Nobelovka ‘slijepa’ na genocid u Mijanmaru

Piše: Osman Softić

Zatvarajući oči pred genocidom koji se sistematski provodi nad muslimanskom manjinom Rohinjama, kojih je u ovoj zemlji od gotovo dva miliona ostalo tek blizu 800.000, svijet na taj način posredno učestvuje u ovom teškom zločinu protiv čovječnosti. O kršenju osnovnih ljudskih prava ove najugroženije ljudske zajednice na svijetu od 2012. godine do danas objavljeni su brojni izvještaji specijaliziranih komisija Ujedinjenih naroda i drugih međunarodnih organizacija za ljudska prava. U zaštitu Rohinja pritekla je i nakratko diplomatski intervenirala Organizacija za islamsku suradnju. Njeni su rukovodioci posjetili Mijanmar i pomogli u dostavi humanitarne pomoći.

Uprkos tome, katastrofalni humanitarni položaj Rohinja nije se ni za dlaku poboljšao. Naprotiv, iz dana u dan postajao je sve teži, a sistematski genocid nad njima poprimio je do danas najveće razmjere i čak je intenziviran nakon što su vlast preuzeli civilni politički lideri. Pasivnost i nesposobnost da zaustave zločin nad Rohinjama mijanmarske vlasti opravdavaju erupcijom rasizma, etničkog nacionalizma i vjerskog fanatizma do kojih je došlo usljed nagle političke liberalizacije ove doskora najbrutalnije diktature u jugoistočnoj Aziji.

Genocid koji se sistematski provodi nad muslimanskom manjinom Rohinjama smanjio je ovu populaciju sa gotovo dva miliona na tek blizu 800.000. 

Grijeh Rohinja, čini se, pripadnost je drugoj rasi i boji kože, ali ponajviše zbog toga što su muslimani. Drugog objašnjenja za njihovu dehumanizaciju, protjerivanje, raseljavanje, getoizaciju i ubijanje ne možemo pronaći. Kada su se u današnjem Južnom Sudanu kršila ljudska prava kršćana, odmah je intervenirala moćna međunarodna zajednica i čak im pomogla da ostvare pravo na vlastitu državu. Nakon toga izbili su sukobi među kršćanskim plemenima, za koje više nije bilo osnove optuživati sudanske muslimane.

Kada je autokratska vlast Indonezije potkraj prošlog stoljeća počinila daleko manje, ali ipak zločine nad stanovnicima Istočnog Timora, nekadašnje portugalske kolonije naseljene s blizu milion i 200.000 ljudi, većinom kršćana, koji je anektirala Suhartova diktatorska vlada u Jakarti na prijedlog Sjedinjenih Američkih Država, a pod izlikom da bi u slučaju samostalnosti ovaj mali otok mogao pasti u ruke marksistički orijeniranom pokretu otpora Fretilin i zbog sovjetskog utjecaja se pretvoriti u “Kubu jugoistočne Azije”, ponovno je u ime zaštite ljudskih prava intervenirala famozna međunarodna zajednica. Nakon toga Istočni Timor je, na referendumu koji je odobrio i proveo tadašnji indonezijski predsjednik Bacharuddin Jusuf Habibi, dobio svoju nezavisnost.

Francuzi ne žele da vide

Kada su se početkom prošle godine Seleke, koalicija tri slobodarske muslimanske grupacije na sjeveru Centralnoafričke Republike, koje su nakon osvajanja vlasti u Banguiju bile raspuštene, a time i izmakle kontroli Michela Djotodije, prvog muslimanskog predsjednika CAR-a, odale vandalizmu i u tom procesu počinile zločine nad tamošnjim kršćanima, iako je to bilo u daleko manjem omjeru spram zločina koje danas čine budistički ekstremistički elementi Mijanmara nad bespomoćnim Rohinjama, međunarodna zajednica prisilila je predsjednika Djotodiju da podnese ostavku. Nakon toga je, pod vodstvom nekoć razbijenih kršćanskih ekstremističkih antibalaka milicija, nastupila odmazda kršćana protiv muslimanske manjine. Muslimani su desetkovani, protjerani u susjedne zemlje, mnogi od njih ubijeni, a preostalima koji se kriju oko međunarodnog aerodroma u Banguiju i džamijama prijeti istrebljenje i pogrom. Intervencionističke francuske trupe ih nisu mogle ili željele zaštititi.

Navedeni primjeri jasno ukazuju na to da je riječ o dvostrukim standardima međunarodnih institucija, čiji funkcioneri, sjedeći skrštenih ruku, posmatraju kako se nad malom i obespravljenom zajednicom muslimana Mijanmara, višestoljetnim drevnim stanovnicima jugozapadne mijanmarske pokrajine Arakan, vrši etničko čišćenje, silovanje, izgladnjivanje, raseljavanje i genocid. U blještavilu političkih prijestolnica Zapada, na akademskim katedrama i političkim think tankovima dugo se raspravlja o sudbini Rohinja i to uglavnom o tehničkim definicijama je li zločin nad Rohinjama u Mijanmaru genocid, je li već počinjen ili bi se tek mogao dogoditi. Nemogućnost sistema zaštite ljudskih prava da djeluje u skladu s proklamiranim humanističkim moralnim načelima ukazuje na ozbiljan problem s kojim se suočava čovječanstvo, problem nesposobnosti moralne svijesti da pokrene praktične mehanizme i mobilizira resurse koji bi bili kadri spriječiti ovu ljudsku katastrofu.

Naselja Rohinja se sistematski pale, biznisi uništavaju, a mijanmarske ih vlasti sistematski getoiziraju u koncentracionim logorima u kojima su prisiljeni živjeti u nehumanim uvjetima.

Rohinjama je zakonom koji je donesen 1982. godine oduzeto pravo na državljanstvo Mijanmara, iako oni čine jednu od 135 etničkih zajednica ove većinske budističke zemlje. Njihova naselja se sistematski pale, biznisi uništavaju, a mijanmarske ih vlasti sistematski getoiziraju u koncentracionim logorima u kojima su prisiljeni živjeti u nehumanim uvjetima. Zbog njihove gorke sudbine, Mark Dummet sa BBC-a Rohinje je opisao kao najneželjeniji narod svijeta.

Dehumanizacija i genocid nad Rohinjama potpuno su ogoljeli postmodernističku i mitološku percepciju o budizmu kao pacifističkom, mirotvornom, tolerantnom i egzotičnom vjerskom pokretu, koji se na Zapadu često doživljava kao izvor inspiracije, duhovnog usavršavanja, miroljubivosti i prezira prema hedonističkim vrijednostima koje preovladavaju u konzumerističkim zapadnim društvima i njihovim transplantiranim surogatima u ostatku globaliziranog svijeta.

Nobelovka ne haje za zločine

Kao što se svojevremeno slavni njemački filozof i teoretičar Theodor Adorno opravdano zapitao: “Je li uopće moguće da nakon Holokausta ponovno bude poezije?”, na isti bismo se način mogli danas upitati: “Koja je svrha glorificiranja budističkog pacifizma i njegove istočne egzotike poslije genocida nad Rohinjama, čiji se pogrom događa upravo uz blagoslov budističkih ekstremista, licemjerno maskiranih egzotičnim odorama boje šafrana, koje na Zapadu personificiraju relikvij egzotične istočne duhovnosti, mudrosti i pacifizma?”

Također, promotori i mecene globalnog mirotvorstva na Zapadu morali bi se upitati kome su to oni i zbog čega dodijelili najprestižniju globalnu nagradu za doprinos miru. Nobelova nagrada za mir koja je dodijeljena nekadašnjoj disidentici i aktualnoj šefici mijanmarske opozicije Aung San Suu Kyi nimalo joj ne služi na čast, budući da ova globalna “ikona borbe za ljudska prava i slobode” već poodavno pasivno promatra svoje sugrađane i snage sigurnosti kako dehumaniziraju i uništavaju najobespravljeniju etničku manjinu njene zemlje. Umjesto da svojim moralnim autoritetom stane u zaštitu ove obespravljene etničke zajednice, kao jednog od bisera u kruni multietničkog Mijanmara, politički oportunizam ju je toliko zaslijepio da ne želi čak ni primijetiti, a kamoli priznati da se u Mijanmaru događa sistematsko istrebljenje Rohinja.

Nobelova nagrada za mir Aung San Suu Kyi nimalo ne služi na čast jer poodavno pasivno promatra svoje sugrađane i snage sigurnosti kako dehumaniziraju i uništavaju najobespravljeniju etničku manjinu njene zemlje.

Zaprepašćuje činjenica da je mijanmarska nobelovka i miljenica zapadnih centara moći odbacila prikupljene dokaze Human Rights Watcha o kršenju ljudskih prava Rohinja, za koje je i izvjestitelj Ujedinjenih naroda izjavio da prema definiciji čine zločine protiv čovječnosti i etničko čišćenje. Aung San Suu Kyi je očito riješila pogaziti i najviše humanističke vrijednosti kako bi došla na čelo države, a za što joj je potrebna podrška radikalne nacionalističke budističke većine, koju ne želi antagonizirati, a bez čijeg blagoslova vjeruje da neće dobiti neophodne glasove kako bi mogla postati premijerkom Mijanmara.

Kad predsjednik ‘ocjenjuje’

Unatoč ranijim upozorenjima Senegalca Adame Dienga, specijalnog savjetnika UN-a za prevenciju genocida, zlostavljanje Rohinja se nastavlja, dok mijanmarske vlasti ispoljavaju totalnu indiferentnost prema genocidu. Pokušaji racionalizacije zločina u Mijanmaru se, kao i drugdje gdje žive muslimanske manjine, događa po istoj već isprobanoj matrici. Tako je budistički ekstremistički vođa Ashin Wirathu Rohinje optužio za prikriveni pokušaj islamizacije Mijanmara. Kao rezultat ovakve propagande blizu 190.000 Rohinja protjerano je sa ognjišta. Predsjednik Mijanmara Thein Sein, pak, insistira na tome da oni nisu mijanmarska etnička zajednica, već Bengalci, kojima nije mjesto u njegovoj zemlji.

Strateškog opravdanja i izgovora za oklijevanje i šutnju međunarodne zajednice, koje je u prošlosti bilo moguće prihvatiti, danas nema. Zapadne sile, posebno SAD, nikada nisu bile u povoljnijem položaju ispravno reagirati u zaštitu Rohinja. Vlada Mijanmara čini sve da stekne njihovu naklonost i podršku u namjeri da se oslobodi ogromnih političkih, ekonomskih i geostrateških pritisaka Kine, koja Mijanmar želi pretvoriti u de facto jednu od svojih južnih provincija. Zapadnima zemljama, koje su u prošlosti nebrojeno puta vojno intervenirale u cilju zaštite ljudskih prava u drugim zemljama, pretežno arapskim i islamskim, nikada nije bilo lakše izvršiti pritisak na Vladu Mijanmara da spriječi egzodus Rohinja – kao danas.

Predsjednik Mijanmara Thein Sein insistira na tome da Rohinje nisu mijanmarska etnička zajednica, već Bengalci, kojima nije mjesto u njegovoj zemlji.

Umjesto da odmah pošalje kontingent međunarodnih policijskih snaga u pokrajinu Arakan u cilju prevencije genocida te učini konkretne korake na planu gradnje povjerenja i međureligijskog dijaloga i pomogne u eliminaciji stereotipa, govora mržnje i instrumentalizacije budizma u cilju uništenja drugog i drugačijeg, na isti način i s istim žarom kako to čini kada je riječ o eliminaciji Talibana u Afganistanu i Pakistanu ili deradikalizaciji malobrojne skupine muslimanskih ekstremista u islamskom svijetu, međunarodna zajednica postala je saučesnik u genocidu nad Rohinjama, baš zato što ima moć i mehanizme da ga spriječi, ali ipak sjedi skrštenih ruku, čekajući da Rohinje nestanu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera