Novo doba – društvo koje kreira ljude bez saosjećanja

Glumačka ekipa nas vodi kroz priču koja se tiče svih nas (Al Jazeera)

U Bitef teatru je premijerno izvedena predstava Novo doba Vuka Boškovića, a u režiji Dine Mustafića. Predstava je nastala u koprodukciji beogradskog Bitef teatra i sarajevskog udruženja Art Hub. U Novom dobu igraju: Mirjana Karanović, Boris Isaković, Snežana Bogićević, Ermin Bravo i Slaven Došlo.

Ova zaista izvanredna ekipa nas vodi kroz priču koja se tiče svih nas i koja je smeštena u vreme sadašnje, tranziciono, naporno po toliko aršina da se čini da čovek jedino može da puca po šavovima ili da se osvesti i da mu postane jasno da, ipak, postoje stvari o kojima se on pita i da nije rešenje prepustiti se stihiji.

U centru priče je sudbina profesora (Boris Isaković) koji je ratom došao u Beograd iz Sarajeva i koji radi u knjižari pošto je na fakultetu dobio otkaz, jer “nije mogao da ćuti”. Oko te priče se pletu i prepliću sudbine drugih junaka.

Naš junak profesor na kraju umire pošto je opet prozvan da napravi kompromis koji ide potpuno protiv njegovih ubeđenja. Sa piscem Vukom Boškovićem razgovaram o tom kraju, koji je strašan upravo u tišini u kojoj se dogodi.

“Tekst je drugačije završavao”, kaže Bošković, “onda je Dino došao na ideju da neko treba da umre. Nismo hteli krešendo. Ovako kada to samo iscuri, dođe do kraja, do trenutka kada junaci prihvate svoje sudbine, onda imamo trenutak kada su svi prozvani na odgovornost. Bilo nam je bitno da pomerimo razgovor koji se uvek pita kolike smo mi žrtve, na temu da li smo zaista preuzeli odgovornost za odluke koje donosimo u životu koji živimo. Nismo hteli da govorimo samo o tome kako mediji manipulišu građanima, nego kakvi smo mi u našim životima kakve odluke donosimo. Svi dozvoljamo sebi da skliznemo u uličicu sa strane i kažemo: nisam ja kriv to je neko drugi. Znate, smatram da mi živimo u demokratiji, ali bismo mogli da postanemo svesni da se i mi pitamo.”

Mučna tema

Ermin Bravo igra novinara i savetnika jednog tajkuna koji se kandiduje da bude predsednik. Naravno, Bravo oba lika igra vanredno vešto. Kažem mu da je jedna od mojih prvih asocijacija kada sam čitala tekst bila Sartrova Mučnina

“Bilo je uživanje raditi tekst, iako tema jeste mučna”, odgovara Ermin Bravo. “Naša je, imate utisak da igrate članke iz dnevnih novina – toliko su nam te priče poznate i bliske. Ono što je lijepo je da ovo jeste politička predstava, ali nije agitatorska ili pamfletska nego govori kroz sudbine ljudi. Likovi su dobro napisani, oni su dobra platforma koja omogućuje glumcu da se igra. Pored mučnine koje je prisutna u predstavi, moj dojam je da ima nekog gorkog humora, satire koja je ispunjava.”

Reditelj Dino Mustafić u “Reči reditelja” u programskoj knjižici predstave piše:” Pred nama je zanimljivo scensko istraživanje mehanizma tranzicije koji je počeo u zločinu i donio profit izabranim. Takav moralni relativizam nije podnošljiv. Pojedinačni i kolektivno ostali smo zaglibljeni između revolucije koja se nije desila i evolucije koja neće doći. To stvara negativne emocije bijesa i mržnje, društvo bez demokratije koje kreira svijet poslušnih pragmatika, ljude bez saosjećanja i poštenja. To je zastrašujući poslovni i politički deal dželata i žrtve potpisan i ovjeren od nove društvene elite”.

Nakon premijere sa njim razgovaram upravo o kraju predstave o smrti čoveka koji nije umeo pristati na kompromise. “Taj kraj”, objašnjava Mustafić, “je rješenje u kojem smrt dođe kao viša sfera slobode, hegelovski rečeno. Riječ je o čovjeku koji nije mogao da napravi kompromise, a kada su okolnosti počele na to da ga tjeraju – to mu je slomilo duh, moral i srce. Napravili smo taj kraj iz našeg iskustva i osjećaja vremena u kojem živimo.”

Nastavak priče

Podsećam ga da, i kada smo razgovarali nakon premijere njegove predstave Srodne duše, koja je nastala po motivima Aristofanovih komada Žabe i Ptice, i u ovoj predstavi se, na jedan način, nastavlja priča o distopiji i mučnini.

“To su moje opsesivne teme”, kaže Mustafić, “koje me ne napuštaju, već me proganjaju kao unutarnji nemir. Meni je pozorište prostor socijalnog dijaloga i posebnog mjesta gdje mogu da razmijenim svoja uvjerenja, emocije, misli koje su često dramatične, apokaliptične. Želim sa publikom to da iskomuniciram tako da radim iz nekog svog intimnog doživljaja svijeta”.

Za Slavena Došla, mladog glumca, ovo je bio jedan od najlepših procesa.

“Toliko profesora na jednom mestu je genijalna stvar ako govorimo o iskustvu. Meni je zadovoljstvo svaki put da ih gledam tokom predstava, tokom probe. Zaista su svi tokom proba bili puni podrške, bez ikakvog dadiljanja. Ako postoji problem rešavamo ga i idemo dalje. Posebno mi je zanimljivo što prvi put igram negativca i bilo mi je zanimljivo da to istražujem. Ovaj se komad bavi našim vremenom i ja sam u njemu video većinu stvari o kojim mislim i koje me tište – neodređenost vremena u kojem živimo – ne zna se ko je ko, da li se ide ili ostaje, ali ono što se jasno vidi je ko su žrtve, a ko dželati.”

Za glumicu Snežanu Bogićević zadovoljstvo je bilo da kroz predstavu izrazi svoju vrstu protesta.

“To je na neki način kao da sam bila na ulici i vrištala”, objašnjava svoj doživljaj glumica. “Ovo je prilika da se nezadovoljstvo iskaže na kreativan način. Kroz tako težak tekst smo prolazili lijepo. Ovaj proces nosi u sebi lijepe emocije. Kako sam angažovana u Sarajevskom ratnom teatru  koji se negdje po svom profilu bavi angažovanim teatrom, na neki način se osjećam kao privilegovana da imam česte uslove da se bavim ovakvom vrstom pozorišta. Ovo sigurno jeste jedinstven tekst po svojoj direktnosti i životnosti.”

Dočaravanje vremena

Kostim Lejle Hodžić je sveden i jasan – prati priču, dočarava naše vreme, a progovara iz detalja. Za Lejlu Hodžić je čitav proces bio veoma zanimljiv.

“Predstava je svedena”, kaže kostimografkinja, “bježali smo od karikiranja, igranja stereotipa, pri tome sam pokušavala u tom kostimskom djelu da napravim univerzalnu porodicu, da se to ne odnosi samo na prostor bivše Jugoslavije, a opet, htjela sam da markiram te nove trendove, nove bogataše, koji donose novu estetiku koja se razlikuje od ove prijašnje estetike nekadašnje srednje klase. Meni je ovaj tekst bitan, jer smatram da se dotiče tema koje nisu prije obrađivane, iako se na prvi pogled  može činiti da je to još jedna priča o tranziciji i ratu… Ovo jeste priča o segmentima rata koji se desio, koji pogađa određene dijelove stanovništva i o tome se ne govori. Mi smo skloni da kažemo: dosta tih priča o ratu… a mislim da mi skoro uopšte nismo pričali o ratu, kao i da  sad u potpunosti osjećamo posljedice rata. Nakon 20 godina razne stvari isplivavaju na površinu. Ova predstava govori o dvije izgubljene generacije- o generaciji koja je bila u zrelim godinama kada je počeo rat, a koja sada pripada trećem dobu- oni su napušteni, ne pripadaju nikome, izgubljeni su. Govori i o  novoj japijevskoj generaciji koja ne zna svoje korijene i naravno ima problem sa identitetom.”

Ono što predstava Novo doba svakako čini jeste da podere jedan privid stvarnosti i svakodnevice koju živimo i otkrije vam mehanizme koji iza nje stoje. Na to čovek ne može biti ravnodušan.

Izvor: Al Jazeera