Netanyahuova uvreda historije

'Ovoga puta je jasno da Netanyahu, sin uglednog istoričara, revidira istoriju i koristi je za dnevnu politiku', piše autor (EPA)

Piše: Boško Jakšić

“Otputovao je za Berlin. Hitler u to vreme nije želeo da uništi Jevreje, želeo je da ih protera. A Haj Amin al-Husseini došao je kod Hitlera i rekao ‘ukoliko ih proterate, oni će svi doći ovamo’. ‘Šta da radim sa njima?’, upitao je Hitler. Amin je odgovorio: ‘Spalite ih’.”

Ovaj je citat dijaloga Adolfa Hitlera i jerusalimskog velikog muftije Haj Amina al-Husseinija iz 1941. koji je izraelski premijer Benjamin Netanyahu izgovorio na 37. Svetskom cionističkom kongresu u Jerusalimu da bi bio prenet u zvaničnom transkriptu izraelske Vlade.

Netanyahu sugeriše da holokaust nije bila Hitlerova ideja, već pripada velikom muftiji, osvedočenom prijatelju nacista, koji se sa firerom prvi put sreo krajem novembra 1941, ali je njegov bizarni pokušaj revizije istorije odmah naleteo na kritike sa svih strana.

Provokativno citiranje razgovora, čiju autentičnost ugledni istoričari osporavaju, odmah je protumačen kao umanjivanje Hitlerove odgovornosti kako bi se krivica preko muftije prebacila na sve Palestince, kako bi se prošlost uvela u sadašnjost.

Kako možete da verujete Palestincima koji hoće svoju državu, kad vidite kakvi su ih ljudi nadahnjivali, poručuje posredno Netanyahu. Nacizam još živi u arapskom antijevrejstvu.

Ne slučajno, podsećanje na napade na Jevreje 1920-ih godina koje je Haj Amin organizovao na platformi antijevrejske politike pre nego što je počeo da se približava novim vlastima Trećeg Rajha, plasirano je u trenutku obnovljenih izraelskih sukoba sa Palestincima.

Haj Amin je bio osvedočeni prijatelj nacista i protivnik Britanaca koji su odlučili da Jevreji dobiju svoj dom na teritoriji mandatne teritorije Palestine.

Posebno je bio angažovan i oko formiranja Vafen-SS divizija Handžar, Skenderbeg i Kama u Nezavisnoj državi Hrvatskoj i po Bosni.

Kako je čitavog života igrao na klackalicama velikih i malih rivalstava, uspeo je da izbegne hapšenje i kaznu Nirnberškog suda i da se posle rata uklopi u francuski interes nezameranja Arapima.

Na sve načine borio se protiv stvaranja jevrejskog ognjišta na tlu Palestine. Radio je na eliminaciji Jevreja i sprečavao pokušaje spasavanja jevrejske dece iz okupirane Evrope. Odgovoran je za smrt hiljada Jevreja tokom Drugog svetskog rata.

Kako je čitavog života igrao na klackalicama velikih i malih rivalstava, uspeo je da izbegne hapšenje i kaznu Nirnberškog suda i da se posle rata uklopi u francuski interes nezameranja Arapima.

Njegovo ime je misteriozno nestalo i sa liste ratnih zločinaca Demokratske Federativne Jugoslavije. Umro je kao slobodan čovek 1974. godine.

‘Laž i sramota’

Nije ovo prvi put da izraelski premijer optužuje nekadašnjeg velikog muftiju jerusalimskog. Pre tri godine nazvao ga je “jednim od vodećih arhitekata Konačnog rešenja”. 

Ovoga puta je međutim jasno da Netanyahu, sin uglednog istoričara, revidira istoriju i koristi je za dnevnu politiku: “Moj cilj nije bio da Hitlera oslobodim odgovornosti koju nosi, već da pokažem da je otac palestinske nacije u ono vreme (Husseini), kada su bili bez države i pre ‘okupacije’, bez teritorije ali sa naseljima, čak i tada težili sistematskom podsticanju uništavanja Jevreja.”

Nažalost, nastavlja lider izraelske desnice, muftija je i danas voljena ličnost u palestinskom društvu, a u udžbenicima se opisuje kao otac palestinske nacije.

“Podsticanje koje je s njim počelo, podsticanje na ubijanje Jevreja, se nastavlja. Ne na isti način, na drukčiji način, ali to je koren problema… Važno je ne ignorisati istorijske istine, ne tada, ne i sada.”

Kritičari sa opozicije, istoričari i Palestinci tvrde da upravo premijer ignoriše činjenice. Podsećaju ga da je Hitler sa sistematskim progonima Jevreja počeo mnogo pre susreta sa velikim muftijom.

Meir Litvak, profesor istorije na univerzitetu u Tel Avivu, za izraelski vojni radio kaže da Netanyahuov govor na kongresu predstavlja “laž” i “sramotu”.

“Hitleru nije bio neophodan Husseini da bi ga ubedio. Hitler je o uništavanju Jevreja govorio u svom poznatom govoru 1939. (u Reichstagu) kada je predviđao da će – ukoliko izbije rat i Jevreji ga započnu – rezultat biti nestanak jevrejske rase.”

Sasvim je nerealno zaključiti da je Haj Amin mogao da vođu Rajha odgovori od proterivanja Jevreja i navede ga na ideju krematorijuma.

Podsećajući takođe da su Netanyahuovi komentari vremenski netačni, Dina Porat, glavna istoričarka Yad Vashema, memorijala holokausta, konstatuje: “Iako je (Husseini) držao ekstremne antijevrejske pozicije, nije muftija bio taj koji je Hitleru dao ideju da uništava Jevreje.”

Politika Konačnog rešenja i ubrzana gradnja koncentracionih logora jesu se dogodili dva meseca posle firerovog prvog susreta sa muftijom krajem novembra 1941, ali sasvim je nerealno zaključiti da je Haj Amin mogao da vođu Rajha odgovori od proterivanja Jevreja i navede ga na ideju krematorijuma.

Trik da se uprljaju Arapi danas

Isaac Herzog, lider opozicije u izraelskom Knessetu, smatra da prebacivanje odgovornosti na Haj Amina predstavlja “opasno izvrtanje istorije”.

Čak je i Moshe Yaalon, ministar odbrane i ugledni član Netanyahuove Likud partije izjavio da je “istorija u stvari veoma, veoma jasna”: “Hitler je bio inicijator, Haj Amin mu se pridružio.”

Profesor Moshe Zimmermann, stručnjak za nemačku istoriju na Hebrejskom univerzitetu, tvrdi da se u protokolu berlinskog susreta Hitlera i Haj Amina, “tekst o kome Netanyahu govori – ne pojavljuje”.

“Ovo je trik sa namerom da se uprljaju Arapi danas zbog Arapa iz prošlosti. Da se Arapima natovari prošlost olakšavajući prošlost Nemačke”, smatra profesor Zimmermann.

“Netanyahu se pridružuje dugoj listi ljudi za koje možemo da kažemo da negiraju holokaust.”

“Netanyahu optužuje Palestince za holokaust i Adolfa Hitlera potpuno oslobađa odgovornosti za gnusan genocid jevrejskog naroda”, piše u saopštenju Saeb Erekat, generalni sekretar Palestinske oslobodilačke organizacije.

“Ovo je tužan dan u istoriji, kada lider izraelske Vlade pokazuje da toliko mrzi svoje susede da je spreman da oslobodi krivice najozlaglašenijeg ratnog zločinca u istoriji Adolfa Hitlera.”

Oglasili su se i iz Berlina. Vladin predstavnik za štampu Steffen Seibert bio je precizan: “Mogu da govorim za federalnu Vladu, da mi Nemci priznajemo da je ubilački rasni fanatizam nacista bio istorijsko poreklo godina Shoah”, rekao je on koristeći hebrejski izraz za godine holokausta.

“Ne vidim razlog da na bilo koji način promenimo naš pogled na istoriju.”

Suočen sa lavinom kritika, Netanyahu je ipak ostao dosledan sebi. Ne odstupa.

Jerusalimski muftija prve polovine prošlog veka je svojevrsna saga o svetu, Bliskom istoku i jevrejsko-palestinskim odnosima. 

Krećući na put u Berlin – na istu lokaciju u kojoj su se pre 74 godine sreli Hitler i Hussieni – on je izjavio da su kritike “apsurdne” insistirajući da nije apsolvirao Hitlera od odgovornosti za holokaust, ali da je “podjednako apsurdno” ignorisati ulogu koju je muftija imao u ohrabrivanju firera za Konačno rešenje koje se završilo smrću šest miliona Jevreja.

Ima za to mnogo dokaza, rekao je Netanyahu, pominjući i svedočenje koje je na nirnberškom procesu dao Dieter Wisliceny, zamenik Adolfa Eichmana: “On (muftija) je bio jedan od Eichmanovih najboljih prijatelja i stalno ga je podsticao da ubrza mere uništavanja.”

Ko je bio Haj Amin al-Husseini?

Jerusalimski muftija prve polovine prošlog veka je svojevrsna saga o svetu, Bliskom istoku i jevrejsko-palestinskim odnosima. 

Njegov život ispunjen je poništavanjem izbora, zakulisnim radnjama, pretnjama i podmićivanjima – impresivnim arsenalom energičnog i upornog makijaveliste. Muftija se najviše koristio real-politikom.

Ne birajući sredstva nametao se sopstvenom narodu. Bio je surov: od 5.000 Arapa koji su poginuli 1930-ih, oko 3.500 ubijeno je po njegovom nalogu.

Bio je opsednut verskom i rasnom mržnjom. Iako se talas sekularizacije u Otomanskoj imperiji osetio od sredine 19. veka, taj proces nije zahvatio arapske mase u Palestini, što je muftiji omogućilo da vešto manipuliše njihovim verskim osećanjima.

Istovremeno, poput pragmatičnog političkog psihologa, umešno je koristio svaku raselinu odnosa kolonijalnih sila Bliskog istoka. Bio je pretendent na velikog Božijeg čoveka koji nije prezao od pakta sa đavolom.

Arapi u Palestini su 1920. oduševljeno prihvatili proglas da Palestina postane južni deo Velike Sirije. Projekt je odgovarao Londonu. Tako je, samo tri godine pošto je Lord Balfour svojom deklaracijom Jevrejima omogućio pravo na “nacionalni dom” u Palestini, Britanija postala bliža srcima palestinskih Arapa udaljavajući se od Jevreja.

London je nudio prijateljstvo Arapima kako bi regrutovao neprijatelje Osmanlijama. Husseini je tada otvorio sezonu svojih paktiranja.

Britanija podržava nastanak jevrejskog doma i to potvrđuje Balfourovom deklaracijom iz novembra 1917. Zatim dvolično koketira sa Arapima pokušavajući da minira lorda Balfoura i realizuje ideju stvaranja arapske imperije.

To su počeci istorije promenljivih, listopadnih savezništava koja – uz kraće ili duže periode vernosti – traju do današnjih dana.

Britanija podržava nastanak jevrejskog doma i to potvrđuje Balfourovom deklaracijom iz novembra 1917. Zatim dvolično koketira sa Arapima pokušavajući da minira lorda Balfoura i realizuje ideju stvaranja arapske imperije.

Odličan britanski đak

Amin al-Husseini brzo uči lekciju. Igra na britansko-francusku surevnjivost oko Sirije. Zbog Jevreja se žali Vatikanu upozoravajući da cionizam preti hrišćanstvu, ne islamu.

Britanci su porodicu koja je uzastopno dala trojicu muftija nagrađivali titulama, novcem, počastima. Al-Husseiniji su ponekad uzvraćali, ponekad ne. Haj Amin oko toga nije imao većih dilema.

Činovnik britanske vojne uprave u Jerusalimu 1918, gde je kancelariju delio sa jevrejskim kolegom, shvatio je poruku britanskog pukovnika da se nezavisnost postiže samo snagom.

Onda se sve ponovo okrenulo – britanskim zaokretom. Lideri arapske pobune 1920. su kažnjeni – ali im je omogućeno da pobegnu.

Jevrejima kojima je tokom pobune namenjena uloga žrtve prividno su nagrađeni imenovanjem britanskog Jevrejina za civilnog guvernera Palestine.

Ali, britanski protivnici jevrejskog naseljavanja Palestine ponovo će podržati Haj Amina, ovoga puta kako bi bio izabran za muftiju Jerusalima.

On je kasnije pokazao da je odličan britanski đak. Okrenuće se i protiv mentora i protiv Jevreja. Igraće na kartu britansko-francuskog rivaliteta. Kao što su Sovjeti tada podržali pronacističku vladu u Iraku kako bi blokirali Britance.

Nemci u startu nisu bili protiv jevrejskog naseljavanja Palestine i nisu mislili ništa posebno dobro o arapskom nacionalizmu koji kamuflira muftijine lične ambicije i interese.

Političar koji je vješto koristio Nijemce, a i oni njega

Arapi su međutim oduševljeni nacizmom. Kako to da narod koji je na 12. mestu rasne nomenklature Rajha počne da obožava Hitlera? Odgovor je sadržan u sintagmi: neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj. 

Kada su otvorili svoje antijevrejske karte, Nemci su Arape ohrabrivali da se pobune protiv “cionističkih ambicija”. Riđu bradu i plave oči Haj Amin u odnosima sa nacistima počinje da koristi kao atribute arijevstva.

Radilo se, očigledno, o veoma agilnom, lukavom i sposobnom političaru koji je vešto koristio Nemce, a koga su i Nemci ne manje vešto upotrebljavali da bi Rajh predstavili kao zaštitnika islama i tako pridobili saveznike protiv Britanaca.

Antijevrejstvo je vrhunski denominator savezništva sa Nemcima pa Haj Amin od Berlina traži pravo da “pitanje jevrejskog elementa u Palestini” reši u skladu sa arapskim nacionalnim interesom i “istim načinom kojim jevrejsko pitanje bude rešeno u zemljama Osovine”.

To jasno implicira da je muftija samo sledio naciste, a ne da je bio inspirator holokausta koji je ubedio “povodljivog” Hitlera, kako je pokušao da prikaže Netanyahu.

Radilo se, očigledno, o veoma agilnom, lukavom i sposobnom političaru koji je vešto koristio Nemce, a koga su i Nemci ne manje vešto upotrebljavali da bi Rajh predstavili kao zaštitnika islama i tako pridobili saveznike protiv Britanaca.

Prebacivanje odgovornosti za holokaust na Haj Amina Husseinija, kolikogod se radilo o nacističkom kolaborantu i čoveku bez morala, ipak je uvreda istorije.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera