Nove planete i nove nade

Poruka poslana ka TRAPPIST-1 sistemu bi putovala 40 godina (Reuters)

Jesmo li sami?

To pitanje ljudska vrsta postavlja sebi od davnina, vjerovatno od kad smo prvi put oči uperili u vedro noćno nebo i zapitali se šta kriju te svjetlucave tačke iznad nas.

Američka svemirska agencija NASA je krajem februara uzburkala maštu ljudi širom svijeta objavom da je u našem “susjedstvu” otkrila sistem TRAPPIST-1 u kojem se od sedam planeta koje kruže oko tamošnjeg sunca čak tri nalaze u nastanjivoj zoni. A nastanjiva zona znači i moguće životne oblike, što ukazuje da možda doista nismo sami u svemiru.

Nastanjive zone

Planete u sistemu TRAPPIST-1 nisu nama najbliže koje se nalaze u nastanjivoj zoni, kaže Muminović

“Prošle godine je teleskopom Evropske južne opservatorije u Čileu otkrivena planeta koja kruži oko sunca najbliže zvijezde Proksima Centauri, koja je članica trojnog sistema Alfa Centauri. Ona je u nastanjivoj zoni i daleko samo četiri svjetlosne godine”, kazao je predsjednik Astronomskog društva Orion iz Sarajeva.

Pitanje života u svemiru statističko je pitanje, pojašnjava Stefan Cikota, astrofizičar i lovac na asteroide, koji je, između ostalih, otkrio asteroide nazvane 187700 Zagreb i 178267 Sarajevo.

“Do sada smo o vjerojatnosti života u svemiru mogli samo nagađati. Ipak, danas živimo u razdoblju kada zahvaljujući brzom tehnološkom napretku, razvoju sve osjetljivijih instrumenata i metoda analize podataka, o ovakvim pitanjima više ne moramo samo nagađati”, dodao je stručnjak iz Hrvatske.

Život u svemiru

Otkriće čak tri planete u nastanjivoj, habitabilnoj zoni ultrahladnog patuljka u našem susjedstvu, osim što je samo po sebi vrlo atraktivno i tehnološki zahtjevno otkriće, kaže Cikota, vrlo je važno sa statističkog aspekta, s ciljem odgovora na jedno od fundamentalnih pitanja koja danas postavljamo – vjerovatnoći života u svemiru.

Što ne znači da je ovaj sistem idealna zamjena za ljudsku vrstu ili čak na neki način nudi vjerovatnoću da tamo nađemo “male zelene” koji su nalik Zemljanima.

“Činjenica da se planeti nalaze u habitabilnoj zoni ne znači da je na njemu život ugodan za organizme poput nas. Habitabilna zona, svojom udaljenosti od matične zvijezde, tek postavlja osnovne teoretske preduvjete za nastanak života, i to onaj u najjednostavnijoj formi”, kazao je Cikota i dodao da te planete vjerovatno nisu nastanjive za ljude.

“U slučaju planetarnog sustava TRAPPIST-1 problem je što planeti imaju sinkronu rotaciju oko matične zvijezde – njihovi periodi ophoda oko matične zvijezde jednaki su periodu rotacije (usporedivo gibanju Mjeseca oko Zemlje). To znači da je jedna strana planeta uvijek izložena svjetlosti i toplini s matične zvijezde, a druga se nalazi u vječnom mraku. Stoga se zone u kojoj bi mogao postojati život nalaze na vrlo uskim područjima planeta oko TRAPPIST-1 – u terminatoru, između osvijetljene i tamne strane planeta”, pojasnio je Cikota.

Svemirska komunikacija

Astronom Muhamed Muminović, predsjednik Astronomskog društva Orion iz Sarajeva napominje da na puno mjesta u svemiru mogu postojati uvjeti za postojanje života, ali to ne znači nužno i inteligentnog.

Odlazak u svemir

Umjesto razmišljanja o odlasku u sistem TRAPPIST-1, nešto je realističnije govoriti o idejama kolonizacije nama bližih objekata, poput Marsa, smatra Cikota.

“Tehnološki i ekonomski gledano, realizacija takvog projekta danas bi vjerojatno bila izvediva, no to bi bio projekt globalnih razmjera, i zahtijevao bi skladnu suradnju nekoliko država koje danas smatramo velesilama – Rusije, Amerike i Kine. Politički gledano, dok god se svijet bavi banalnim pitanjima, male su šanse da jedan pojedinac kolonizira Mars”, smatra astrofizičar iz Hrvatske.

Udaljenosti nekih od novootkrivenih planeta od njihove matične zvijezde dozvoljavaju postojanje tekuće vode na površini, što je značajno za razvoj živih organizama.

“Nova generacija zemaljskih i svemirskih teleskopa (James Webb Space Telescope) omogućit će detaljno istraživanje atmosfera tih i drugih vansolarnih planeta i eventualno otkriće postojanja npr. ozona ali i eventualnih znakova biološke aktivnosti u tim atmosferama”, kazao je Muminović.

NASA je svojom objavom o tri planete istog sistema koje se nalaze u nastanjivoj zoni raspalila maštu mnogih, da su ponovno aktuelna pitanja možemo li komunicirati s nekim u dubokom svemiru.

Predsjednik Astronomskog društva Orion pojašnjava da tehnologije za “osluškivanja” signala koji bi eventualno bili vještačkog porijekla postoje i već se koriste decenijama, ali još nismo otkrili nijedan vještački signal.

No, svemir je enormno područje, a i radiospektar također, dodao je.

Lov na signale

“Fokusiranje na sistem TRAPPIST-1 moglo bi polučiti neki rezultat, naravno, ako tamo ima neko čije signale možemo uloviti.”

Međutim, protiv zakona fizike se ne možemo boriti. Čak i da u sistemu TRAPPIST-1 postoji neko s kim bismo mogli komunicirati, to bi bio dugotrajan proces.

Naša komunikacija ide brzinom svjetlosti, pojašnjava Muminović, što znači da naša poruka putuje 40 godina do tog sistema, a onda moramo čekati još toliko na povratnu informaciju. Ako ništa drugo, sadašnjom tehnologijom nije problem poslati neku poruku.

Otkriće sistema TRAPPIST-1 je značajno zbog većeg broja planeta u njemu, jer sistem unekoliko slični našem, dodao je astronom iz Sarajeva. “U ovom trenutku, ovo je naš najbolji ulov po pitanju potrage za životom negdje u svemiru.”

Svemirski poduhvati

Poznato je da NASA posljednjih godina grca u finansijskim problemima, a SAD izdvaja sve manje BDP-a za svemirska istraživanja, kaže Cikota.

“Stoga je NASA posljednjih godina prisiljena voditi relativno agresivan PR, s ciljem da kroz senzacionalne najave i vijesti održava interes javnosti.”

Iako se aero-svemirske tehnologije brzo razvijaju i postaju pristupačne pojedincima iz privatnog sektora, realno gledano, ekonomska situacija nije najpogodnija za velike svemirske pothvate, dodaje.

Stoga nije isključeno da privatne kompanije poput SpaceX, Virgin Galactic i sličnih preuzmu glavne uloge u aero-svemirskom sektoru.

U slučaju da u novootkrivenom sistemu postoji inteligentni život ili čak da su nove planete pogodne za ljudsku vrstu, to ne znači da tamo možemo i otići.

Mašta nam dozvoljava ideje o putovanju svemirom do susjednih planetarnih sistema, kaže Cikota. I iako se tehnologija pogona vrlo brzo razvija, fizikalni zakoni se ne mogu zaobići.

Zakoni fizike

“Danas postoje ideje pogona koji u kratkom vremenskom periodu mogu razviti izrazito velike brzine, pogodne za daleka putovanja, no za sada nepremostiv problem je energija. Trenutno još ne postoji tehnologija koja bi dozvolila pohranjivanje velikih količina energije, potrebnih za međuzvjezdana putovanja”, navodi astrofizičar iz Hrvatske.

Osim energije, danas znamo za mnoge druge probleme na koje bismo nailazili na dugim putovanjima: od zaštite od kosmičkog zračenja, proizvodnje hrane, života pod slabom gravitacijom, pa sve do međuljudskih odnosa zatvorenih nekoliko desetljeća u malom prostoru svemirske letjelice.

“Stoga ideje o međuzvjezdanim putovanjima danas ipak još spadaju u znanstvenu fantastiku i daleko su od realizacije”, kaže Cikota.

Da bi se bolje shvatilo koje su nam trenutne mogućnosti i koji problem predstavlja put ka novom sistemu, Muminović pojašnjava da se sa najnovijim tehnologijama ionskih pogona koje su korištene na letjelicama prema Ceresu i Plutonu mogu postići brzine do maksimalno 56,000 km/sat.

Do nama najbliže zvijezde Proksime put bi trajao gotovo 81.000 godina ili 2.700 prosječnih ljudskih života. Kako je sistem TRAPPIST-1 deset puta udaljeniji od Proksime, put se produžava na 810.000 godinu.

“Dakle, zaboravimo postojeće tehnologije”, kaže predsjednik Astronomskog društva Orion iz Sarajeva,.

“Mnogo veće brzine mogle bi se na ovoj tehnološkoj razini postići korištenjem nano letjelica koje bi do tamo mogle stići u rasponu od nekoliko ljudskih generacija.  Ovakav projekat za Prokismu se već razrađuje, ali nano letjelice bi mogle donijeti samo neke osnovne informacije”, kazao je Muminović.

Izvor: Al Jazeera