Nova ruska strategija i na Balkanu

Piše: Muhamed Jusić

Posjeta predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina Sloveniji tokom koje je prisustvovao komemoraciji obilježavanja 100. godišnjice smrti ruskih ratnih zarobljenika na planini Vršič kod Kranjske gore, gdje ih je u martu 1916. zasula jaka snježna lavina u regionalnim i svjetskim medijima je još jednom pokrenula debatu o ruskom utjecaju na Balkanu i u Istočnoj Evropi. Iako se to mnogima ne sviđa, Rusija je počela koristiti metode „mehke snage“ koje su, pravdi za volju, Zapad, a prije svega Amerika koristili već decenijama, kako bi svoj utjecaj širili daleko od svojih granica.

Te nove ruske strategije su mnogi u Americi i Evropi svjesni, ali su se rijetki na nju navikli ili imaju jasnu sliku o tome kako je, ako je to uopće moguće, zaustaviti. A u tu strategiju su uključene energetske kompanije, poslovni interesi velikih kapitalista, finansiranje proruskih medija i novinara, nevladinih organizacija i vjerskih zajednica, pa sve do državnog organizovanja  navijača koji prave probleme na ulicama Pariza pa do motociklističkih bandi i raznoraznih kozačkih ekstremističkih skupina koje pod krinkom kulturnih aktivnosti podižu tenzije širom Balkana i Evrope.

Policentrični sistem

Danas sa sigurnošću možemo reći da je posthladnoratovski unipolarni svijet prošlost i da se krećemo ka policentičnom sistemu međunarodnih odnosa. Osnovnu ideju koja stoji iza novog svjetskog poretka u nastajanju možda je najbolje prije pet godina opisao Richard Haass, kada je te odnose nazvao „nepolarnim“. Uprkos nekim sličnostima sa multipolarnim svijetom kakav je postojao prije Prvog svjetskog rata, današnji centri moći nisu polovi u punom značenju riječi, kakvi su tada bile najveće države. „Izazovi državama danas dolaze `odozgo`, od regionalnih i globalnih organizacija, i `odozdo`, od raznih militantnih organizacija, ali i sa `strane` od različitih nevladinih organizacija (NGO) i korporacija“ . Ovakvo viđenje svijeta se još naziva i „policentrični svijet“.

Prema Oleksiiu Izhaku sa ukrajinskog National Institute for Strategic Studies (NISS) teško je poreći da su SAD, EU, Kina i Rusija polovi, ali je činjenica da oni nemaju apsolutni utjecaj. Korporacije, internacionalne organizacije, nevladine organizacije, religijske institucije, čak i nepriznate države, imaju značajan utjecaj i nerijetko i same pokušavaju postati novi polovi u novom svjetskom poretku. Stvar ja sada samo u tome koliko je koja država sposobna takve „igrače“ instalirati u zonama interersa i iskorisititi ih za promociju vlastitih interesa.

Taj novi svijet je utoliko više nepredvidiv jer se ne zna kako će se različiti i mnogi „igrači“ ponašati u svakoj od mogućih kriza. Ranije je svijet bio predvidiv. Znao se odnos moći svakog od polova, mogla se na svaku akciju predvidjeti reakcija koja je korespondirala sa snagom svake od sila. Danas je to skoro nemoguće i to je glavni izazov za globalnu sigurnost ali ova nova pravila igre su nešto na šta se svi moraju naviknuti.

Upravo na ovoj novoj realnosti međunarodnih odnosa počiva ruska vanjska politika ne samo prema Istočnoj Evropi nego i njihova ukupna vizija svijeta. Ova teorija međunarodnih odnosa pa i sama terminologija je već našla svoje mjesto u zvaničnim dokumentima ruskog Ministarstva vanjskih poslova.

Koncept vanjske politike Ruske Federacije

Tako dokument naslovljen sa „Koncept vanjske politike Ruske Federacije“  navodi da „internacionalni odnosi prolaze kroz period tranzicije, koji ide ka formiranju policentričnog međunarodnog sistema“  Ono što je bitno naglasiti jeste da za Rusiju ovo nije samo prihvatanje realnog stanja, nego njena politika čini sve kako bi se takvi odnosi stvorili. Nedavno je njen ministar vanjskih poslova Sergei Lavrov izjavio: „Činjenica je da je kriza u Ukrajini manifestacija bolova u kojima će istinski policentrični svijet biti rođen“ .

Prema toj ruskoj logici, ova zemlja kroz poteze poput onog u Ukrajini, stvara policentrični svijet dok Zapad taj proces ometa kako bi „vještački usporio nastupanje ovog multipolarnog i policentičnog svijeta, a što je objektivni rezultat trendova svjetskog razvoja.“

Ruska opsesija idejom policentričnog svijeta izvire iz premise da će njima biti lakše u takvom decentralizovanom svijetu ostvariti ambiciju da postanu pol, odnosno da će im biti lakše širiti svoj utjecaj i snagu.

Na praktičnom nivou, način na koji Rusija razumijeva svijet i na koji djeluje danas najbolje je objasnio početkom 2013. šef ruskog generalštaba kada je rekao:„U metodama otpora koje se koriste, naglasak je na sve većoj upotrebi političkih, ekonomskih, informacijskih, humanitarnih, i dugih nevojnih mjera, koje se implementiraju zajedno sa protestnim potencijalom populacije. Sve se ovo nadopunjuje tajnim vojnim metodama, uključujući mjere informacijskog rata i operacije specijalnih jedinica. Otvoreno korištenje sile se prikriva misijama očuvanja mira i upravljanja krizama koje se koriste samo u određenim stadijima kako bi se osigurao potpuni uspjeh u nekom od konflikta.“

Naravno, Rusija vjeruje da se Zapad ovim metodama koristi već dugo, vrlo često navodeći tzv. arapsko proljeće kao primjer, i oni su sada, prema stvaovima brojnih zvaničnika, samo prihvatili ta nova pravila igre. Dešavanja naroda, revolucije u bojama, sponzorirani mediji i nevladine organizacije i razne druge interesne skupine koje okreću javno mnijenje targetiranih država su sada postali način na koji Rusija djeluje u svijetu. To se nigdje ne osjeti više nego u njenom najbližem okruženju, u zemljama bivšeg SSSR-a i u Istočnoj Evropi

Proba u Ukrajini

Sve što se dešavalo u Ukrajini od spontanog narodnog nezadovoljstva, isceniranih referenduma, plebiscita i misterioznih paravojnih formacija koje su se pojavljivale niotkuda pa do aneksije Krima se uklapa u ovaj novi „modul operandi“ ruske vanjske politike. Pitanje je sada da li će Rusi stati na Ukrajini, ili će sada već razvijene kapacitete „novog oblika ratovanja“ prenijeti na druge države koje vidi i u svojoj zoni utjecaja. Jako je puno indikatora da hoće i da se tek trebamo početi navikavati na ruski policentrični svijet.

Danas Rusija ovim novim metodama djelovanja pokušava destabilizovati zemlje ne samo uz svoju granicu nego i one na Balkanu, pa čak i narušiti odnose u Evropi, ovo je čak otvoreno ustvrdio američki predsjednik Barack Obama, kako bi ojačala svoju poziciju i prije svega oslabila NATO.

I „komemorativna posjeta“ Sloveniji u ovim vrlo osjetljivim trenucima za EU se vrlo dobro uklapa u tu strategiju kao i podrška proruskoj struji u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, alternativnim antizapadnim medijima u Hrvatskoj i drugim zemljama EU, secesionističkim i antizapadnim politikama Milorada Dodika u bh. entitetu Republika Srpska, prosrpskim strankama u Crnoj Gori, stotinama ruskofilskih udruženja građana koja su registrovana u Srbiji i td.

Rusija je od Zapada naučila zanat i sada se tim tehnikama obilato koristi. Na nama je sada samo da se naviknemo na taj novi konfuzni policentrični svijet u kojem se ne znaju jasne linije razgraničenja i u kojima se ratuje svime, od vjere, preko kulture do ekonomije.

Danas se vojske zadnje pokreću i samo kada se sve druge mogućnosti iscrpe, ali taj novi rat nije ništa manje brutalan. A vala je bilo nerealno očekivati da će se ovim metodama dovijeka samo jedna strana koristiti i da i drugi neće prozrijeti igru. Sada kada jesu, jer nije Rusija sama u ovome, sukob „mehkih snaga“ je neminovan i on se odvija pred našim očima iako ga mi možda nismo uvijek svjesni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera