Nikada Vučić neće biti lider svih Srba

Aleksandar Vučić: Želimo dobre odnose s komšijama (Rade Preli? / Tanjug)

I poslije Vučića Vučić. Melodramska trakavica ustoličavanja Aleksandra Vučića kao najmoćnijeg političara u Srba, sa jedne funkcije, na kojoj je bio najmoćniji srbijanski političar, na drugu na kojoj će biti još moćniji, i dalje se nastavlja završavajući svoj mukotrpni hod u razdvajanju premijera i predsjednika u jednoj ličnosti.

Melodrama u nekoliko činova bila je neophodna da bi se čitavoj priči pridala ona ozbiljnost i argumentovanost za uspostavljanje načina vladavine i apsolutnu vlast objedinjenu u jednoj ličnosti a, koja ni izdaleka ne proističe iz ovlašćenja datim srbijanskim Ustavom. Ali kao da je to ikada i bilo bitno Srbima bilo s one ili s ove strane Drine.

Kada je u pitanju autokratski sistem vladavine institucije i demokratske stečevine su se uvijek potiskivale u drugi plan sve dok se Srbi ne bi takvog zasitili i onda po njemu gazili i „pljuvali“ ga sa istom žestinom sa kojom su ga do tada hvalili kao vizionara i vođu nacije. Srpska istorija je puna takvih primjera a njih je očigledno svjestan i sam Vučić kojem nimalo nisu mrska poređenja s Titom, naravno u sve manjim i manjim okvirima srbijanske državnosti, iako je primjerenije njegovu poziciju porediti sa pozicijom koju je svojevremeno imao Slobodan Milošević, što mu sigurno ne ide u prilog.

Kompenzirajući Ustavom ograničenu poziciju predsjednika Republike zadržavanjem funkcije šefa najjače srbijanske stranke i, imenujući sebi lojalnog premijera koji će zavisiti od njegove milosti, Vučić je sebi obezbijedio upravo onu poziciju koju je i htio. Da ima apsolutnu kontrolu u sprovođenju odluka koje mu niko ne može (smije) osporiti. Sve će biti okončano predstojećom svečanom inauguracijom koju će Vučić iskoristiti da pokaže kako se, još od Titove sahrane, nije u Beogradu okupio tako značajan broj državnika i lidera, a što će se tumačiti kao znak podrške njegovoj politici. Da ne pominjemo da ta inauguracija mora nadmašiti onu predsjednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović.

Svesrpski vođa

Dok se pred Vučićem tek nalaze iskušenja za koja, se ne vide naznake da ih je Srbija kadra mudro rješavati, mnogi su u vaskolikom srpstvu, ali i šire, požurili da Vučića, kao i mnoge prije njega, promovišu u svesrpskog vođu što njegovom uhu, i egu, sigurno prija, a politički mu itekako odgovara. Odgovara mu, samo što mu okolnosti nikako ne idu na ruku.

Ne ulazeći u unutrašnju podijeljenost Srbije na prozapadnu i prorusku (iako on misli da se, u vrijeme: ko nije sa nama taj je protiv nas, politički može i dalje svrstavati i uz jedne i uz druge) Vučić je, polažući zakletvu nad specijalno pravljenim primjerkom Ustava Srbije i Miroslavljevim jevanđeljem, i tako, iako predsjednik svih građana Srbije, suptilno spajajući Ustavom razdvojene državu i Crkvu, izrekao ono što bi izrekao svaki Srbin u njegovoj ulozi, da će „sve svoje snage posvetiti očuvanju suverenosti i celine teritorije Republike Srbije, uključujući i Kosovo i Metohiju kao njen sastavni deo“.

Iako je svaki Srbin bez ikakve dileme uvjeren da Kosovo i Metohija de facto nikada više neće biti sastavni dijelovi Srbije. Čak je i Dobrica Ćosić, dugo nazivan „ocem nacije“ javno generacijama koje ostaju iza njega savjetovao da ne troše snagu na kosovsko pitanje, jer je “istorija to rešila mimo nas”. Na Kosovu je ostao minoran broj, politički podijeljenih Srba, a Srbija se, ni pod Vučićem, nije pokazala istorijski doraslom da, na prihvatljiv način, zatvori to poglavlje svoje neslavne istorije što će mu samo biti i dalje težak kamen oko vrata. To će, uz ekonomsku situaciju, dovoditi do daljnjih tenzija u državi i slabiti njegovu poziciju.

Situacija ni u ostalom okruženju nije ista kao prije nekoliko godina. Srbi u Hrvatskoj su nacionalna manjina i redovno podržavaju HDZ, za koju iz Srbije često stižu optužbe da potpomaže proustaštvo u Hrvatskoj. S druge strane u Srbiji teško da mogu opravdati talas rehabilitacije, sve do nedavno, i sudski važećih četničkih zločinaca. Iako itekako imaju veze sa Srbijom i srbijanskim političarima, srpske vođe u Hrvatskoj su do sada vodile samostalnu politiku na koju će Vučić ubuduće teško imati neki veći uticaj nego do sada.

Ništa veći uticaj u Crnoj Gori

Vučićev uticaj ne može biti veći od dosadašnjeg ni u Crnoj Gori, državi veoma složenih etničkih odnosa, pogotovo ne od kako je Crna Gora postala članica NATO-a. To se najočitije vidjelo na primjeru poslednjih crnogorskih izbora. Ako treba crnogorski parlament će raditi i bez prosrpskih partija u njemu, ali radiće i biće legitiman. A Crnogorci koji se izjašnjavaju kao Srbi teško da će u Vučiću gledati kao u vođu svih Srba čiji će glas slušati.

I, na kraju ostade ona u koju su uprte oči svih Srba i u koju se svi zaklinju da je najsvjetlija srpska tačka proteklih ratova na prostoru bivše Jugoslavije dok je Bošnjaci smatraju genocidnom tvorevinom. Bh entitet Republika Srpska, koji Srbi s obje strane Drine, vole proglašavati državom i pridavati mu atribute države, što vladajuća koalicija vješto koristi dobivajući izbore na nacionalističkoj retorici i pričama o skorom odcjepljenju od BiH.

Bosanskohercegovački Srbi su oduvijek imali najjače veze sa Srbijom i, ona sa njima, a sadašnji entitet tu sponu je ozvaničio i „specijalnim i paralelnim vezama“, a bh Srbi mogu da imaju i srbijansko državljanstvo kao što i bh Hrvati mogu imati hrvatsko što i jedni i drugi itekako koriste.

Iako su konomske, političke i kulturne veze najviše isprepletene upravo između Srbije i Srba iz BiH i pored toga nikada, osim deklarativno, srbijanski politički i nacionalni autoriteti nisu bili bespogovorno prihvaćani među svim bh Srbima podjednako. Kako su ga sticali i gubili u Srbiji tako se događalo i među Srbima u BiH a, vođe bh Srba su se itekako trudile da uz održavanje izuzetno dobrih veza sa najmoćnijim Srbima u Srbiji sačuvaju svoju samostalnost, i vlast, koja je u slučaju entitetskog predsjednika Milorada Dodika, još autoritarnija nego ona Vučićeva.

Stvoren je privid da onaj Srbin koji ima, ili nema, podršku iz Srbije može da vlada, ili ne, entitetskom političkom scenom mada takvo uvjerenje ne žele da testiraju ni Vučić ni Dodik, obojica pazeći da im se interesi što više podudaraju koristeći jedan drugoga za svoje interese ali, po potrebi, i „pokazujući zube“ jedan drugome. Zato se ni u slučaju BiH ne može tvrditi da će Vučić biti onaj čiji će se glas među bh Srbima bespogovorno slušati. U periodu koji dolazi Vučiću ostaje da se pozabavi nizom gorućih unutarsrbijanskih problema a ništa manje izazovni nisu ni oni spoljnopolitički. U svemu tome teško da će stići graditi još i svesrpsko liderstvo a teško da će imati i na čemu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera