prijetnju samo za Izrael nego i za cijeli svijet.

„Svi se moramo ujediniti kako bi bismo zaustavili osvajački pohod Irana, pokoravanje i teror“, rekao je dok je čak uspio napraviti referencu na popularnu HBO seriju „Igra prijestolja“. On se žestoko protivio dogovoru između SAD-a i Irana, jer će, kako on kaže, (1) Iranu ostati nuklearna infrastruktura, i (2) to će omogućiti Iranu da krši uvjete sporazuma jer inspektori samo mogu dokumentovati kršenja, ali ih ne mogu zaustaviti.

Umanjili slavu

Al Jazeera i The Guardian su umanjili slavu Netanyahua prije nego što će on doći u Washingtonu, otkrivši da je otvoreno lagao i demantirao svoju obavještajnu agenciju kada je u septembru 2012. godine stajao pred cijelim svijetom u Ujedinjenim narodima sa pojednostavljenim dijagramom upozoravajući svijet na iranski nuklearni projekat. To se desilo u trenutku kada je Oxfam objavio da bi obnova Gaze mogla potrajati 100 godina ako Izrael nastavi sa blokadom, koja onemogućava desetinama hiljada izbjeglica da se vrate bilo kakvom prividu normalnosti. Neposredno prije nego što se Netanyahu zaputio u Washington, bivši direktor Mossada Meir Dagan nazvao je njegovu politiku „destruktivnom za budućnost i sigurnost Izraela“.

Uprkos protivljenju, koje je bilo ograničeno u Izraelu a rašireno u SAD-u, Netanyahu je došao u Washington da se obrati američkom Kongresu iz jednog veoma jednostavnog razloga. On, i sa njim i cijeli ekspanzionistički cionistički projekta, je u nevolji. Oni su u nevolji jer je „jevrejska država“ napokon našla dostojnog suparnika u Islamskoj Republici Iran.

Sedmice javnih rasprava u Izraelu i SAD-u su konačno za rezultat imale da je američka savjetnica za nacionalnu sigurnost Susan Rice osudila posjetu Netanyahua te je nazvala „destruktivnom“. Možda je ona mislila da je „destruktivna“ za odnos SAD-a i Izraela, ako su ove dvije države zaista dva različita sistema. Ali izbor riječi „destruktivno“ ima šire implikacije koje u topografiji, koja se proteže od Gaze, preko Iraka, Sirije i Afganistana, znači nešto elokventnije.

U međuvremenu, Iranci su bili u povlaštenom položaju u Ženevi u Teheranu, a iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif je uspio naći priliku da se slika dok hoda sa Kerryjem, trpeći domaću kritiku kako bi se mogao rugati na račun Netanyahua.

Očaj sa kojim je Netanyahu došao da se obrati Kongresu po cijenu otuđivanja barem jednog segmenata američkog političkog establišmenta značajan je samo u mjeri u kojoj označava njegov spektakularni neuspjeh da pretvori Iran u Afganistan ili Irak i da nagovori SAD da napadne i uništi tu zemlju za njega.

Ali taj očaj govori o širem području. Iran se uspio izboriti za slab i snažan utjecaj u Iraku, Siriji, Libanu, Palestini, Bahreinu, pa čak i među šiitskim zajednicama u Saudijskoj Arabiji i Jemenu. Izrael nema nikakvog utjecaja ni u jednoj od ovih zemalja osim svojih uobičajenih besmislica poput ciljanih ubistava i sličnih prijetnji.

Neprijatelji, prijatelji, kolege

Vladajući režim u Iranu očajno pokušava ukinuti otežavajuće ekonomske sankcije, ali upornost Obamine administracija u pronalaženju rješenja za nuklearno pitanje ne predstavlja uručivanje Obami pobjede prije nego što napusti dužnost. Kao što već duže vremena predlažem, nuklearno pitanje je najmanji aspekt američko-iranskog problema. Postoji veći paket, velika nagodba koja nagovještava velike strateške promjene u regiji, u kojoj SAD i Iran prepoznaju međusobnu moć i interese i žele pomoći jedni drugima – i upravo ta velika nagodba plaši Netanyahua.

Digla se velika prašina zbog neslaganja Obamine administracije i Netanyahua oko iranskog nuklearnog pitanja. Ovaj raskol je prije svega strateški i samo nejasno ukazuje na nove strukturne promjene u geopolitici regije. Simbiotička veza između cionističkog militarizma i američkog globalnog huškanja je daleko dublja i više strukturna da je jedan američki predsjednik ili jedan izraelski vođa ne mogu promijeniti. Iran se uspješno oslanjao na svoj opsežni slabi i snažni utjecaj u regiji kako bi bio jednako – ako ne i više – od pomoći američkoj politici u regiji. To je ono što ljuti Netanyahua.

Netanyahuov očaj i činjenica da ga je Iran nadmudrio može značiti da on neće uspjeti potaknuti još jedan rat u regiji, i to je dobra vijest, ali to ne znači da nuklearni sporazum koji se temelji na povećanju iranske moći u regiji predstavlja dobar znak za budućnost demokratije u regiji.

Baš kao Izrael, Egipat i Sirija, vladajući režim u Iranu kategorično je neprijateljski nastrojen prema bilo kakvoj demokratskoj promjeni i regiji. Dakle, što on više bude širio svoju moć kao regionalna velesila, to će moći nanijeti više štete tim demokratskim težnjama, počevši sa težnjama unutar Irana.

Problem ovog javnog pokazivanju razlika između Obame i Netanyahua je geopolitika regija koja se brzo mijenja i u kojoj se Izrael više ne bavi samo korumpiranom i truhlom srži vladajućih režima u arapskom i muslimanskom svijetu. Vladajući režim u Iranu nema važnijeg interesa od svog vlastitog opstanka. Vladajući režim koji ne toleriše ni trunku slobode za svoj vlastiti narod nije zainteresovan da se brine za oslobađanje Palestine, Iraka, Sirije, Bahreina ili Jemena od jedne ili druge vrste tiranije.

Ono što je bitno za demokratske težnje naroda sa jednog i drugog kraja arapskog i muslimanskog svijeta je da se ne umiješaju u politiku moći između Islamske Republike, „jevrejske države“ i kršćanskog imperijalizma koji prihvata oboje. Sasvim drugačija geografija oslobođenja djeluje od trga Azadi do Tahrira. Ona se sada možda nalazi u stanju hibernacije, ali ona diše snažno i sigurno čekajući procvat sljedećeg proljeće ili intifada.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera