Nova Jugoslavija – diplomatski Frankeštajn

Piše: Andrej Nikolaidis

Vlada Crne Gore je od Vlade Hrvatske preuzela laskavu titulu – regionalna zvijezde nedjelje.

Najprije je ministar spoljnih poslova Igor Lukšić predložio ambiciozni plan (a kakav bi nego ambiciozan plan mogao biti kada su Crnogorci u pitanju – geopolitika je ovdje tradicionalno omiljeni hobi: nema tog snijegom zavejanog sela u kojem i staro i mlado, dok čeka proljeće koje je daleko kao Rusija, ne bistri svjetsku politiku) regionalnog povezivanja. Kako je objavljeno: Srbiji, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, Albaniji i Kosovu poslat je non-paper o, tako se stvar zove, B6. Umjesto tog sterilnog i bolno neinventivnog naziva, očito sklepanog da podsjeća na G8 (mada je kao uzor moglo poslužiti B3, ime jednog od braće Đogani), mediji i skeptični analitičari su diplomatskog Frankenštajna u najavi nazvali – nova Jugoslavija.

Kao što znaju Lady Gaga i Beyonce, a na tragu znamenite pouke iz Alan Forda koja glasi: kaniš li pobijediti, ne smiješ izgubiti – želiš li biti u medijima, ne smiješ nestati iz medija… Znanje zna i Vlada Crne Gore, koja nije čekala da priča o novoj Jugoslaviji izblijedi sa naslovnih strana, nego je pred ionako site medijske lavove bacila još jednu priču koju će ovi još nedjeljama razvlačiti po prašini informativnih kaveza.

Par problema

Vlada je oformila Odbor koji je zadužen da u ime, inače sekularne i građanske države (!!!???), na svaki način pomogne osveštanje Hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici, kako je to formulisao Vladin povjerenik za osveštanje hrama, muška glava Odbora, ujedno i Predjednik Crne Gore, Filip Vujanović. Osim Vujanovića, Odbor čini all star ekipa: potpredsjednik Vlade i ministar vanjskih poslova i evropskih integracija Igor Lukšić, ministar za ljudska i manjinska prava Suad Numanović, ministar zdravlja Miodrag Radunović i gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša.

Time su Demokratska partija socijalista i Vlada, na čelu sa prvim čovjekom i jedne i druge – Milom Đukanovićem, istovarile kamion uglja na vatru na kojoj se podgrijava stara ljubav sa Amfilohijem Radovićem. Ako iko može pomoći u približavanju DPS-a i odabrane srpske partije iz Crne Gore – kodno ime projekta: „nacionalno pomirenje: prevazilaženje tragičnih crnogorskih podjela“ – to je upravo sijedi pop.

Vlada Crne Gore je od Vlade Hrvatske preuzela laskavu titulu regionalna zvijezde nedjelje.

Love will always prevail, to je baš lijepo, ali ima tu i par problema… Na primjer ovo: Crna Gora je, rekosmo, sekularna i građanska država. Što će reći da ona nije država takozvane „pravoslavne većine“, nego svih njenih građana, dakle i muslimana i katolika, a bogami i ateista. I još će reći da pravoslavlje u Crnoj Gori nije državna religija, pa da država osveštava hramove. (Baš me zanima kako će to državno osveštanje izgledati: hoće li Predsjednik i ministri pridržavati lavor sa svetom vodom dok MC Amfilohije osveštava, ili će i oni smjeti da malo prsnu).  Sad, kako je to govorio drug Tito, ne moramo se držati Ustava kao pijan plota…

Ali, ako su već zalegli oko osveštanja hrama, najmanje što Vlada mora učiniti je da formira isti takav Odbor i na svaki  način pomogne kada bude otvarana džamija u Baru, na primjer. Jer u sekularnoj i građanskoj Crnoj Gori u kojoj su svi građani i sve religije jednake, otvaranje pravoslavnog hrama u Podgorici nije ništa značajnije od otvaranja džamije u Baru ili katoličke crkve u Kotoru. Ali o sekularnoj i građanskoj Crnoj Gori mogu reći jedino ono što je Gandi odgovorio na pitanje što misli o zapadnoj demokratiji: mislim da je to odlična ideja. Velika je šteta što ne postoji.

E sad… ako uspije Lukšićeva ideja, hoće li Amfilohije uzvratiti uslugu: hoće li doći da osvešta B6? Ili barem novi službeni A6? Ono, red je: ako je Lukšić kao član Odbora osveštao Ristov hram, na mjestu je da ovaj osvešta njegovu državu. Ili još bolje: budući da država Crna Gora osveštava hramove i obavlja crkvin posao, možda bi crkva mogla raditi državin posao: pa da Mitropolija napiše Ustav – najprije Crne Gore, a onda i crnogorske Jugoslavije?   

Dobro: nakon što smo pokazali zašto je Vladino osveštavanje hrama krupan korak u krivom pravcu, da vidimo gdje nas vodi B6 inicijativa?

Iživljavanje nad ostacima

Prvo: prisjetimo se da raspad Jugoslavije nije spasio ideju jugoslavenstva od iživljavanja nad njenim posmrtnim ostacima. Milošević je neprekidno mlatio o Jugoslaviji, tako je i nazvao svoju državu. Koju su činile Srbija, sa Vojvodinom i Kosovom te Crna Gora, ali je, kako je Milošević volio ponavljati, bila je otvorena za sve koji žele da se priključe. U ustavu te države, (Službeni list SRJ”, br.1/92), u članu 2. stajalo je: „Saveznu Republiku Jugoslaviju sačinjavaju Republika Srbija i Republika Crna Gora, kao republike članice. Saveznoj Republici Jugoslaviji mogu pristupiti druge republike članice, u skladu sa ovim ustavom“.

Pošto iz nekog razloga niko nije želio, Slobo je odlučio da uz pomoć JNA priključi ono što je smatrao da je njegovo. Dobio je po ušima i ostao bez Kosova. Godine 2006. je i Crna Gora postala nezavisna.

Kao što vrlo dobro znamo, Krleža je bio žestoki protivnik Austrougarske imperije. A onda je, valjda 1938., užasnut onim što dolazi, konstatovao kako je „bolje Habsburg u Beču nego Hitler u Berlinu“. Tu bih imao dodati sljedeće: bolje Habsburg u Beču ili sultan u Stambolu nego Karađorđević u Beogradu. Prva Jugolavija bila je katastrofa.

Za razliku od Jugoslavije koju zovemo „Titovom“, koja je apsolutni istorijski vrhunac svih ovdašnjih naroda, G6 bi bila skupina država-abominacija liberalnog kapitalizma, koji je abominacija kapitalizma, koji je abominacija ljudske istorije. Ove su države sramota čak i za liberalni kapitalizam, a njihova bi unija, u konačnici, bila abominacija socijalističke Jugoslavije. 

Savez na rubu Evrope, ni u Evropi ni van nje, mogao bi biti jedino poligon za najbrutalnije društveno-ekonomske eksperimente. To da bi ti eksperimenti boljeli, kao i to ko bi u njima imao ulogu zamorca, podrazumijeva se. U situaciji u kojoj holandski kralj građanima putem TV prenosa saopštava da je „socijalna država XX vijeka prošlost“, a na njeno mjesto stupa „participativno društvo“ u kojem ljudi moraju da preuzmu odgovornost za sopstvenu budućnost i stvaranje svojih socijalnih i finansijskih sigurnosnih mreža, uz manju pomoć države, jasno je da će naše države, samostalno ili u savezu, biti nova Grčka – poligon, rekosmo, za isprobavanje radikalnih rješenja koja vode daljem odumiranju demokratije, društvene pravde i produbljenju socijalnih razlika, sve do novih oblika feudalizma.

Pošto iz nekog razloga niko nije želio, Slobo je odlučio da uz pomoć JNA priključi ono što je smatrao da je njegovo. Dobio je po ušima i ostao bez Kosova. Godine 2006. je i Crna Gora postala nezavisna.

U The Guardianu od 22. septembra ove godine čitamo kako se “Američki san pretvorio u košmar”. Jaz između bogatih i siromašnih je proširen, izostaje mogućnost ekonomskog i socijalnog napredovanja za one dolje. U periodu između 2007. i 2010. prosječna američka porodica je izgubila svoje bogatstvo a njeno imovinsko stanje je vraćeno na nivo iz 1992. Danas su već prihodi te porodice na nivou iz 1988., a stopa siromaštva je od 1973. rasla. Prosječan muškarac je 2010. zarađivao kao muškarac iz 1963. U jednoj od četiri porodice beskućnika roditelj je zaposlen – ali njegova plata nije dovoljna za stan i hranu. Ako su to posljedice liberalnog kapitalizma u središtu Imperije, kakav idiot čovjek treba biti da bi povjerovao da će isti koncept dati bolje rezultate u našim državama poluperiferije? I još se ujedinjavati na tom konceptu?

Krajnji domet

Jugoslovenski san je postojao. On je potisnut, odložen, odbačen… ali možda, ipak, ne i mrtav. Koncept ujedinjenja ne smije biti olako potrošen. Sačuvajmo ga za neko drugo vrijeme, za neku drugu, nade vrijednu ideju.

Do tada…

U MIP-u Crne Gore su zaboravili da non-paper pošalju i Tasmaniji. Jer su šanse da se Tasmanija otcijepi od Australije i priključi crnogorskoj Jugoslaviji ipak nešto veće nego da se tu nađu Kosovo i Albanija. U prilog tome govori i izjava kosovskog analitičara Albinot Malokua, koji je Agenciji Anadolija rekao kako inicijativa ministra vanjskih poslova Republike Crne Gore o formiranju G6 ”nije ni zdrava, ni dobra”.

“G6 ne odgovara ni Kosovu, niti Albaniji, a ni Albancima uopšte na Balkanu”, ocijenio je Maloku.

Nazovite me cinikom, ali meni se čini kako je krajnji domet B6 novi savez Crne Gore i Srbije. Naravno: i ova nova Jugoslavija bila bi otvorena, kao i ona prošla – u toj sekularnoj i građanskoj državi bilo bi mjesta za sve koji žele da se priključe.  

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera