Novinare u Srbiji još ne ubijaju

Zakoni i novinarski kodeksi su odavno samo mrtva slova na papiru, piše autor (Arhiva)

Zbog izmišljenih “vijesti” i svakodnevnih orkestriranih bujica više lažnih nego pravih afera u dnovinarstvu, kako je s pravom nazvano stanje u tabloidima, ali i mnogim drugim srpskim medijima danas, niko ne odgovara ni pred redovnim sudovima, ali ni pred sudovima časti novinarskih udruženja. Zakoni i novinarski kodeksi su odavno samo mrtva slova na papiru, a trka za naklonost poslodavaca i oglašivača, pogotovo onog najvažnijeg – države, nikako ne stiže u normalnije tokove.

Tabloidi postoje u svim državama svijeta, ali nigdje kao u Srbiji nemaju presudnu ulogu u kreiranju javnog mnjenja. Za to služe oni mediji koji ne samo slove za ozbiljne, nego i poštuju zakone profesije i čija se riječ upravo zbog toga poštuje i uvažava. U Srbiji skoro da je obrnuto, pa se predsjednik države, naprimjer, naciji ne obraća putem javnog servisa ili rijetkih preostalih slobodnih i nezavisnih medija, nego upravo preko tabloida i omiljene mu  privatne televizije Pink s nacionalnom frekvencijom. Dakle, nije problem u tabloidima, nego u tome što su se mnogi od njih pretvorili u prave toaletoide, kako ih već nazivaju mnogi učesnici foruma na društvenim mrežama, i činjenici da parazitiraju uz podršku države.

Istorija beščašća nekad ugledne profesije, a danas dnovinarstva, naravno, nije od juče. Sve je počelo devedesetih, u predvečerje sukoba u Jugoslaviji, kada su najtiražniji i najugledaniji mediji (Radio-televizija Srbije, Politika, Politika ekspres, Večernje novosti iI Tanjug ) postali udarne pesnice nadolazećeg režima Slobodana Miloševića i počeli kreirati javno mnjenje na politici širenja straha od onog drugog, dakako različitog, koji je, na kraju, potpuno dehumanizovan… Kao kod rodonačelnika ovog krvavog žanra Jozefa Gebelsa, glavnog propagandiste Adolfa Hitlera, ma koliko se ovo poređenje nekima činilo prejakim.

Jedne novine, jedan radio, jedna televizija

O ratnohuškačkom novinarstvu devedesetih, koje je preraslo i u otvorene sukobe režima s novinarima, među kojima je uvijek bilo i biće istinoljubivih profesionalaca, postoji obimna bibliografija, iz koje svakako treba izdvojiti Srpsku stranu rata urednika Republike, sociologa Nebojše Popova, koji, nažalost, više nje s nama, kao vjerodostojno svjedočanstvo o sumraku profesije devedesetih. Što, naravno, ne abolira od odgovornosti ni one sa druge strane propagandističkih rovova.

Ratni huškači i gebelsovština, međutim, samo su šlagvort za pitanje koje neopravdano dugo čeka na urgentan odgovor prije nego što sve još jednom ode dođavola: kakve veze imaju ondašnji Miloševićevi huškači s perom u ruci s današnjim tabloidima koji na krajnje bestidan način pokušavaju zadobiti naklonost Aleksandra Vučića i izmišljenim vijestima i aferama prikriti one najvažnije informacije o tome kamo se to srbijansko društvo danas zaputilo? I, posebno, šta o tome misle sami novinari i njihova udruženja? Šta nam govori prosta činjenica da se među današnjim propagandistima Vučićeve politike nalazi i priličan broj Miloševićevih gaulajtera iz neslavnih devedesetih?

Činjenica je da je i u Miloševićevo vrijeme bilo slobodnih ili nezavisnih medija, ali u vrlo skromnom broju: jedne novine, jedan radio, jedna televizija. Više nego svjestan njihovog minornog uticaja, Milošević je trpio postojanje Borbe (kasnije Naše Borbe i Danasa), Radija B92 i nedjeljnika Vreme i beogradsku televiziju Studio B, koji su mu služili kao legitimacija demokratičnosti. O tome je ostala zabilježena anegdota koja potvrđuje ovu tezu. Kada ga je američki pregovarač Ričard Holbruk kritikovao zbog gušenja slobode medija, Miloševiću je bilo dovoljno da uz čašu “čivasa” pokaže samo jednu od karikatura Predraga Koraksića Koraksa:

“Hej, Dik, da li ovde vidiš i ‘c’ od cenzure?”

Tabloidni manipulanti, a ne novinari

Najlakše bi bilo reći da i Vučić danas primjenjuje istovjetnu “medijsku recepturu!. Jedan slobodan list (Danas), dvije regionalne televizija (N1 i Al Jazeera Balkans, koje nastoje popuniti prazan prostor odlaskom RTV B92 u estradne vode), dok se većina građana, umjesto radijskih stanica, koje odreda emituju ovu ili onu muziku, informiše sa globalnih internet mreža. I to je ono mjesto suštinske razlike sa devedesetim, kada interneta kao medija nije ni bilo, uostalom kao ni tabloida, bar ne u današnjoj formi.

Zanimljivo je stanovište Dinka Gruhonjića, programskog urednika Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine, da se “tabloidni manipulanti zapravo sve vreme lažno predstavljaju, jer oni nisu novinari”. “Novinari koji povlađuju populističkim političarima, koji publici serviraju lažne vijesti, senzacije i skandale, ovde nisu novinari, nego antinovinari, a ti mediji nisu mediji, već antimediji, čija je svrha postojanja upravo u tome da unište poverenje publike u novinarstvo i time ojačaju autoritarni I populistički režim”, ocjenjuje Gruhonjić. On podsjeća da je novinarima kodeksom propisano da ne smiju raditi na promociji populističkog diskursa, “jednako kao što je ljekarima kodeksom propisano da liječe, a ne da sakate ljude”.

Na molbu da komentariše sličnosti i razlike u srbijanskim medijima u odnosu na stanje iz vremena Miloševića, Vladimir Radomirović, predsjednik Udruženja novinara Srbije i urednik portala Pištaljka, kaže da su današnja situacija i ona od prije 20 i više godina neuporedive. “U osiromašenoj zemlji pod sankcijama, pod stalnom ratnom pretnjom, sa rigidnim režimom na vlasti i bez slobodnog tržišta, nisu mogli da se razviju snažni mediji, koji bi zavisili od svojih čitalaca/gledalaca/slušalaca, a ne od hira vladajućih stranaka. Nažalost, novinari u Srbiji propustili su priliku da posle pada režima Slobodana Miloševića naprave kredibilne medije i slobodno medijsko tržište”, rekao je Radomirović.

On ne krije da smo se “kao struka” previše oslanjali na “prijateljstvo” s političarima I bogatašima, činili im usluge, ćutali o temama o kojima je trebalo izvještavati, “čekajući da dobijemo razne povlastice i strahujući da se ‘oni’ ne vrate na vlast”. “Uzrok današnje krize, koja se ispoljava nepoverenjem javnosti u medije, političkom kontrolom medija, zloupotrebama u njihovom finansiranju, pa i osiromašenju novinara, treba tražiti u tim godinama”, poručuje čelnik najstarijeg novinarskog udruženja u Srbiji, osnovanog 1881. godine.

‘Gore nego u vrijeme Miloševića’

Za razliku od njega , Slaviša Lekić, predskednik Nezavisnog udruženja novinara Srbije, tvrdi da je situacija danas daleko gora nego u vrijeme Miloševića. “Miloševićevi ljudi su novinare i ubijali, ova vlast to ne radi, ali ja uvek kažem – još ih ne ubijaju. Zaista je pitanje dana kada će se ovde desiti i takvo zlo”, tvrdi on. Zanimljivo je i Lekićevo mišljenje kako funkcionišu srpski tabloidi: “Što propusti Informer, dočeka Srpski telegraf, pošto oni deluju zajedničkim snagama; što propuste i InformerSrpski telegraf, dočeka Televizija Pink.”

“To je scenario koji funkcioniše godinama. To izgleda ovako: informacije iz tajne službe stižu do Informera i ovaj ih plasira na naslovnoj strani, potom ih preuzme Srpski telegraf, pa onda to prenese Pink. Faktički, cela nacija je prekrivena tim informacijama koje potiču ili iz policijskih krugova ili iz dosijea koje pravi tajna služba”, objašnjava Lekić.

Pridodajmo ovom razmišljanju paralelu Nedima Sejdinovića, predsjednika Nezavisnog udruženja novinara Vojvodine. “Vućić je naučio kako da kontroliše medije i kako da vlada uz njihovu pomoć. To je zajednička karakteristika Miloševićevog i ovog režima. Mediji su najistureniji igrači i centarfori sadašnje vlasti. Oni učestvuju u kreiranju paralelne stvarnosti, koja sa realnošću nema previše dodirnih tačaka”, ocjenjuje Sejdinović i apostrofira “još jedan nauk koji je stekao Vučić, a to je da se ne vlada samo štapom, kako je to radio devedesetih, kada je donet Šešeljev drakonski zakon o informisanju, već i  uz pomoć šargarepe”. “Zbog toga su neke naše kolege koje su devedesetih bile simbol otpora Miloševićevom režimu ponudili svoje usluge Vučiću i za to debelo nagrađeni”, konstatuje Sejdinović.

Međutim, da se vlast i dalje plaši svake kritičke misli najbolje je posvjedočila sama premijerka Ana Brnabić, koja je nedavno iskreno priznala da se najlošije osjeća četvrtkom, kada joj donesu pres-kliping. Tog dana, naime, izlaze sva tri vodeća beogradska nedjeljnika – NIN, Vreme i Nedeljnik – koji nisu pod kontrolom Vlade Srbije, ali koji zajedno nemaju više od 20.000 prodatih primjeraka. Argumentovane kritičke tekstove uglednih novinara vlada i sam Vučić najčešće komentiraju riječima da se tu ne radi o argumentima, nego o običnoj “mržnji protiv Vučića”. Isti vokabular predsjednik Srbije koristi i kada ga kritikuju lideri opozicionih stranaka, kojima odgovara na isti način. “Nemaju nikakav politički program, osim otvorene mržnje prema meni”, ponavljaće bezbroj puta u svoju odbranu Vučić.

Šef policije kao glavni fantom

Kada je NIN prošle godine objavio čuvenu naslovnicu sa slikom ministra policije i naslovom “Nebojša Stefanović glavni fantom iz Savamale”, posle nezakonitog noćnog rušenja kuća i baraka na mjestu gdje treba da se gradi “Beograd na vodi”, ministar je tužio autorku teksta Sandru Petrušić i glavnog i odgovornog urednika Miću Ćulibrka. Inače veoma neefikasno, sudstvo je reagovalo munjevito. Viši sud u Beogradu je Petrušić i Ćulibrka osudio da plate Stefanoviću 300.000 dinara (2.500 eura) na ime naknade za nematerijalnu štetu zbog povrede ministrove časti i ugleda, sa sve zakonskom kamatom.

Ipak, nešto kasnije Apelacioni sud je preinačio presudu, s obrazloženjem da je prvostepeni sud pogriješio i nije pravilno i potpuno utvrdio činjenice kada je našao da tuženi nisu “ispoštovali dužnost novinarske pažnje, odnosno da nisu proverili poreklo istinitosti i potpunosti podataka u vezi sa tvrdnjom da je Stefanović glavni fantom iz Savamale. Po ovoj presudi, Stefanović je obavezan da tuženima isplati 89.700 dinara (750 eura) za troškove presude.

Slučaj u kojem grupa maskiranih ljudi, s fantomkama preko lica, ruši objekte nezaštićenih građana, što je skoro nemoguće bez znanja policije, iskoristiće i građanski pokret “Ne da(vi)mo Beograd”, koji će uzaludno danima organizovati proteste na ulicama Beograda, a kojima će mediji pokloniti malo ili nimalo prostora. Glavni urednik NIN-a Ćulibrk će tim povodom izjaviti: “Za nas ministar policije Nebojša Stefanović i dalje ostaje fantom iz Savamale, sve dok se taj slučaj ne razreši.”

Vrh ledenog brijega kada je položaj medija u Srbiji u pitanju bio je najuočljiviji kada je urednik i vlasnik novina Vranjskih i bivši čelnik NUNS-a Vukašin Obradović iznenada započeo štrajk glađu povodom gašenja njegovog lista, koji je bio oštar kritičar svih režima od Miloševića do Vučića. “Ovo je moj lični čin i odluka da pokušam još jednom, zapravo poslednji put, da skrenem pažnju, pre svega novinarima i novinarkama, ali i svim građanima, na sav nesmisao borbe za slobodu medija koju vodimo u poslednjih tridesetak godina”, napisao je Obradović. Njegov očajnički potez alarmirao je mnoge u branši, pa je upriličena i akcija “Stanimo uz Vranjske”, koja je urodila plodom. Obradović je prekinuo štrajk glađu, a nekoliko dana kasnije inspekcija koja je tvrdila da Vranjske nisu plaćale porez utvrdila je da je porez državi isplaćen do posljednjeg dinara.

‘Stop medijskom mraku’

Kakav je odnos vlasti prema novinarima koji časno rade svoj posao ilustruje i posljednji primjer urednika portala Krik Stevana Dojčinovića, protiv koga je stranka ministra vojnog Aleksandra Vulina, poslije skandalozne izjave da mu je za skupocjeni stan novac dala tetka iz Kanade, pokrenuo pravu hajku protiv Dojčinovića, optuživši ga da je narkoman… Onaj dio novinarskog esnafa koji misli svojom glavom i poštuje kodekse profesije pokrenuo je akciju “Stop medijskom mraku”, koja i dalje traje. Istina, njihova glasnost je za sada najvidljivija isključivo na društvenim mrežama, koje su postale najslobodnija oaza kritike vlasti.

Nažalost, onaj dio medija kojima preko svojih toaletoida upravlja lično predsjednik Srbije odavno je postao mainstream. Ali, ni to nije najveći problem kao ni činjenica da su tabloidi perjanica srpskog novinarstva. Problem je što toaletoidi sve više postaju kerberi koje režim finansira novcem svih građana. Što je u suprotnosti sa svim medijskim zakonima Srbije, a pogotovo Evropske unije, čiji bi dio trebalo da postane i Srbija.

Tu je uočljiva možda i suštinska razlika u ponašanju međunarodne zajednice u Miloševićevo vrijeme i danas. Kako to sasvim tačno percepira Nedim Sejdinović, ona je devedesetih godina snažno podržavala nezavisne medije i pomogla u stvaranju alternative Miloševićevoj propagandnoj mašineriji, dok se danas previše ne uzbuđuje zbog gušenja medijskih sloboda. Čini se da su medijske slobode i vladavina prava žrtve velikih političkih dogovora od kojih, po svemu sudeći, na kraju neće  biti ništa, zaključuje Sejdinović.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera