Nisam te se nagledao

Genocid u Bosni na kraju 20. stoljeća u dvorištu Evrope, pred TV ekranima svijeta, uz prisustvo i «asistenciju» plavih kaciga UN-a, a posebno njegova srebrenička etapa, kada se u strahotama svog neizrecivog zla sručio na Bosnu i Bošnjake zasigurno pored dokumentarističke literature, ličnih svjedočenja, analiza i stručnih sagledavanja, sve više stiče i svoj izraz u umjetnosti i književnosti. Jer samo se samo putem književnosti i umjetnosti – kroz roman, film, predstavu, operu, i dr. taj zločin može pokušati shvatiti.

Samo se civiliziranim putem može odgovoriti na barbarske pokušaje negiranja i, još gore, veličanja zločina genocida i njegovih organizatora i izvršitelja. Suočavanje sa našom recentnom prošlošću neće ići lahko niti će to biti brz proces. Još mnogo godina će proći dok na Balkanu shvatimo da će za zločine iz prošlosti krivnju osjećati naša djeca, unučad i praunučad. To su savremena istraživanja iz socijalne psihologije dokazala.

Takav osjećaj popraćen dubokim uzdisajima i suzama koje su nekontrolirano tekle doživio sam početkom maja ove godine kada sam završio čitanje rukopisa romana Nisam te se nagledao, sarajevskog pisca Edina Krehića (Palm Books, Sarajevo 2017.).

Majstorstvo pripovijedanja

Ova priča o sudbini Srebrenice još je jedno izvanredno Krehićevo ostvarenje. I u ranijim svojim djelima Krehić je pokazao majstorstvo pripovijedanja: jednostavnim i lahko razumljivim riječima, kratkim rečenicama, autentično dočaranim bosanskim dijalozima, zavodljivom fabulom (koja ima tu zagonetnu trilersku notu, naizgled je predvidiva, a u suštini vrlo neočekivana) vodi svoga čitaoca i slika mu obične živote i tešku sudbinu.

Ta Krehićeva sposobnost se posebno ističe u romanu Nisam te se nagledao kada svojom literarnom širinom obuhvata sve kompleksne činioce (ličnosti i događaje) koji su na različitim meridijanima svijeta na ovaj ili onaj način bili dotaknuti tragedijom zločina u Bosni. Krehićev genij kazivanja teških tema na lahak, pitak i razumljiv, a što se najbolje moglo vidjeti na prijemu njegovih ranijih dijela među čitaocima i kritičarima zasigurno ovog autora pozicioniraju u vrh naše savremene bosanskohercegovačke književnosti.

Vrlo je malo autora čija djela obiluju dubokim filozofskim mudrostima rečenim jezikom običnog gradskog učitelja ili nižerangiranog službenika Ujedinjenih nacija: une petite phrase – odnosno kratka, zgodna, prilična, lakopamtljiva rečenica kao mudrost, kao pouka, kao moto ili parola, kao opće pravilo ili univerzalna norma – sveprisutna je i slijeva se sa stranica Krehićevih romana. Uz sve ove kvalitete, Krehićeva djela su već izazvala međunarodnu pažnju s obzirom da su mu prethodni romani prevedeni i objavljeni van granica BiH, tako da je za očekivati i da ovaj roman uskoro dobije svoja izdanja na svjetskim jezicima.  

“Nisam te se načitao”

Imajući posebno na umu važnost tematike koju roman Nisam te se nagledao tretira smatram da je izlazak ove knjige još jedan znak naše bosanske opredijeljenosti da nedavnu prošlost naše domovine razumijemo na način kako to čine najponosnije nacije naše savremene civilizacije.

Dakako, ovaj roman i svi drugi projekti vezani za obilježavanje i promoviranje svijesti o genocidu u Bosni i Hercegovini i na Balkanu moraju dobiti veću pažnju od državnih fondova i nacionalnih fondacija. Naše društvo mora prepoznati i podržati autore poput Krehića koji ostavljaju trag u historiji, ali i ocrtavaju putokaze za budućnost koja nam tek dolazi. Borba za afirmaciju istine o zločinu i žrtvama, ne samo da je obaveza naše generacije, već mora biti zalog i zavjet budućih pokoljenja.

Zbog toga, svaki korak, projekt, knjiga, kompozicija ili uskoro film o Srebrenici ili Prijedoru koji imaju za cilj olakšavanje puta ka suočavanju sa našom prošlošću doživljavam kao nadu da ćemo ipak izaći iz paklenog kruga poricanja i nazrijeti mirniju budućnost generacijama koje će doći poslije nas.

“Nisam te se načitao” bi možda bila adekvatna emocionalna reakcija čitaoca koji se susreće sa Krehićevim opisima sudbine Srebrenice opisane kroz priču o Srebrenu i Selmi Pozder i njihovom sinu Ismaru. Priča o njima ustvari je paradigma života i smrti, sreće i patnje, verve radosnih čaršija, ali i muka tišine bosanskih gradova, prekinutih ljubavi i raskidanih porodica. Priča koja svakom čitaocu potom otvara desetke hiljada verzija drugih koje slušamo iz istinitih pripovjesti i sjećanja porodica žrtava genocida, najvećeg zločina počinjenog na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata.

Izvor: Al Jazeera