Nijanse zabrinutosti u diplomatskom rječniku

Piše: Mladen Obrenović

Stradanja palestinskih civila u Pojasu Gaze, kojima svijet svjedoči posljednjih dana, ali i ratni sukobi u drugim kriznim žarištima više ili manje zaokupljaju i pozornost „velikih svjetskih igrača“, a najprije Ujedinjenih naroda, kojima reagiranje na takve situacije i sprečavanje eskalacije i jeste jedan od zadataka.

No, ono što svjetsku javnost, a pogotovo one koji su životno ugroženi i svakodnevno izloženi nasilju kojem se ne mogu oduprijeti u najmanju ruku ljuti, jeste mlaka ili nikakva reakcija velikih sila. Zabrinutost ili žaljenje najmanje su što im je potrebno u tim trenucima, a poziv na akciju kako bi se zaustavilo nasilje i sačuvati živu glavu – jedino im je u mislima.

Izraelski napadi na Gazu primorali su svjetske čelnike okupljene u Vijeću sigurnosti UN-a da se okupe. Slali su određene poruke, glavni tajnik Ban Ki-moon izrazio je zabrinutost, no na terenu se nije dogodilo ništa posebno. Napadi su u svom intenzitetu postali još intenzivniji i krvaviji.

„Glavni tajnik ima tu vrstu retorike u kojoj nastoji privoljeti stvarne nositelje moći unutar multilateralnih organizacija na djelovanje, ali često se događa da imaju ne dijametralno drugačiju optiku, nego interese. U slučaju nedovoljno pripremljene aktivnosti uvijek netko može postaviti veto i onda se cijela priča vraća na početak. I zato, dok se situacija sa Gazom ne artikulira u obliku neke rezolucije ili plana djelovanja koje mora odobriti Vijeće sigurnosti, sve će ostati na ‘retorici’ kojom se izražava zabrinutost“, upozorava Picula.

Reakcija UN-a – mlaka i(li) zakašnjela

I Piculin stariji kolega Dušan Simeonović svjestan je generalne ocjene da „UN vrlo često nastupa mlako ili sa kašnjenjem“ i da će akcija uslijediti tek kad se intervencija oružanih snaga prenese na druge instance – na NATO ili oružane snage pojedinih velikih sila.

„Toliko ima primera intervencije jedne supersile ili jedne supersile i njenih trabanata, da ne kažem saveznika, poput Velike Britanije, Kanade, Nemačke, Francuske… koje se uključuju u akciju. No, to nije akcija UN-a, pa se postavlja pitanje gdje je tu uloga UN-a. U najvećem broju slučajeva, kad je u pitanju najenergičnija, najkonkretnija, najhitnija i najoštrija reakcija međunarodne zajednice ona dolazi sa nivoa NATO-a. Ako je pitanje UN-a, to je duža procedura i nikad nema tu oštrinu kao prva opcija“, podsjeća Simeonović.

Vraćajući priču na područje diplomatije, Zlatko Dizdarević na kraju ukazuje kako je, što se ide prema višem diplomatskom rangu, potrebno vrlo pažljivo iščitavati poruke koje šalju diplomate.

„Diplomatija je najrigoroznija i najstriktnija u takvim stvarima. Ona je priznata i poznata u svijetu, u svim tim izjavama, pogotovo kad su u pitanju funkcioneri najvišeg ranga. Dakle, u njihovim izjavama postoji razlika i ona nije slučajna. Rezultat je želje i volje da se nečemu da jači ili slabiji politički akcenat. Zato je u diplomatskom svijetu jako bitno čitanje takvih poruka, odnosno da se izvuku zaključci iz onoga što se govori ili da se shvati šta je druga strana htjela da kaže i koji značaj ili intenzitet da prida tome“, zaključuje Dizdarević.

Izvor: Al Jazeera