Njemački Bundeswehr između NATO-a i ‘domaće zadaće’

Zeleni smatraju da se izadci za vojsku, koji su ove godine iznosili 36,6 milijardi eura, ne trebaju povećavati (EPA)

Koalicioni pregovori u Njemačkoj su uveliko u toku. Analitičari tvrde da su pred Bundeswehrom brojna pitanja i problemi na unutrašnjem i vanjskom planu. S čime će se – kako u Njemačkoj, tako i u Evropskoj uniji i svijetu – nova vlada prvo morati suočiti?

Zeleni smatraju da se izadci za vojsku, koji su ove godine iznosili 36,6 milijardi eura, ne trebaju povećavati, a druge stranke koje učestvuju u koalicionim pregovorima (Kršćansko demokratska unija, Kršćanska socijalna unija, Slobodna demokratska partija) ne dijele njihovo mišljenje.

Također, Zeleni zagovaraju kulturu “vojne uzdržanosti” i žele glasati za vojne intervencije u inostranstvu samo ako ih pokriva mandat Ujedinjenih naroda.

Analitičari smatraju da će misije Bundeswehra u inostranstvu vjerovatno biti smanjene, a da će vojni budžet, bez obzira na unutrašnje i vanjske utjecaje, morati biti povećan.

Slabo finasiranje i manjak osoblja

Ulrich Kuehn, saradnik u organizaciji Carnegie Endowment for International Peace u Washingtonu, kaže da će se Bundeswehr u budućnosti morati angažirati u dva ključna područja – državnu i saveznu odbranu te projekcijske kapacitete za vanjske konflikte.

“Njemačka vojska godinama trpi zbog slabog finansiranja i manjka osoblja. Osoblje godinama radi sa starim mašinama. Njemačka vlada mora hitno i dosljedno rješavati ove probleme. Nijedan put ne vodi pored dobrog povećanja budžeta za odbranu. Ko to odbija, kao stranka Zelenih, ne vidi realnost i ugrožava njemačku i evropsku sigurnost. Najbolje bi bilo slijediti takozvani troprocentni cilj (tri posto bruto domaćeg proizvoda za vanjsku, odbrambenu i razvojnu politiku). Vlada bi trebala razmišljati o tome da nezaposlene izbjeglice (muškarce) integrira u Bundeswehr, kao što je slučaj s francuskom Legijom stranaca”, smatra on.

Nuklearno učešće Njemačke u NATO-u

Još jedna tema koja izaziva svađe u koalicionim razgovorima, tvrdi Ulrich Kuehn, je nuklearno učešće Njemačke u NATO-u.

“Zeleni, ali i liberali, bi voljeli da gotovo 20 komada američkog nuklearnog oružja ne bude više stacionirano u Njemačkoj. Uklanjanje tog oružja bi, ipak, bio upitan signal jer bi dodatno ohrabrilo Rusiju. Angela Merkel ne želi mijenjati nešto na ovom području i odbija novi sporazum o nuklearnom oružju“, ističe Kuehn.

Kaže da bi se buduća njemačka vlada i dalje trebala držati prakse strogih kontrola izvoza oružja, jer, ekonomski gledano, toj zemlji nije potreban izvoz oružja u krizne regije.

Hans-Joachim Schmidt iz Hesenske fondacije za mirovne studije i proučavanje konfliktnih situacija ističe da puno detalja vezanih za buduću sigurnosnu politiku Njemačke još nije definirano, pošto koalicioni razgovori još nisu završeni. Ipak, smatra kako se u principu Bundeswehr mora pomaknuti od vojske s ograničenim brojem stranih misija ka saveznoj vojsci. Za to će, kaže, trebati mnogo vremena (više od četiri godine takozvane Jamajka koalicije – CDU/CSU, FDP i Zeleni).

“Njemačka će u budućnosti preuzeti ulogu koju je Francuska imala tokom Hladnog rata. Postat će centralni, multinacionalni, logistički centar za dodatne snage NATO-a na istoku. Vojni budžet će narednih godina biti povećan, ali nije još jasno u kojem opsegu. U tom kontekstu je za očekivati da će Bundeswehr u budućnosti sve manje biti aktivan što se tiče stranih misija, jer će se morati brinuti za saveznu odbranu. Njemačka je zemlja koja podržava stroge kontrole izvoza oružja i razoružavanje u Evropi. Liberali žele poboljšati odnose s Rusijom. Tako da bi pitanja koja se tiču kontrole izvoza oružja mogla dobiti na važnosti, posebno kad se uzme u obzir da SAD traži podršku Rusije što se tiče reguliranje nuklernog pitanja Sjeverne Koreje. Izvoz oružja u krizna područja je i u prošlosti bio sporan, a to će biti i u budućoj koaliciji sa Zelenim”, navodi on.

Agresivno djelovanje Rusije

Ekspert sa Instituta za sigurnosnu politiku na Christian Albrechts Univerzitetu u Kielu Joachim Krause, smatra, kao i njegove kolege, da će se Bundeswehr više koncentrirati na zaštitu zemlje i Alijanse.

“Radi se o zastrašivanju Rusije, kako ne bi došlo do intervencije te zemlje protiv država NATO-a. To znači da će Njemačka morati investirati u borbena sredstava, koja bi mogla biti upotrebljena u slučaju rata koji bi mogao biti nametnut NATO-u. Pritom mislim na oklopna vozila, artiljeriju, borbene avione i preciznu municiju. Morat će se uvesti i neke promjene u obuci osoblja. Proteklih godina je Bundeswehr skoro isključivo bio fokusiran na strane misije s ograničenim mandatom“, smatra Krause.

I on smatra kako Bundeswehr trenutno nije u mogućnosti da doprinese savzennoj odbrani.

“Kada se pogledaju obaveze koje je Njemačka preuzela u okviru NATO-a, onda je neizbježno da se vojni izdaci povećaju s 38 milijardi eura na 60 milijardi eura godišnje“, ističe on.

Smatra da će se broj stranih misija pod mandatom UN-a smanjiti.

Kaže da Njemačka, za razliku od nekih drugih zemalja (posebno Rusija, Kina i Iran), u maloj mjeri doprinosi oružanim sukobima kroz direktno naoružavanje strana.

Predsjednik Savezne akademije za sigurnosnu politiku u Njemačkoj Karl-Heinz Kamp smatra da Njemačka neće napustiti kurs većeg angažmana u Evropskoj uniji i NATO-u. Kaže da će se ta zemlja morati fokusirati na nekoliko sigurnosnopolitičkih problema.

“Kao prvo, u jeku agresivnog djelovanja Rusije NATO se nalazi u ‘svijetu člana 5’, tako da obećanje o međusobnoj odbrani zemalja članica Saveza mora biti potkopano vjerodostojnim vojnim mogućnostima. Tu Njemačka, zbog svog geografskog položaja, ima vrlo važnu ulogu. Jasno je da je Bundeswehr, zbog štednje u proteklim godinama, samo djelomično u mogućnosti efektivno doprinositi saveznoj odbrani. Jasno i dosljedno povećanje izdataka za odbranu će se morati provesti”, objašnjava Kamp.

Drugi težak zadatak, nastavlja, bit će održavanje transatlantskih veza, jer je već sada, kako tvrdi, jasno da predsjednik SAD-a Donald Trump nikada neće biti ozbiljan i predvidiv političar.

“To znači da Evropa mora uzeti svoju sudbinu u svoje ruke. Ipak, Evropa se još uvijek, posebno kada se radi o sigurnosti i odbrani, znatno oslanja na SAD. Njemačka vlada zato mora biti u stanju suprotstaviti se antiamerikanizmu, koji u Njemačkoj ima plodno tlo. Jer, možemo možda bez Trumpa, ali bez SAD-a ne. I njemačko-francuska odbrambena saradnja će igrati važnu ulogu u narednom periodu. Iako je želja obje strane za takvom saradnjom velika, postoje rupe koje se tiču prijetnji kojim se treba suprotstaviti. Njemačka mora, također, definirati svoju politiku koja se tiče izvoza oružja”, navodi on.

Sigurnosni analitičar konsultatske kompanije INMS Denis Avdagić ocjenjuje da njemačke obrambene snage posve sigurno ulaze u trend jačanja, koji je pokrenut zadnjih nekoliko godina. Rezultat je to, kaže, općeg usložnjavanja sigurnosne situacije u neposrednoj blizini Evrope, ali i jačanja vojnih/odbrambenih snaga u okviru NATO-a, pogotovo u sferi finansijskih ulaganja (često spominjanih dva posto BDP-a za odbranu), pa stoga i modernizacije i jačanja snaga.

“To je nešto što su, uostalom, prihvatili i čelnici NATO zemalja, među kojima i kancelarka Angela Merkel još 2014. godine na NATO summitu. Stoga će Bundeswehr u godinama pred nama postajati sve jači. To je jedan trend koji dolazi nakon godina slabljenja ulaganja u europske obrambene snage i koji je za sada takav da mu se ne vidi kraj. Naravno, teško je raditi nagle zaokrete u upravljanju Bundeswehrom, jer se radi o složenoj i stručnoj organizaciji, kakve su, uostalom, sve moderne europske vojske. Radi se o postupnom jačanju, kakvo je, uostalom, dogovoreno kod saveznika u okviru NATO-a do 2024. godine, jer velika i značajna povećanja u kratkom vremenskom roku rade se samo kada prijeti neposredna ratna opasnost, odnosno traje. Do ciljane 2024. godine Bundeswehr će biti moderniji u pogledu sposobnosti i opreme, ali i veći u pogledu ljudskog potencijala ili njegove brojnosti”, objašnjava Avdagić.

Intervencija u Jugoslaviji – ‘Saveznička sila’

Dodaje da su jedno priče prije vlade, a posve drugo je ulazak u vladu i preuzimanje odgovornosti. Podsjeća kako su njemački Zeleni bili dio vladajuće koalicije pod vodstvom Gerharda Schroedera te da je upravo tokom te koalicije Njemačka prvi puta sudjelovala u oružanom sukobu nakon Drugog svjetskog rata, tokom intervencije NATO-a na tadašnju Saveznu Republiku Jugoslaviju, u operaciji “Saveznička sila”, koja se kolokvijalno naziva “bombardiranje Jugoslavije”.

“Ta intervencija načelno je bila protiv svega za što su se zalagali Zeleni, međutim, sudjelovanje u vladi zahtijevalo je i kompromise u stranačkim politikama. Dakle, očekujem kako će tvrdi stavovi po pitanju obrane i ulaganja omekšati, jer Njemačka se desetljećima vrlo pedantno drži međunarodnih dogovora. Odgovornost za transatlantsku ili euroatlantsku sigurnost je nešto daleko ozbiljnije od stranačkih usmjerenja prema plemenitim pacifističkim težnjama. Lijepo je sanjati mir, ali treba uvijek biti spreman na nesigurnost. To je, naprosto, odgovornost naših vlada, pa tako i one u Njemačkoj. Došlo je do određenih nesigurnosti kakve se prije 15 godina nisu očekivale. Stoga ozbiljne europske države itekako moraju biti spremne.”

Jačanje izdvajanja, smatra Avdagić, potrebno je i ono ne služi pripremama za rat, nego upravo suprotno, za osiguravanju mira.

“To je određeni paradoks, ali je vrlo jednostavan za objasniti. Za vrijeme Hladnog rata, koji većina zna kao crticu iz povijesti, vrijeme nestabilnosti, zapravo je za Zapadnu Europu bilo vrijeme dugotrajnog mira temeljeno na odvraćanju od rata zbog snažnog savezničkog vojnog potencijala stvorenog pod kišobranom NATO-a u Europi. Američki saveznici danas otvoreno traže da se u euroatlantsku sigurnost ulaže više i od europskih saveznika. To nije nerazuman zahtjev, pa je posve sigurno kako tu neće biti niti većeg političkog otpora. Isto tako, pojavnost terorističkih napada i uvođenje vojnih snaga kao komponente osiguranja sigurnosti na ulicama u takvim slučajevima također navodi na potrebu jačanja oružanih snaga i za takva djelovanja”, kaže on.

Koliko će Njemačka u budućnosti učestvovati u stranim misijama, nastavlja Avdagić, zavisi od toga kakva će biti međunarodna sigurnosna situacija.

“Ukoliko se u nekom relativno brzom vremenu završi sukob u Siriji, sasvim sigurno će se tamo morati slati velike i značajne međunarodne vojne snage. Za rješenje migrantskog vala na Mediteranu isto tako je nužno uvođenje mira na brojnim lokacijama, a to je nemoguće bez snažne vojno-mirovne misije. Uvjeren sam kako je jačanje sudjelovanja svih europskih zemalja u mirovnim misijama posve realno za očekivati. Od Njemačke će se to tražiti sve više i ona će na to morati odgovoriti, i to pozitivno, jer ima i ulogu stabilne i snažne ekonomije koja to može servisirati financijski.”

Očekuju nas komplicirana pitanja

Teško je, kaže, odgovoriti na pitanje hoće li Njemačka i u budućnosti izvoziti oružje u krizna područja.

“Trgovina oružjem temelji se na takozvanom end user certificatu. Njime se daje odgovor na pitanje kome su namjenske pošiljke upućene, a primatelj garantira kako je upravo on i cilj kupnje. Krizna područja sama po sebi ne znače puno, imamo one zemlje u koje se oružje ne izvozi radi sankcija ili razloga poput demokratskog deficita. Postoje optužbe da, recimo, namjenske pošiljke izvorno namijenjene jednoj zemlji zapravo završavaju u drugim zemljama, a u kojima ili nema certificiranog primatelja, ili je on pod sankcijama. No, tu se radi o stvarima koje je onda potrebno dići i na diplomatske kontakte i odluke na razini Europske unije primjerice. Ne radi se o jednostavnim pitanjima i, bez obzira na senzibiliziranost njemačkog društva, tu ne leži ni problem, niti rješenje konflikata diljem svijeta.”

Navodi da je Njemačka značajan izvoznik oružja, između ostalog i u brojne zemlje koje isto koriste i prema civilima.

“Rezolutne odluke su isključive i o njima se mora povesti ozbiljna društvena rasprava, koja bi onda rezultirala i odlukama. U Njemačkoj se razvila i rasprava oko korištenja njihovih zračnih baza za ‘navodni’ prijevoz oružja prema Siriji. Slična se tema otvorila i u brojnim drugim zemljama, primjerice i Hrvatskoj, Srbiji.”

Takve rasprave, zaključuje Avdagić, sa medijskih stranica trebale bi se prebaciti na parlamentarna tijela, koja će potom donijeti i zaključke – kakvi god oni bili.

Izvor: Al Jazeera