Nuklearni status quo
Piše: Emir Hadžikadunić
Ne očekujemo deal u ovoj rundi razgovora, rekao je iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif pred početak drugog kruga razgovora u Beču u okviru grupe 5+1 prošle sedmice. Prva runda od 20. februara ove godine u glavnom gradu Austrije završila se u istom pozitivnom ozračju, bez konačnog dogovora. Privremeni sporazum potpisan u Ženevi 24. novembra prošle godine tako pada u sjenu drugih vanjskopolitičkih dešavanja.
Koliko su strane u pregovorima u okviru grupe 5+1 zaista spremne da naprave taj iskorak i zaključe sveobuhvatni nuklearni sporazum do kraja ove godine? Koliko je pitanja, toliko je i teorija ili pokušaja da se prodre ispod površine deklariranih intencija svih učesnika, prije svega Irana i SAD-a.
Nacionalni ponos
Nuklearni program Irana nije nastao jučer. Njega je počeo iranski šah početkom 70-ih, uz blagoslov međunarodne zajednice. Ironično je što su prvi nuklearni centar u Iranu uspostavile Sjedinjene Države.
„Iranski nuklearni kapacitet zadovoljit će sve veće potrebe iranske ekonomije i osloboditi rezerve nafte za izvoz ili petrohemijsku konverziju“, stoji u tadašnjem obrazloženju predsjednika Forda 1976. Danas zvuči nevjerovatno da su na temu nuklearnih bojevih glava iranske vlasti tajno pregovarale i s Izraelom od 1977. do 1979, o čemu je ranije emitiran odličan dokumentarni serijal na BBC-ju. S njemačkim partnerom iranska je vlada 1976. potpisala sporazum o gradnji šest reaktora, od čega dva u Bushehru. Tri godine kasnije, njemački je partner napustio nedovršene reaktore. Tek su Rusi 1995. naslijedili njemačko-iranski ugovor i završili gradnju prve iranske nuklearne centrale u Bushehru 2011.
Tokom prvog Obaminog mandata, dok su trajali pregovori u okviru grupe 5+1, u Iranu su pod nadzorom Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA) učetverostručene količine obogaćenog uranija od pet i 20 posto.
Koliko su strane u pregovorima u okviru grupe 5+1 zaista spremne da naprave taj iskorak i zaključe sveobuhvatni nuklearni sporazum do kraja ove godine? Koliko je pitanja, toliko je i teorija ili pokušaja da se prodre ispod površine deklariranih intencija svih učesnika, prije svega Irana i SAD-a.
Iran nije daleko od mogućnosti da postane i vojna nuklearna sila. Većina je saglasna da Iranu treba najmanje 12 mjeseci od odluke do proizvodnje dovoljne količine 90 posto uranija. Dobro upućeni izvori vjeruju da više nije moguće odvratiti Iran od civilnog programa. Iran posjeduje sve segmente tehnologije za proizvodnju nuklearnog oružja, ističe Anthony Cordesman iz Centra za strateške i međunarodne studije. Tako je pitanje vojnog sada prepušteno lokalnoj političkoj odluci i kontroli međunarodne zajednice.
Opći je utisak da civilni nuklearni program danas podržavaju sve lokalne političke frakcije, zapravo svi segmenti društva – studenti, trgovci s bazara, žene, ulema, sportaši. Riječ je o nacionalnom ponosu, s jedne, te strahu od poniženja ili oduzimanja suverenog prava, s druge strane. Pritiske, sankcije, izolaciju, shvataju kao novu imperijalnu politiku Zapada, poput one s početka prošlog stoljeća, kada su velike sile uskratile Iranu pravo i mogućnost vlastitog razvoja naftne industrije. Ipak, ispod površine proklamiranog jedinstva, dva suprotstavljena politička tabora, reformski i konzervativni, identificirali su dva različita nuklearna pristupa u protekloj dekadi.
Nuklearni populizam
Prva grupa zagovarala je više dijaloga i manje tenzija sa međunarodnom zajednicom. Kao predstavnik pragmatične struje u vanjskoj politici i pobornik umjerenog tabora dr. Hasan Ruhani, tadašnji sekretar Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost Irana i današnji predsjednik Islamske Republike, izrazio je spremnost da Iran potpiše Dodatni protokol NPT-a (Non-Proliferation Treaty) s IAEA-om 2003. godine. Iran je tada unilateralno prestao s procesom obogaćivanja uranija za izvjesno vrijeme.
Za konzervativni kamp ovo je pitanje iranskog otpora i opstanka, identiteta i principa. Beskompromisni u vezi s tim, dopustili su uvođenje sve strožijih sankcija u proteklih 6 – 7 godina.
Nuklearni program Irana nije nastao jučer. Njega je počeo iranski šah početkom 70-ih, uz blagoslov međunarodne zajednice. Ironično je što su prvi nuklearni centar u Iranu uspostavile Sjedinjene Države.
Konfrontacija s međunarodnom zajednicom, pogotovo Sjedinjenim Državama, poprimila je nove dimenzije dolaskom Ahmedinedžada na vlast 2005. Sugerirajući otpor, a ne popuštanje, na svoju stranu privukao je vrhovnog lidera Hameneija. S Ahmedinedžadom se tako razvio nuklearni populizam, koji je odvratio pažnju javnosti od ekonomskih problema.
Suprotstavljeni stavovi u Iranu sugerišu i da atomska bomba nije spasila Sovjetski savez od raspada, niti pomaže Pakistanu da očuva elementarnu unutrašnju stabilnost ili spriječi da bespilotne američke letjelice narušavaju njegov suverenitet. „Pod pretpostavkom da se Iran odluči za gradnju jedne ili dvije nuklearne bombe, kome se suprotstavlja takva politika”, pita se bivši iranski ministar vanjskih poslova Salehi. I odgovara: ”Ni nuklearnom Pakistanu, ni nuklearnoj Indiji, nego SAD-u.”
Crvena linija
Iako su u procesu desetak i više godina, iranske su vlasti ovladale samo zastarjelom tehnologijom. Prema izvještajima IAEA-a, proces obogaćivanja uranija obavljao se veoma sporo uz pomoć prve, davno prevaziđene, generacije centrifuga iz 70-ih (IR-1 verzija). Bivši iranski predsjednik Ahmedinedžad osobno je predstavio prototip druge i treće generacije centrifuga predstavnicima diplomatskog kora 2011. Prezentacija je bila toliko euforična da su ambasadori pomislili da Iranci nepotrebno otkrivaju svoje nuklerane tajne. Međutim, instalaciju centrifuga druge i treće generacije nisu registrirali inspektori IAEA-a koji kontroliraju dva postojeća objekta za obogaćivanje uranija u Natanzu i Fordu (Komu).
Koliko su naprednije generacije centrifuga sofisticirane? Da li su uopće puštene u masovnu proizvodnju? Da li se koriste na drugim lokacijama, koje nisu poznate inspektorima IAEA-a, pitanje je od milion dolara, istakao je nuklearni ekspert Mark Fitzpatrick s Instituta za nauku i međunarodnu sigurnost.
Suprotstavljeni stavovi u Iranu sugerišu i da atomska bomba nije spasila Sovjetski savez od raspada, niti pomaže Pakistanu da očuva elementarnu unutrašnju stabilnost ili spriječi da bespilotne američke letjelice narušavaju njegov suverenitet.
Direktor IAEA-a ne osporava deklarirane nuklearne aktivnosti Irana. One su civilnog karaktera i nisu sporne, isticao je Yukiya Amano za medije. Sporne mogu biti nedeklarirane aktivnosti za koje Agencija nema saznanja. Kao primjer naveo je navodni iranski angažman na kompjuterskom modeliranju i gradnji neutronskog inicijatora, dvije komponente vojnog karaktera. Izuzev obavještajnih sumnji, do sada nisu ponuđeni nikakvi materijalni dokazi da Iran razvija vojnu komponentu. Inače su izvještaji Agencije pod rukovodstvom Al-Baradeija ili Blixa, bivših direktora IAEA-a i Amana dosta različiti. Obavještajne indicije koje su prvi odbacivali, drugi je koristio.
Za razvoj vojne komponente, iranska nuklearna postrojenja treba da obezbijede obogaćeni uranij od 90 posto. Ukoliko Iran ostane član IAEA-a, taj se zaokret neće desiti bez znanja Agencije. Uzi Arad, bivši izraelski šef Vijeća za nacionalnu sigurnost, nije slučajno izjavio da je podizanje procesa obogaćivanja uranija iznad 20 posto, zapravo prelazak crvene linije i uzrok da se pritisne obarač. U sličnom je tonu Netanyahu spektakularno otvorio karte rekavši da će crvena linija biti akumulirana količinom od 200 kg obogaćenog uranija od 20 posto, što je dovoljno za jednu atomsku bombu. Pažljivom analizon da se primijetiti da iranske količine obogaćenog uranija od 20 posto ne prelaze tih 200 kg. Prema izvještajima IAEA-a, dio obogaćenog uranija od 20 posto nepovratno se koristi za proizvodnju goriva za civilna nuklerana postrojenja.
Regionalni debalans
Kao jedina nuklearna sila na Bliskom istoku, Izrael je posebno zainteresiran da održi višedecenijski debalans u svoju korist. Izrael, također, ima historiju u vojnom odvraćanju država u okruženju od razvoja nuklearne tehnologije. Irak je počeo s razvojem svog nuklearnog programa 70-ih godina. Međutim, irački nuklearni reaktor u Osiraku u blizini Bagdada uništile su izraelske bombe u operaciji Babilon 1981. Tadašnji premijer Begin obznanio je doktrinu da Izrael ni po koju cijenu neće dozvoliti svom neprijatelju razvoj oružja za masovno uništenje. Uništenjem sirijskog nuklearnog postrojenja Al-Kibar 6. septembra 2007, izraelske vlasti potvrdile su svoje opredjeljenje da zadrže nuklearni monopol u komšiluku.
Direktor IAEA-a ne osporava deklarirane nuklearne aktivnosti Irana. One su civilnog karaktera i nisu sporne, isticao je Yukiya Amano za medije. Sporne mogu biti nedeklarirane aktivnosti za koje Agencija nema saznanja.
Iranski nuklearni program prijeti da isprovocira novu trku u atomskom naoružanju. U takvim bi okolnostima, ističu, Turska i Saudijska Arabija, prve promijenile postojeći kurs i pokrenule razvoj vlastitog nuklearnog programa. Princ Turki al-Feisal, bivši saudijski šef obavještajnih poslova, već je početkom decembra 2011. ukazao na potrebu da Saudijska Arabija počne s razvojem vlastitog nuklearnog programa. Guardian je objavio povjerljive diplomatske izvještaje Wikileaksa u kojima se navodi da je saudijski kralj Abdullah tražio od Sjedinjenih Država da unište iranska nuklearna postrojenja („Odsijecite glavu toj zmiji”).
Do kada će trajati ovakav nuklerani status quo? Dok traju optimistični razgovori u okviru foruma 5+1 ili dok Iran razvija samo civilnu komponentu, odnosno dok zapadne obavještajne službe ne budu posjedovale jasne materijalne dokaze da su iranske strukture počele s razvojem vojne komponente? Ovo je ključna godina za dogovor, test za predsjednike Ruhanija i Obamu da se odupru, prvi konzervativnim krugovima, drugi jevrejskom lobiju.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera