Ni kamen temeljac za njemačke farme u Srbiji

Najveća korist za državu biće rast budžetskih prihoda, tvrde u Ministarstvu poljoprivrede (Rade Preli? / Tanjug)

Jedan od najvećih evropskih proizvođača mesa, nemačka kompanija Toennies, ne dolazi u Srbiju.

Bar ne u novembru 2017. godine, kako je to u julu saopštio ministar poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede Branislav Nedimović, najavljujući da bi negde u ovo doba godine Nemci trebalo da počnu gradnju farme svinja i klanice.

Sada je dolazak ovog investitora definitivno pomeren za narednu godinu. Preciznije rečeno, “izgradnja farme svinja u Kikindi je predviđena za 2018/2019. agroekonomsku godinu, u Zrenjaninu 2019/2020. agroekonomske godine”, rečeno je Al Jazeeri u Ministarstvu poljoprivrede.

Toennies bez odgovora o dolasku u Srbiju

Potpisivanje ugovora sa ovom kompanijom pripremano je za jun 2016. godine. Tako je bar, u februaru te godine, najavljivao tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić. Nije se dogodilo.

Ipak, od poslednjih najava, stanje na terenu se promenilo. Predstavništvu nemačke kompanije u Srbiji, firmi pod nazivom Toennies Invest d.o.o., odobren je zakup na dve od pet lokacija, koje su tražili.

U Zrenjaninu 2.431 hektar, a u Kikindi 2.544 hektara na 30 godina. Zahtevi nemačke kompanije za lokacije u Sečnju, Plandištu i Vršcu su u proceduri, kažu u Ministarstvu poljoprivrede.

Potvrdu namera za investiranje u Srbiju i konkretnije datume realizacije eventualnih investicija pokušali smo da dobijemo i od nemačke kompanije. Međutim, odgovor na pitanja koja smo poslali mailom centrali u Nemačkoj, nismo dobili ni posle više od nedelju dana.

Sedište srpske filijale – nepoznato

Odgovor nismo mogli da dobijemo ni od srpske filijale nemačke kompanije, budući da ih nismo pronašli na adresi u centru Beograda, koja je, kao sedište firme, navedena na sajtu Agencije za privredne registre. Predstavnika ove filijale nije bilo ni na beogradskoj adresi koja se, kao sedište, pominje u osnivačkom aktu firme.

Zaposleni koji rade u drugim kompanijama u tim zgradama, rekli su nam da predstavnike Toennies Investa nisu videli najmanje godinu dana na tim adresama. Ni table sa nazivom kompanije nema na zidu, gde stoje nazivi drugih firmi koje imaju kancelarije na tim adresama.

U Agenciji za privredne registre kažu da su firme obavezne da redovno ažuriraju podatke o adresi, a da je za kontrolu, da li se firma zaista i nalazi tamo gde je prijavljena, nadležna Poreska uprava Srbije.

Ukoliko vlasnik ili ovlašćena osoba promeni adresu firme, obavezan je da to prijavi u roku od 15 dana, a ako to ne učini, postoji mogućnost oduzimanja poreskog broja. Dodaju da se podaci u registru automatski ažuriraju.

Ono što se, između ostalog, na sajtu APR-a još može pronaći jeste i podatak da beogradsko predstavništvo ima jednog zaposlenog i da je prošlu godinu završilo sa gubitkom od oko 445.000 evra, dok je 2015. bilo u minusu 207.000 evra.

Poslednje izjave o planovima za Srbiju iz ove nemačke kompanije datiraju još iz aprila 2015. kada je njen vlasnik posetio Beograd, radi potpisivanja Memoranduma o razumevanju sa Vladom Srbije.

Vlasnik kompanije tada je, između ostalog rekao, da želi da investira 300 miliona evra, te da ne dolazi da bi potisnula srpskog poljoprivrednika, već podstakla proizvodnju svinjskog mesa i izvoz.

Gde će Toennies izvoziti meso?

“Izvozimo u 98 zemalja globalno. Svetski smo prvak u izvozu svinjskog mesa, sa udelom od 82 odsto po količini. Raspolažemo sa 16 izvoznih biroa, koji će biti u situaciji da izvoze srpsko meso. Tako ćemo podići potražnju i u samoj zemlji”, objasnio je Clemens Toennies.

Dve i po godine kasnije, iz Ministarstva poljoprivrede Srbije za Al Jazeeru objašnjavaju zbog čega je državna komisija dodelila gotovo 5.000 hektara nemačkoj kompaniji:

“Investitor će izvršiti ulaganja po svakoj farmi od minimalno 20 miliona evra u izgradnju objekata i nabavku opreme i mehanizacije (ne računajući kasnija ulaganja u klanicu). Pored zapošljavanja 50 novih radnika po farmi u stalni radni odnos, pored povećanja proizvodnje, pored donošenja novih tehnologija i kvalitetne stočne genetike čistih rasa, pored otvaranja tržišta EU i Rusije gde kompanija Toennies ima snažne pozicije, najveća korist za državu biće rast budžetskih prihoda. Prema projekcijama i kalkulacijama, posle implementacije projekta i izgradnje svake farme, budžetski prihodi lokalne zajednice i države direktno prouzrokovani ovim projektom iznose oko 1.5 miliona evra godišnje (po svakoj realizovanoj farmi) kroz uplate poreza, taksi i doprinosa”, navode u Ministarstvu poljoprivrede.

Međutim, penzionisani profesor Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu na katedri za stočarstvo Vitomir Vidović kaže da, i ako dođe nemački proizvođač, izvoza u EU neće biti najmanje još tri godine, jer je u junu opet do kraja godine produžena mera vakcinacije protiv svinjske kuge, što EU ne dozvoljava. A treba da prođe tri godine po njenom ukidanju, odnosno jedan proizvodni ciklus, da se dobije „čisto“ nevakcinisano meso.

Ni Rusija nije izvesno tržište, kaže Vidović, jer će do 2020. godine imati 65 do 70 odsto odsto mesa iz sopstvene proizvodnje. “Onih 30 odsto će doći iz trgovine kao što dolazi sada iz Brazila, Španije…“, napominje Vidović i podseća da Toennies već ima fabriku u Rusiji sa 700.000 grla, ali da tamo nije dobio zemlju.

Preostaje samo tržište Azije, kaže Vidović, pogotovo ako se ne ukine vakcinacija protiv svinjske kuge, jer neke zemlje na tom kontinentu i dalje ne zabranjuju tu vakcinu.

Poljoprivrednici protiv dugoročnog zakupa zemlje

Što se tiče saradnje nemačke firme sa domaćim stočarima, Vidović kaže da će profitirati manji broj koji uspe da poveća proizvodnju, ali će veliki broj manjih proizvođača nestati, jer neće imati veću zaradu.

I Dragan Kleut iz Saveza udruženja poljoprivrednika Banata skeptičan je kada je reč o saradnji sa nemačkom kompanijom.

“Ne znam šta bi naši ljudi mogli da rade kod njih. Oni imaju zatvoren krug proizvodnje. Imaće zemlju za proizvodnju hrane za svinje, automatizovane farme i klanicu, gde je potreban mali broj ljudi. Odatle će polutke verovatno da idu u Nemačku na dalju preradu, a nama ovde ostaje jedan veliki svinjac i zagađena površina zemljišta”, kaže Kleut.

On pripada značajnom broju poljoprivrednika u Vojvodini koji se protive dodeljivanju zemlje u dugoročni zakup.

Naime, osam meseci posle potpisivanja Memoranduma o razumevanju Toenniesa i Vlade Srbije, krajem 2015., usvojen je i novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu, koji je predvideo mogućnost davanja u zakup državnog zemljišta investitorima na rok i do 30 godina, čemu su se tada protivila brojna udruženja domaćih poljoprivrednih proizvođača, tvrdeći da ih to dovodi u neravnopravan položaj.

“Nismo mi protiv dolaska Toenniesa, objašnjava Kleut. “Mi smo čak nudili i našu zemlju besplatno da izgradi klanicu. Ali smo protiv ovog Zakona o poljoprivrednom zemljištu koji omogućava da se dodeljuje zemljište u zakup na 30 godina, jer nas, domaće poljoprivrednike, to stavlja u neravnopravan položaj”, kaže.

“Oni su dobili zemljište u zakup bez direktne tržišne utakmice, kakvu domaći poljoprivrednici imaju svake godine, jer mi zemljište dobijamo na licitacijama, ko da više, on obrađuje. Ovo je dogovorni zakup na 30 godina, a mi dobijamo zakup samo na godinu dana, što nam otežava da organizujemo proizvodnju”, objašnjava Kleut, podsećajući da su ranije dobijali zemlju u zakup na tri godine.

“Da ne pominjem da se licitacije održavaju obično u decembru, kada prođe vreme setve, pa na mnogim njivama pet godina nije posejana pšenica”, dodaje, napominjući da te probleme neće imati investitori kojima je zemlja data u zakup.

Na pitanje da li su domaći proizvođači mogli da se udruže i konkurišu za iste uslove, odgovara da ne bi imali šanse, s obzirom na kriterijume.

“Ako znate da su konkurisali neki ljudi što godinama gaje ovce, imaju farme, velika stada, a zemlju u zakup je dobio projekat čoveka koji je tek osnovao farmu ovaca, a nikad se pre nije bavio time, onda vam je sve jasno”, kaže.

Iz Ministarstva poljoprivrede, međutim, objašnjavaju da se državna komisija za dodelu zemljišta odlučivala na osnovu procene konkretnih investicionih projekata, te da očekuju “ostvarenje direktnih budžetskih koristi po hektaru u iznosu od 1.225 evra (zbirni budžetski prilivi nastali po osnovu ostvarenog zakupa po hektaru, naplaćenog PDV-a, poreza, taksi i doprinosa po osnovu realizacije investicije i njenog poslovanja u budućnosti)”.

To, kažu, višestruko prevazilazi prosečan iznos zakupa državnog poljoprivrednog zemljišta u svim jedinicama lokalne samouprave.

Za Kleuta i njegove kolege, to nije nikakva uteha.

“Trideset godina je veliki period, ne znate šta će da se desi na tržištu, kakva će biti potražnja za hranom. Drugo, ja sam kao poljoprivrednik iz Srbije sprečen da radim na toj zemlji narednih 30 godina. Ja sad imam 40 godina, imaću 70 kad istekne zakup. Pitanje je da li će i moja deca to moći da obrađuju”.

Izvor: Al Jazeera