Novogradnja u Srbiji: Popravlja se čim se izgradi

Na šok javnosti zbog trećeg urušavanja, ali ne na istom mjestu, vlasti su ipak odgovorile brzim snalaženjem, piše autor (Arhiva)

Povodom nedavne serije urušavanja potpornog zida na doista teškoj trasi autoputnog Koridora 10 kroz Grdeličku klisuru, oglasila se novinstvu i javnosti potpredsednica Vlade (naravno i SNS) Zorana Mihajlović, ministarka građevinarstva, saobraćaja, infrastrukture i …možda smo još nešto „resorno“ i zaboravili.

Ovo bi bila sasvim oveštala vest, nedostojna početka teksta, da se u Apsurdistanu, kako ponekad i natpisnik ovih redova naziva svoju „rodnu grudu“, nije desilo nešto potpuno neočekivano. Ministarka je, naime, izvanredno objasnila ne toliko šta se desilo, nego – zašto se takvi „kolapsi“ dešavaju, ne samo ovde i ne prvi put.

I što je još zanimljivije/apsurdnije – glavna objašnjenja najvažnijih pitanja o srazovima zidovlja duž Grdelice došla su iz prećutanih i neodređenih odgovora, kao iz upućivanja da tačne odgovore (treba da) zna neko drugi.

(Same reči „duž Grdelice“ samo su nadgradnja ministarkinog obraćanja. Jer, ona je u jednom trenutku snažno demantovala nedokumentovane i paušalne medijske objave da se obrušavanje po treći put desilo baš na „jednom te istom mestu“. Uteha je glasila da ih je bilo više i da su bila na „raznim mestima“.)

I – možda baš ovde treba napomenuti: svi najvažniji problemi koji su se ovim povodom ispovrteli, te i komentari na njih još jednom obnovili, zaobilaze onaj koji je negda, pre vlasti SNS, izgledao kao glavni. A to se pitanje pomalo zaboravilo kao i predlozi koji su odbačeni – zašto trasa uopšte prolazi kroz ovu klisuru. Kad je, tvrdili su tada i kompetentni stručnjaci, ona mogla i da se zaobiđe.

Guranje problema u zonu tajnosti

Sve u svemu, zvanično obraćanje resorne šefice, kako je naglasila, nosilo je dve poruke na kojima ona insistira – na bezbednosti (sreća je što niko nije stradao!) i odgovornosti.

Međutim, ovom drugom, važnijem ona se odužila na način na koji se najpre valja osvrnuti, jer kao da je usmeren baš na – ako ne zataškavanje, ono na zamagljivanje odgovornosti. Jer, nije slučajna posledica to što je između svih glavnih aspekata u vrh javne pažnje dospela najava da će se svime pozabaviti BIA, Bezbednosno informativna agencija. Dakle, tajne službe.

„Ministarstvo saobraćaja, građevine i infrastrukture nije ministarstvo koje može da se bavi takvom vrstom istrage, zato imamo takve organe koji se time bave. BIA je naravno angažovana već duži vremenski period na gotovo svim infrastrukturnim projektima, zato što, nemojte da zaboravite, da su u pitanju ogromni infrastrukturni projekti koji traju dugi niz godina i koji naravno uvek imaju određene rizike“, glasila je jedna od niza izjava Zorane Mihajlović u satima na konferenciji i onim pre i posle nje.

Tako je i ovaj važan problem već onog trenutka kad je postao očigledan i javan, odgurnut u zonu tajnosti i tajanstvenosti, pa i izvesne nedodirljivosti s obzirom na delokrug rada „glavnog istražitelja“.

Čemu to vodi, dovoljno je prisetiti se brojnih stvarnih i izmišljenih događaja te vrste kojima je opsenjivana i javnost i prostota proteklih godina – prisluškivanja, pokušaji atentata, državnih udara … o čemu javnost nikad nije saznala detalje, jer su svi ušli u zonu visoke poverljivosti. I to u društvu koje koje je veoma prijemčivo za sindrom „balkanskih (ovde možda i stranih!) špijuna“ i u kome i dalje istraživanja potvrđuju visoku odanost i pooverenje ljudi u crkvu, policiju i vojsku.

Od stručno-resornih problema koji će se ispitivati i rešavati uz „svu dostupnu dokumentaciju koju ima Ministarstvo“ pomenuta je mogućnost oduzimanja licence inženjerima-projektantima, ispitivanje da li je projekat menjan i  kako je usklađivan sa ovom „najtežom deonicom“ sigurno na Balkanu „a možda i u Evropi.

Urušavanje nije problem ni za Koridore

Na šok javnosti zbog „trećeg urušavanja, ali ne na istom mestu“ vlasti su ipak odgovorile brzim snalaženjem. „Izdato je naređenje“ i već sutradan određena firma koja će raščišćavati usov. Optimistički i propagandno je obećano da to neće ometati rok završetka autoputa (a svi računaju da hoće!), da nema štete za budžet jer troškove „rekonstrukcije nedovršenog“ snosi građevinar, španska firma Azvi… Ministarka nije mogla da odgovori koliko će to sve, ipak, da košta, ali je rekla da je najveća cena – izgubljenog ugleda.

Dakle, odgovornost na kojoj se insistira – pomerena je i poverena „odgovarajućim državnim organima“ koji očito nisu u resornom Ministarstvu. Međutim, na pitanje zašto je za izmene na kosinama i potporama rađeno 11 izmena projekata, ministarka je odgovorila da to nije pitanje za nju – već za Koridore. Tako se zove jedna od „transmisionih firmi“ kakve se u Srbiji često još odranije formiraju kao za koordinaciju poslova, ali s dobrim prilikama za „smeštanje partijskih kadrova“.

I, upravo direktor Koridora Zoran Babić, bivši narodni poslanik zaslužan između ostalog za unapređenje srpskog jezika i govora izvaljivanjem gluposti, pa i čuvenog pojma „vazduPlohov“ već se na sebi svojstven način izjasnio.

On je nonšalantno rekao da se od „aprila očekivao kolaps“ i kolaps se, kao da se raduje vidovitosti reče, eto, desio!? I zato su mesecima radili na pripremi izmena. A za samo urušavanje – ostao je „na liniji“ resorne šefice. Ali, ne na tragu poruke da je to „pitanje za Koridore“ (za njega), već na onom da „ima drugih organa“.

„O odgovornosti i tome šta se konkretno desilo i prilikom obrušavanja, ali i u prethodnom vremenu, već se bave a i baviće se nadležni državni organi. Ja se time neću baviti”, rekao je Babić.

I više kao fusnota: i „državni“ Saobraćajni institut CIP koji se pojavljuje kao projektant (i za poslove za koje nije osposobljen, ali je uvek „blizu države“) i koji često obezbeđuje i podprojektante, ovoga puta je bio babićevski nonšalantan – ako je neko „preprojektovao projekat“ njih nije pitao. Dalje se – ne zna.

Izgradnja zvana skarabudživanje

Ako čitaocima sve rečeno ukazuje na neku lakomislenost i izvrdavanje, u pravu su. Oguglalost i gluvoća nadležnih samo su pojave u sledu, proistekle iz oformljene navike i deo su najnovijih graditeljskih običaja i pravila – nije ovo prvo popravljanje tobož završenog, dapače i  svečano puštenog infrastrukturnog objekta.

Trenutno je bar terminski najaktuelniji slučaj obnavljanja, mnogi bi rekli upropašćavanja, jednog od centralnih beogradskih trgova – Dimitrija Tucovića, zvanog Slavija, čije centralno mesto odnedavno zauzima kontroverzna muzička fontana koja „se kupa“ na mestu izmeštenog Tucovićevog groba.

Grandiozno proširenje trga zatrpanog betonskim surogatima trebalo je da bude završeno pred doček (N)ove godine, pa se zato žurilo. Žurba je izazvala raspad ogromnih površina i odmah se pristupilo popravkama (naravno na račun izvođača!) koje bi trebalo da se okončaju kad i ovaj mesec. A čini se da neće.

U Leskovcu su nedavno svečano otvoreni radovi na kolektoru dugom oko pet kilometara kojim gradska kanalizacija treba da se dovede do poodavno izgrađene fabrike za prečišćavanje otpadnih voda. Nove cevke za tečni otpad, međutim, uz novu eksproprijaciju zemljišta treba da budu postavljene tik uz isti takav kolektor koji je koju godinu ranije skarabudžen kao potpuno neupotrebljiv.

Odgovorni još nisu „procesuirani“, ali su novci izgleda smišljeno potrošeni u lancu neodgovornih izvođača i „nadziratelja“. Nova vlast je zbog toga izgrdila prethodnu. Ali, ne onako žestoko kako se napadaju npr. demokrate (vlast „žutih“), jer su u vreme izgradnje neupotrebljivog kolektora tu vladali socijalisti, dakle sadašnji koalicioni partneri.

Najskuplje rekonstruisanje odmah po dovršetku, međutim, tiče se onog drugog, Koridora 11. Tamo je na deonici od Lajkovca do Ljiga koja je tobož završena, i svečano otvorena još 2014., ali nije ni puštena u saobraćaj jer „vodi od nikud do nigde“, odmah po završetku moralo da se popravlja oko 4,5 kilometara trase na kojoj ispod asfalta nije ugrađena dobra, već meka (priča se, „zemljana“) podloga.

Povrh toga, izvođač nije završio ni poslednjih 69 metara te svoje deonice, već je ostao prekid (rupčaga na trasi koju je autor ovog teksta nedavno „posetio“) nadajući se da će to da dovrši izvođač sledeće deonice. Za oba ova propusta (sadašnje) Ministarstvo imalo je laicima nedovoljno razumljiva stručna obrazloženja. Naravno i za onih 4,5 km „meke podloge“ na trasi građenoj za ministrovanja počasnog SPS predsednika Milutina Mrkonjića.

Žurba zbog svečanih otvaranja

U vezi s tim, ali i završetkom ovog napisa, međutim, nama je zanimljivo kako ista stvar koja se javno ipak nekako zvanično opravdava izgleda kad se ministri lično zavade. Upravo ovih dana povodom obrušavanja u Grdelici začela se polemika između Mihajovićeve i Mrkonjića, a u nju se, naravski, uključio i još jedan bivši iz istog resora, Velimir Ilić. Dok Mrkonjić ministarki kaže da je neznalica, a ona njemu i Iliću uzvraća sa onih 4,5 km:

„Ćuti Ilić o Mrkonjićevom auto-putu koji se raspao i pre nego što je pušten u saobraćaj. A kako i da bude pušten kad je povezivao dve njive. Zbog njih dvojice država je izgubila i puteve i investitore i nova radna mesta, ali zato je njima bilo jako dobro“, navela je Mihajlovićeva u pisanoj izjavi.

Stručnjaci daju uglavnom poznate odgovore na pitanje zašto se ovo događa. Ističe se, recimo, nestručnost izvođača. „Stalno smo govorili – nemojte da se angažuju samo lokalni podizvođači koji su najjeftiniji, mašna i tašna, skupe se ljudi zbrda-zdola i evo šta se desi“, kaže na primer Goran Rodić iz Građevinske komore, ali ističe i faktor brzopletosti i žurbe često i zbog nerealno datih rokova.

To je već ta „zona ličnog“, voluntarističkog i – svojevoljnog. Ona se ogleda u nametnutoj propagandnoj potrebi da se neki radovi podređuju zadatom roku za „svečano otvaranje“ makar i nezavršenog i „sklonog popravci“ objekta. Primera radi, jedan od najdužih tunela na Koridoru 11 nedavno je „triput probijan“ – „prvi put kad je probijen, drugi put kad je predsednik najavio da će doći, pa nije, i treći put kad je stvarno dolazio, a otvor je morao da bude provizorno zabetoniran da bi se probio pred njim“, kažu „probijači“.

U istoj ravni je i „krovna činjenica“ – čitav sistem i lanac institucija odgovornih koji je „zadužen“ i „odgovoran“ da brine o ovakvim investicijama je prekomplikovan. To se lako može videti i po ovde navedenim primerima „delegiranja“ odgovornosti sledećem u tom lancu. (U vreme Tadićeve „vladavine“ čak je bilo oformljeno i telo koje je imalo predznak Nacionalni savet… za ovakve, infrastrukturne i kapitalne projekte.)

Ponekad se čini da je taj lanac i namerno tako osmišljen. Ne samo da bi se odgovornost zagubila među njegovim beočuzima, nego i da bi istovremeno mogao da bude i „lanac ishrane“ velikim novčanim ciframa koje se unutar njega vrte. I potencijalno zagube. Kao u prvoj cevi leskovčkog ko-lele-lektora!

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera