Njegoševa Crna Gora nije ona današnja

“Glasanje o Njegošu” u Skupštini Crne Gore imalo je bitne političke implikacije (Al Jazeera)

Piše: Andrej Nikolaidis

Odbor za politički sistem, pravosuđe i upravu Skupštine Crne Gore u četvrtak nije podržao Vladin Prijedlog izmjena zakona o državnim i drugim praznicima, kojim je predviđeno da 13. novembar, dan rođenja Petra II Petrovića Njegoša, bude državni praznik.

Javnost je bila šokirana: je li moguće da je prijedlog da Njegošev rođendan bude državni praznik u Crnoj Gori, gdje se njegovi stihovi i dalje sriču napamet, a ugledni ljudi mjesecima povodom dvjestogodišnjice njegovog rođenja drže vatrene patriotske govore o “Njegoševom geniju i vječnom djelu”, u Crnoj Gori, na čijoj je simbolički najvišoj planini Lovćenu Njegoš sahranjen u mauzoleju koji je izgradio Meštrović, u Crnoj Gori koja, takav se utisak želi stvoriti, bez Njegoša ne bi ni postojala – odbijen?

Šta se to, za ime Boga, tamo u Skupštini desilo?

Vratimo se, za početak, malo unatrag, u dane kada je Ministarstvo kulture, poneseno svečarskom atmosferom u kojoj su se, povodom dvjestogodišnjice Njegoševog rođenja, akteri na javnoj sceni utrkivali u patetičnim izjavama o vladiki-pjesniku, predložilo novi državni praznik – Crnogorski dan kulture na Njegošev rođendan.

Onda se saopštenjem oglasila Bošnjačka stranka. “Ne ocjenjujući  književnu dimenziju i značaj Njegoševog djela, smatramo krajnje neprimjerenim da se u građanskoj Crnoj Gori državnim praznikom proglašava  njegov rođendan, pogotovo ako se zna da su neke ideje tog djela, u svojoj bukvalnoj interpretaciji, bile idejni koncept i opravdanje izvođačima zločina i genocida nad islamskim stanovništvom u 19. i u 20. vijeku, u Crnoj Gori i okruženju”, saopštili su.

U Bošnjačkoj stranci su predložili da se, sa kritičke distance, bez mitomanije i kompleksa, sagleda Njegoševo djelo. Sugerisali su kako bi iz školskih udžbenika trebalo izbaciti one sadržaje  koji vrijeđaju muslimane i šalju opasne poruke vjerske i etničke netrpeljivosti.

“Državna strategija nametanja praznovanja rođendana romatičarskog pjesnika, čije najznačajnije djelo počiva na antiislamskom civlizacijskom konceptu, nije doprinos nadgradnji vrijednosti multivjerske Crne Gore”, poentirali su autori saopštenja Bošnjačke stranke.

Crna Gora o kojoj Njegoš pjeva je zemlja jedne vjere i jednog naroda. To nije današnja Crna Gora (ona je srećom, nešto sasvim drugo) – to je Republika Srpska.

I reis Islamske zajednice u Crnoj Gori Rifat Fejzić iznio je neslaganje sa Vladinom namjerom o Njegoševom prazniku.

U brojnim javnim istupima koji su uslijedili crnogorski intelektualci su, manje-više, ponavljali sljedeće: treba to postaviti u pravi istorijski kontekst, Bošnjaci to nisu dobro razumjeli…

Nekad i sad

To “Bošnjaci nisu dobro razumjeli” je bilo istinski iritantno. Šta, molim lijepo, tačno oni nisu dobro razumjeli: “Udri vraga, ne ostav mu traga”, “Kako smrde ove poturice… Kad blizu njih sjedim u skupštinu, ja nos držim svagda u rukama… Evo vidiš kako smo daleko i opeta ona teška vonja od nekrsti ovde zaudara” ili možda ono “da trijebimo gubu iz torine”? Ili nisu dobro razumjeli “da čistimo zemlju od nekrsti”? Ili možda nisu razumjeli ovo: “Nego udri dokle mahat možeš, a ne žali ništa na svijetu! Sve je pošlo đavoljijem tragom, zaudara zemlja Muhamedom.” Biće, možda, da su krivo shvatili i ovo: “No lomite munar i džamiju, pa badnjake srpske nalagajte.”

Zanimljivo, iako nisam musliman, sve sam to i ja pogrešno shvatio.

U racionalnoj raspravi nemoguće je osporiti da centralno Njegoševo djelo “Gorski vijenac” govori o “istrazi poturica”, “čišćenju” Crne Gore od muslimana. Pravnicima možemo ostaviti da raspravljaju o tome je li akcija “istrage poturica” koju Njegoš opisuje genocid ili etničko čišćenje.

Njegoš to opisuje ovako: “Kuće turske ognjem izgorijesmo, da se ne zna ni stana ni traga od nevjerna domaćega vraga. Iz Cetinja u Đeklić pođosmo. Ćeklićki se razbježaše Turci, malo koga od njih posjekosmo, ma njihove kuće popalismo; od mečeta i turske džamije napravismo prokletu gomilu, neka stoji za uklin narodu.”

Šta kaže vladika Danilo kada čuje taj raport? Možda se kroz njegova usta Njegoš kritički određuje prema genocidu – etničkom čišćenju? Ne baš. “Blago meni, moji sokolovi, blago meni, junačka svobodo! Jutros si mi divno voskresnula iz grobovah našijeh đedovah”, veli on.

Naravno da Njegoš nije blagonaklono mogao gledati na Turke, od kojih je herojski branio zemlju, ali moraju li se u crnogorskim školama njegove formulacije o islamu učiti kao sveto pismo?

“Gorski vijenac” se obično opisuje kao spjev o borbi za slobodu od turskog osvajača. Dobro. Ali on je još nešto: spjev o “čišćenju” zajednice od pripadnika druge vjere, on je mit o stvaranju homogene, jednonacionalne i jednovjerske zajednice, koja će se “pročistiti” kroz krv i oganj.

Crna Gora o kojoj Njegoš pjeva je zemlja jedne vjere i jednog naroda. To nije današnja Crna Gora (ona je srećom, nešto sasvim drugo) – to je Republika Srpska.

Naravno da Njegoš nije blagonaklono mogao gledati na Turke, od kojih je herojski branio zemlju, ali moraju li se u crnogorskim školama njegove formulacije o islamu učiti kao sveto pismo? Nije li nekritičko čitanje “Gorskog vijenca” malo nezgodno u viševjerskoj i višenacionalnoj zajednici kakva je današnja Crna Gora, u kojoj petinu stanovništva čine muslimani?

Imam pitanje za sve one u Crnoj Gori koji se izjašnjavaju kao hrišćani, pravoslavci: kako se osjećate zbog činjenice da muslimanska djeca u školama građanske države moraju učiti retke koje sam citirao bez nužne kritičke distance? Ne kaže li vaš hrišćanski moral da ne činiš i ne poželiš drugome ono što samome sebi ne želiš? Da vaša djeca uče stihove koji kažu “kako smrde ovi hrišćani”, da li bi vas zadovoljilo objašnjenje da “vi to niste dobro razumjeli”?  

Tolerancija prema drugačijem

Natrag u Skupštinu Crne Gore. Na Odboru su “za” bili predstavnici vladajućeg DPS-a i opozicionog SNP-a. Predstavnici Demokratskog fronta bili su protiv – oni bi praznik, ali da se navede da je Njegoš Srbin, a ako može i da se doda da su u Crnoj Gori oduvijek svi bili Srbi. Presudili su članovi Odbora iz dvije građanske partije – Socijaldemokratske i Pozitivne Crne Gore, koji su bili suzdržani.

Zašto mislim da Socijaldemokratska partija i Pozitivna za ono što su učinili na skupštinskom Odboru zaslužuju aplauz? Zato što su istinske osjećaje svojih živih sugrađana muslimana pretpostavili uvijek lažnoj nacionalnoj mitomaniji. Zato što su između robovanja tradiciji i kanonu i tolerancije prema drugačijem od sebe odabrali ovo drugo. Zato što su uradili upravo suprotno od onoga što desnica danas čini u Hrvatskoj, pripremajući zabranu ćirilice, sve da bi se stvorila njegoševska Hrvatska: zemlja jednog naroda, jedne vjere, jedne seksualnosti i jednog pisma.   

Nakon što su politički i vjerski predstavnici Bošnjaka i muslimana u Crnoj Gori iskazali neslaganje sa prijedlogom Vlade, postalo je jasno da taj prijedlog može biti izglasan samo na jedan način: tako što će se predstavnici takozvane “pravoslavne većine” oglušiti o zahtjev manjine.

Većina, naravno, uvijek može preglasati manjinu, ali pravo pitanje glasi: treba li većina činiti tako? Upravo tu, u toj finoj razlici između “može” i “treba”, leži suština demokratije.

“Glasanje o Njegošu” u Skupštini Crne Gore imalo je i bitne političke implikacije. Ono je bilo direktni nastavak obnove saveza vladajućeg DPS-a i Amfilohija Radovića, saveza koji je ozvaničen državnim pokroviteljstvom otvaranju Amfilohijevog mega-Hrama u Podgorici.

Kao što su se složili tada, o pitanju Njegoša složili su se pripadnici DPS-a i SNP-a, dvije partije koje su, sve do rascjepa 1997, zajedno i uz punu podršku “pravoslavne većine”, vladale Crnom Gorom.

Oni koji se sjećaju Crne Gore iz tog vremena znaju da je to najgora od svih mogućih Crnih Gora.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera