Nora Krstulović: Sezona lova na vještice nije gotova

Razgovarao: Mladen Obrenović

Uz nekoliko afera koje su dovele do ostavke Mije Crnoje na dužnost hrvatskog ministra branitelja, jedan od kamenčića na putu njegovog odlaska bila je i inicijativa za stvaranje registra izdajnika nacionalnih interesa. Hrvatska javnost odmah je reagirala, usprotivila se tome, a dio njih pokrenuo je na internetu dragovoljno upisivanje u “registar izdajnika”.

I prije takve Crnojine najave bilo je jasno da dolaskom Domoljubne koalicije, predvođene HDZ-om, i Mosta nezavisnih lista na vlast u prvi plan izbijaju najave o mogućem obračunu s ideološkim neistomišljenicima, odnosno da Hrvatska skreće udesno, prema konzervativizmu.

Među onima koji su digli svoj glas protiv takvih najava su dramski umjetnici, a Umjetnički kolektiv Skroz “odgovoran” je za pokretanje dragovoljnog “registra izdajnika”.

O toj temi, kao i o aktualnom trenutku hrvatske društvene, političke i kulturne scene nakon dolaska nove vlasti za Al Jazeeru govori Nora Krstulović, kazališna redateljica, osnivačica Umjetničkog kolektiva Skroz, glavna urednica portala Teatar.hr, društvena aktivistica.

• Na najavu, sada već bivšeg ministra branitelja Mije Crnoje o objavi raznih registara, među njima i onoga tko je “izdao nacionalne interese”, promptno ste reagirali pokretanjem “registra izdajnika” u koji se mogu dragovoljno upisati svi oni koji se smatraju izdajnicima. U nekoliko dana prijavilo se više tisuća građana, a ministar Crnoja je nakon preuzimanja dužnosti rekao da se, ipak, neće baviti registrima. (U međuvremenu je, zbog drugih razloga, podnio i ostavku.) Smatrate li da je Vaša inicijativa urodila plodom – i reakcijom građana, i povlačenjem prijedloga?

– Nažalost, prevladavajući medijski narativ o našem projektu svodi se na to da je “zabavan”, iako su u njega unesene reakcije građana zapravo u najvećem broju ispovjedne, hrabre i dirljive. Mediji kontinuirano zanemaruju činjenicu da postoji golema diskrepancija u načinu na koji javnost koristi ovaj i sve druge otvorene forume na “domaćem” internetu. A mi baš nju smatramo najvažnijom.

To je ujedno i ključni razlog zbog kojeg si ne umišljamo da je u ministrovoj navodnoj odluci naš projekt bio presudan. No, donekle smo, ipak, pomogli da ta suluda ideja malo dulje ostane u fokusu javnosti, a samim tim i da se problematizira. To, nažalost, ne znači da je sezona lova na vještice u Hrvatskoj zatvorena. Dapače. Bojimo se da je tek počela.

• Kako ste, zapravo, došli na ideju pokretanja “registra izdajnika”?

– U principu, uvijek kad radimo projekte koji su reakcija na politički realitet, pokušavamo u njih uključiti što širu zajednicu, pozvati ljude da nam se pridruže u proizvodnji umjetnosti. U ovom slučaju izvedbenu strategiju odredio je sam povod – registrima je, naravno, mjesto na internetu. 

• Među obrazloženjima za pokretanje inicijative čak ste i odgovorili – “od pokretanja registra do sabirnih logora vrlo je kratak put”. Zar je situacija toliko alarmantna i strahujete li da Hrvatska kreće prema težem obliku konzervativizma koji može imati dramatičnije posljedice?

– Apsolutno! I svakome tko ne misli tako preporučila bih da na internetu potraži snimke primopredaje vlasti u Ministarstvu branitelja ili, pak, “prosvjeda” protiv legitimne i legalne odluke Vijeća za elektroničke medije [o gašenju koncesije televiziji Z1 na tri dana, jer je istup urednika i voditelja Marka Juriča ocijenjen kao govor mržnje – prim. M. O.].

• Posljednjih 25 godina prijeti se obračunom s “crvenima”, lustracijom, Titom i njegovim naslijeđem, a ono što su antifašističke vrijednosti, na kojima je nekad i nastala Hrvatska, uporno se negira. Od odluke hrvatskih građana o samostalnosti prošlo je mnogo vremena, od Titove smrti još i više, a fašizam je pobijeđen prije 71 godinu? Može li Hrvatska nekad izaći iz 1991? Ili još gore – iz 1945?

– Predugo bi trajala detaljna analiza te kombinacije manipulacija i frustracija, mitova i zabluda. Ali u sedamdesetogodišnjoj raspravi, s jedne strane ideološkog spektra, stoje sustavi utemeljeni na rasnim zakonima, nacionalnoj i vjerskoj  diskriminaciji – dakle stvarima koje redom ne možete birati, a s druge strane, oni utemeljeni na političkoj pripadnosti. U toj utakmici tko je gori, “dobitnik” bi trebao biti očit.

Civilizirani svijet negiranje antifašizma izjednačava s negiranjem činjenice da je Zemlja okrugla! Čak i u Hrvatskoj to znači rušenje ustavnog poretka. Nije to pitanje ideologije, to je – realnost. No, hrvatski su građani u prosjeku loše obrazovani, a još gore informirani i kao takvi idealan su materijal za manipuliranje i orgijanje na najnižim strastima, što političari znaju i obilato koriste. Iz tog začaranog kruga možemo izaći samo golemim ulaganjem u obrazovni sustav, te uz snažnu potporu kompetentnih medija, a niti jedno niti drugo zasad nije na obzoru.

• Gospodarska situacija u Hrvatskoj, kao i u susjednim državama nije sjajna. Jesu li ideološki obračuni, podjele na ustaše i partizane, domobrane i četnike zapravo zamagljivanje stvarnih problema s kojim se političke elite – ove koje su sad na vlasti ili one koje su prešle u opoziciju – ne mogu suočiti i svladati ih?

– Proizvodnja unutrašnjeg i vanjskih neprijatelja silno je lukrativan posao koji u pravilu ide protiv javnog interesa. Loša gospodarska situacija istovremeno je posljedica takvog modela ponašanja, ali i sjajan poligon za njegovu realizaciju, jer ljudi opterećeni problemima vole čuti da je za njih kriv Netko Drugi i Drugačiji. A dok se oni time bave – tko je jamio, jamio je.

• Kad smo kod podjele na desnicu i ljevicu, koliko su i hrvatska desnica, barem oni koji se tako predstavljaju, pa i oni na suprotnom kraju političkog spektra, dakle ljevičari, daleko od onih koji bi im trebali biti uzor, konkretno mislim na moderne europske stranke?

– Hrvatska je mlada država i na svim razinama prilično nezrelo društvo. Naročito u politici ili baš zbog nje. Državničke poteze vlastodržaca u posljednjih 20 godina moguće je nabrojati na prste jedne ruke. Politikantskima, nažalost, svjedočimo svaki dan. Žalosno je, naravno, što baš sve lekcije moramo naučiti na vlastitoj koži, umjesto da učimo na tuđim greškama, ali ni tu se – barem zasad – ne nazire konkretno rješenje. Ni na ljevici, ni na desnici.

• Kulturni i medijski radnici, nevladin sektor i druge javne osobe usprotivili su se izboru Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture. Budući da ste kazališna redateljica, osnivačica Umjetničkog kolektiva Skroz, glavna urednica portala Teatar.hr, društvena aktivistica, zanima me kako gledate na taj izbor. Može li, hoće li i ima li snage kulturna scena ustati protiv rješenja koje joj ne odgovara?

– Puno je problema u imenovanju g. Hasanbegovića. Od oktroiranja čak i tijelima same stranke kojoj je u diobi plijena pripalo Ministarstvo kulture do njegovog neiskustva i nepoznavanja sektora. Čak i takvi problemi padaju u drugi plan, kad za ministra biva izabran čovjek koji negira Ustav zemlje u čijoj vladi sjedi. Nakon toga, sve drugo je irelevantno.

Kako će scena na sve to odgovoriti, teško je nagađati, no da ima kapaciteta za pobunu dokazala je nebrojeno puta. Pitanje je samo je li joj još ostalo – volje i hrabrosti.

• Umjetnički kolektiv Skroz i prije je imao akcije, performanse, predstave u kojima je znao odgovoriti na aktualna politička i društvena pitanja. Pokazujete li svojim primjerom da kazalište mora biti jedan od korektiva društveno neprihvatljivih ponašanja?

– Kazalište ne mora ništa osim biti – dobro (smijeh). Opiremo se tim “moranjima”, ali činjenica je da je u pitanju kolektivna disciplina namijenjena kolektivnoj konzumaciji u određenom trenutku i vremenu. I velika je šteta kad se taj golemi potencijal za djelovanje u grupi ne iskoristi za komunikaciju. No, mora li ona biti korektivna ili samo inspirativna pitanje je koje si iznova postavljamo sa svakim novim projektom.

Izvor: Al Jazeera