Normalni ljudi više ne idu na stadione

Piše: Zvonko Alač

Od Marakane, preko Koševa i Poljuda, do Kantride, sve gori na navijačkim tribinama, ali i tamo gdje vatri nije mjesto: Bačenoj na teren, tartan i posebno među “civile” – gledatelje na tribinama za kibice, što smo nažalost vidjeli u najfriškijem primjeru, Jadranskom derbiju u Rijeci.

Definitivno: dok gori u ruci, baklja je “najbolja prijateljica” atmosfere, ali onaj koji je baci na dijete i vatrogasca je zločinac. 

Od Vardara do Triglava

Za razliku od gotovo svih novinara, “fenomenologa” i stručnjaka za nogometnu sigurnost od Vardara do Triglava, autor ovog teksta obožavatelj je pirotehnike na stadionima, jer uvjeren sam da neusporedivo s ičim drugim doprinosi vizualnom i koloritnom dijelu nogometnog spektakla.

Kao što smo u pogledu opasne i kriminalne zloupotrebe pirotehnike na stadionima naveli Kantridu, isto mjesto treba istaknuti i kao pozitivan primjer, na kojem su prošli mjesec navijači Rijeke i Stuttgarta priredili pirotehničke spektakle, u kojima su zapaljeni deseci baklji, ali nijedna nije bačena u teren ili na drugu tribnu.
Ali, dakako, smatram kako najoštrije treba kazniti one koji baklje i posebno topovske udare, bacaju na druge sudionike utakmica – već spomenute “obične” gledatelje, suparničke navijače, vatrogasce, redare, policajce…kao što je potrebno kazniti i one koji ih bacaju u teren ili oko njega.

Dok gori u ruci, baklja je “najbolja prijateljica” atmosfere, ali onaj koji je baci na dijete i vatrogasca je zločinac. 

Kada govorimo o ovoj temi, iznimno je bitno naglasiti kako nije točno ono što mnogi ističu, da se scene kojima svjedočimo na Marakani, Poljudu, Koševu, Bilinom Polju, Kantridi, događaju “samo kod nas” ili kako kod nas problem huliganizma treba “riješiti onako kako je to u Engleskoj napravila Margaret Thatcher”.

Ali, onda su krenule odvratne scene: Slaveći Hajdukov gol, navijači sa sjevera na vatrogasce ispod njihove tribine bacili su nekoliko topovskih udara. Pogođeni njima, ili od posljedica bliskih eksplozija, jadni, bespomoćni vatrogasci padali su kao pokošeni.

Sat vremena prije toga, policajka i zaštitarka na ulazu su temeljito isprepipale moju djevojku i oduzele joj opasno oružje – kozmetičko ogledalce.  

Svjedočanstvo s Poljuda: Mojoj curi su na ulazu uzeli ogledalce, ali huliganima nisu desetak topovskih udara s kojima su teško ozlijedili vatrogasce.

Što je pri tome radila država? Jer policija koja je dopustila unos opasnog eksploziva na tribinu, dok plijeni ogledalce je ta “država”, kao što se moramo upitati gdje je ta država bila u Rijeci, kada je između Torcide i navijača Rijeke ostavila “sanitarni koridor” od jedva 50 metara?

Gdje je bila srpska država, kada su pored onih 5.500 policajaca, srpski navijači na sjever Marakane unijeli veliku hrvatsku zastavu – naravno, kako bi je zapalili.

Kompleksnija slika

Tako da, cijela ta priča o “obiteljima koje zbog huligana ne mogu na utakmice”, dio je malo šire i kompleksnije slike, na koju pogled ne smije zakloniti dimna zavjesa od bengalki. 

Navijači i “navijači” proizvod su društava ovih prostora, koje je ratne rane i frustracije “liječilo” privatizacijskim pljačkama, a “postoperativni oporavak” mu protiče u znaku sveopćeg ekonomskog, socijalnog raspada i ljudožderskog neo-liberalnog kapitalizma, krivo nasađenog na balkanski temelj.

Tko je tu bez grijeha, neka baci baklju prvi. Ili, “dobri” smo, kakvi smo još mogli ispasti.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera