Nogomet je čudo!

Život je naprosto stao i to naganjanje kožnate mješine između dvaju vrata više nije najvažnija sporedna stvar, nego daleko najvažnija (EPA)

„Sad mi je svejedno“, poput kakve mantre ponavljali su navijači Hrvatske uoči utakmice s Francuskom u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji. Mada su, naravno, negdje u dubini duše znali da nije svejedno, jer nije jednako biti prvi ili drugi, kao da su znali da je reprezentacija tamo gdje joj nekako, kako da kažemo, nije mjesto.

I zaista, osim u sportu, Hrvatska u ničemu, baš u ničemu, nije prva u svijetu. I ne samo da nije prva, nego nije ni druga, ma jedva da ima nečega gdje je među deset. I sada – čudo! Zaista, čudo! Samo da netko ne upali svjetlo, pa da ispadne da je san, jer biti toliko neuspješan pa se naći pri vrhu svijeta, može biti samo u bajkama.

Hrvatska je druga na Svjetskom nogometnom prvenstvu!

Svima je osmijeh na licu

Sada je stvarno „svejedno“. Firme se natječu koja će prije proglasiti ponedjeljak slobodnim danom, Vlada zasjeda u nogometnim dresovima, svima je osmijeh na licu, trijumf se osjeća na svakom koraku, puštaju vas čak preko reda ako vam se žuri, kao da je netko preko noći izbrisao svu nervozu i frustraciju nakupljenu tokom ovih neuspješnih tranzicijskih godina.

Nogomet je uistinu čudo! Osim onih direktno zainteresiranih, malo tko je čuo da je sud presudio u korist oštećenih korisnika kredita u švicarskim francima kojima će banke sada morati vratiti pretplaćeni novac. O reformi mirovinskog sustava koja će donijeti niz promjena i bitno utjecati na penzije, jedva da je itko i riječ progovorio. Čak su i državni uredi radili prekovremeno, pa je sva ona sila ljudi koja se zaputila u Moskvu mogla u jednom danu napraviti pasoše. O nogometu podjednako stručno govore i sportski autoriteti i prodavačice s pijace kojima je sport zadnja stvar na svijetu. Svatko ima mišljenje. Pitanje je li bolji lijevi bek Strinić ili Pivarić tema je ozbiljnih rasprava i svađa. Niti engleski tabloidi nisu uspjeli poremetiti slavlje, prikazujući Hrvatsku kao zemlju u kojoj se jedu cijele janjeće glave. Valjda je nisu probali!? Čak se ni Zdravko Mamić koji se odmara u Hercegovini ne spominje, a podsjećanje da su reprezentativci Luka Modrić i Dejan Lovren izgleda lagali na sudu smatra se nacionalnom izdajom.

Život je naprosto stao i to naganjanje kožnate mješine između dvaju vrata više nije najvažnija sporedna stvar, nego daleko najvažnija.

‘Oluja nad olujama’

Bilo je, doduše, i otklizavanja. Kakva bi Hrvatska inače bila da ih nema? Predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović nije izdržala, pa se spustila među polugole igrače u svlačionici a prije toga zaplesala ispred ruskog premijera u loži. Igračima – kako onim hrvatskim, tako i suparničkim – prebrojavala su se krvna zrnca. Novinari javne televizije trabunjali su da je ovo Svjetsko prvenstvo „Oluja nad olujama“ i s onim zlobnim podsmjehivanjem jačega nad slabijim komentirali ankete snimane u Beogradu s pitanjem za koga će navijati Srbi. Otklizali su i neki reprezentativci koji su se pristojno osramotili pjevajući Thompsonove koračnice.

Ipak, uspjeh je sve to gurnuo pod tepih. Obećanja su sada velika. Gradit će se novi stadion. Otkud stotine milijuna eura za njega, nitko se ne pita. Nikoga nije ni briga. Naći će se. Mora se naći, jer ovo je „Oluja nad olujama“! Potrošnja je skočila više od deset posto. Grickalica i piva pojelo se i popilo dvostruko više nego lani u ova doba. Iz džepa se vadi zadnji novac. Tko je lud ovo propustiti? Trabunja se da će ovaj uspjeh Hrvatskoj donijeti i ekonomski preporod, jer će investitori i turisti nahrliti u naše krajeve. Uzalud je analitičar i poduzetnik Goranko Fižulić napisao sjajan tekst s primjerima u kojem je dokazao da nogometni uspjesi nemaju veze s ekonomskim stanjem. Ma koga briga? Defetist i izdajnik! Čak je i Rusija, ta vazda Hrvatima mrska zemlja, odjednom postala omiljena. Sve može! Samo dajte! Jer, ako ne sad – kad?

Da je život nogomet

Jedini koji dosadno ponavlja isto je, nekada bi rekli selektor, danas izbornik, Zlatko Dalić. Ovaj Livnjak toliko ponavlja frazu o poniznosti da je dosadan i bogu i vragu. Dosadan, a toliko uspješan?! Nešto tu ne valja. Ne valja zapravo što smo u Hrvatskoj navikli na razne dangube koji desetljećima prodaju jednu te istu maglu, služeći se velikim riječima. Dalić je okrenuo ploču i postavio stvari na svoje mjesto. „Pa neću ih ja valjda sad učiti igrati nogomet!“, možda je ključna rečenica koju je izgovorio, jer učiti igrati nogomet igrače koji ukupno imaju devet trofeja Lige prvaka, koji igraju ključne uloge u Realu, Barceloni, Atleticu, Liverpoolu, Juventusu… može samo budala. Ili prodavač magle. A Dalić, za razliku od većine svojih prethodnika, nije budala i ne prodaje ništa.

Zato je Hrvatska uspjela ono što nitko prije nije. Vratiti se tri puta iz poraza, nije baš osobina ovog naroda. Štoviše, čim se počne gubiti, pronađe se dežurni Pedro, plače nad svojom sudbinom i padne u depresiju. Ova reprezentacija nije takva. Njoj, naprosto, nije svejedno. Dalić pita nakon utakmice u kojoj je Hrvatska treći put igrala produžetke tko od njih više ne može. Ma tko ne bi mogao?! Svi mogu!

Eh, da je život nogomet, Hrvatska bi bila prvak svijeta!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera