O čemu se zapravo radi u obračunu Katara i GCC-a?

Donald Trump, Kralj Salman, SAD, Saudijska Arabija
Moguće je i da Trump ima svoj plan koji ima veze sa planovima Saudijaca i Emiraćana, piše autor (Reuters)

Nedavne izjave i objave na Twitteru američkog predsjednika Donalda Trumpa u vezi Bliskog istoka podjednako su zaintrigirale američke prijatelje i neprijatelje jer sadrže prijetnje daljnjom eskalacijom regionalnih sukoba.

Prošle godine je rekao da će „tražiti harmoniju“ na Bliskom istoku kao glavnokomandujući u SAD-u.

Međutim, nakon njegove prve posjete ovoj regiji tenzije su počele rasti, pogotovo u Zaljevu. Sada Trumpova česta promjena mišljenja prijeti stabilnosti na ovom području, na kojem se nalazi oko 50 posto svjetskih energetskih zaliha.

S jedne strane, nakon što je SAD dugo tvrdio da Saudijska Arabija mrzi Ameriku i da stoji iza napada od 11. septembra, američki predsjednik sada ovu kraljevinu vidi kao kolijevku regionalne sigurnosti i umjerenosti, najboljeg prijatelja i najprečeg saveznika Amerike u „ratu protiv terorizma“.

S druge strane, manje od dvije sedmice nakon što je u svom govoru u Rijadu nazvao Katar „ključnim strateškim partnerom“, hvaleći se kako mu je prodao „prekrasno“ američko oružje, Trump je odjednom počeo pričati protiv Katara, optuživši Dohu da podržava terorizam.

Da bi konfuzija bila veća, Trump je potom ponudio da posreduje između Saudijske Arabije i Katara i zatražio je od svog državnog sekretara da smiri situaciju i pozove na uzdržanost, što je ovaj uradio uz puno takta u pažljivo sročenoj javnoj izjavi.

Ali nije prošlo ni sat vremena od toga, a Trump je optužio Katar za historijsku podršku terorizmu visokog nivoa i narušio mu vanjskopolitički establišment u tom procesu.

Sve ovo povlači za osobom pitanje: Zašto? Zašto dramatični zaokret prema Saudijskoj Arabiji i konfuzija prema Kataru? I koje su implikacije za regiju?

Zagonetna vanjska politika

Neki su za najnoviju promjenu stava administracije okrivili konstantnu vanjskopolitičku konfuziju u Trumpovoj Bijeloj kući. Drugi su uočili saučesništvo između predsjednika i državnog sekretara, sugerišući da primjenjuju taktiku „dobar policajac-loš policajac“ sa Katarom.

U Kataru su, kao u zaljevskoj Ženevi, održani brojni mirovni pregovori među raznim sukobljenim stranama, bilo da se radi o Palestincima, Libancima, Sudancima, Afganistancima, Libijcima ili drugima.

Što se Trumpa tiče, on tvrdi da je zauzeo stav protiv Katara nakon sastanaka u regiji, gdje su mu šefovi bliskoistočnih država rekli da Katar podržava terorizam.

Ali šta su Saudijci, Emiraćani, Egipćani i Bahreinci mogli reći što CIA, State Department ili Pentagon nisu već znali ili mogli podijeliti s predsjednikom prije njegovog optimističnog sastanka sa katarskim emirom Tamimom bin Hamadom Al Thanijem?

Katar, ipak, ima investicije u SAD-u vrijedne 30 milijardi dolara i izdvaja se kao država u kojoj je najveća američka vojna baza na Bliskom istoku, iz koje polazi veći dio „rata protiv terorizma“ u Siriji, Iraku i Afganistanu. Osim toga, većina lažnih optužbi protiv Katara je ili argumentovano nepouzdana, izmišljena ili sasvim lažna.

Primjera radi, Četvorka optužuje Katar da podržava talibane jer je otvorio ured za afganistanske pobunjenike, a zapravo je to uradio na zahtjev američke administracije kako bi posredovao u mirovnim pregovorima.

Katar je također optužen da podržava neke od antirežimskih grupa u Siriji, ali to radi i značajan broj njegovih partnera u Zaljevu. Štaviše, general Joseph Vogel, šef Centralne komande američke vojske napisao je da je Katar „ključni i odlučujući“ saveznik koji bi mogao mnogo pomoći da se sklopi održiv sporazum u Siriji.

Političko prisustvo Hamasa u Dohi još je jedna na listi pritužbi. Ali, odobrivši Hamasu političko prisustvo u svojoj prijestolnici, Katar je imao ublažavajući efekat na ovaj palestinski pokret otpora. Možda je značajno prisjetiti se da je Hamas pobijedio na posljednjim parlamentarnim izborima u Palestini, čije je održavanje omogućila Bushova administracija prije deset godina.

Ko je od vas bez grijeha…

Američki državni sekretar Rex Tillerson s pravom je tvrdio da Katar ima „historiju podržavanja grupa koje su u spektru političkog izraza od aktivizma do nasilja“. Ali ko to ne radi na Bliskom istoku? I Washington ima isti dosje, i to podug i opširan. Osim tog, nije grijeh podržavati one koji traže slobodu od okupacije i ugnjetavanja.

Isto važi za optužbe da Katar „cilja izvan svoje kategorije“, posebno kada to radi u diplomatskoj ravni, u oblastima kao što su mediji, filantropija i sport. Zar i sićušni UAE i Izrael isto tako ne ciljaju previsoko na najkontroverznije načine?

A tu je i moja omiljena optužba da Katar „ima i jare i pare“ jer po svoj prilici i finansira Al Jazeeru i obezbjeđuje platforme za osobe i grupe neprijateljske prema SAD-u i Izraelu, dok istovremeno na svom tlu ima najveću američku vojnu bazu u regiji. Pod pretpostavkom da je to realan problem, ja kažem: „Ko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.“

Meni se čini da države tradicionalno tako postupaju. Neki to nazivaju državništvom ili činom balansiranja. Drugi kažu da je to pragmatizam ili oportunizam. Ali sasvim sigurno nije ništa neobično u međunarodnim odnosima, posebno kada je riječ o manjim državama koje pokušavaju opstati u teškim vremenima.

Osim tog, koja od država uključenih u cijelu ovu zbrku ne pokušava „imati i jare i pare“? Je li to možda Egipat, koji je osudio Hamas i otvorio indirektni kanal ovoj palestinskoj grupi u Gazi? Emiraćani, koji optužuju Katar da se miješa u poslove drugih država, a vojno intervenišu u Libiji, Jemenu i drugim državama? Jesu li to možda Saudijci, koji pričaju o regionalnoj stabilnosti dok vode nepromišljeni rat u Jemenu? Ili možda SAD koji podržava Tursku, svoju NATO saveznicu dok istovremeno naoružava njenog unutrašnjeg neprijatelja PKK-a?

Kako se bilo šta od ovog može uopšte porediti sa onim što Katar radi?

Nema sumnje, Katar je napravio nekoliko grešaka na početku Arapskog proljeća, ali izgleda i da je izvukao pouku iz ranijih grešaka, posebno iz ideje da diplomatija nadilazi rat, i da su posredovanje, otvorenost i reforma najsigurnija i najbolja rješenja u regiji koja postaje sve komplikovanija.

Uzimajući u obzir njegovu sklonost da cijeni novac iznad principa i svega ostalog, jasno je da su američkog predsjednika ‘potplatili’ njegovi saudijski domaćini tokom posjete ovoj državi.

I Katar opet radi ono u čemu je najbolji. U Kataru su, kao u zaljevskoj Ženevi, održani brojni mirovni pregovori među raznim sukobljenim stranama, bilo da se radi o Palestincima, Libancima, Sudancima, Afganistancima, Libijcima ili drugima; sigurno više nego u bilo kojoj drugoj državi u regiji. I kakav god utjecaj da ima nad tzv. ekstremističkim grupama, iskoristio ga je da razriješi, a ne razbukta sukob.

Avaj, izgleda da su neki od agresivnijih katarskih susjeda zaključili suprotno nakon svojih avantura u Jemenu, kao i u Libiji i Siriji. Nakon decenija destruktivnih ratova, oni sada zagovaraju otvorenu konfrontaciju sa Teheranom.

Katar je, bez sumnje, dugo bio na strani Saudijske Arabije u protivljenju iranskim sektaškim politikama u regiji, posebno u Iraku i Siriji. Ali kao većina arapskih i zapadnih nacija, Katar se protivi otvorenom obračunu sa Iranom u Zaljevu, i odbija ideju o promjeni režima tamo – posebno kada se uzme u obzir činjenica da Iranci i dalje podržavaju umjerene vlade koje su često u sukobu sa iranskim ekstremistima i više se brinu za izgradnju vlastite države nego za prevlast u regiji.

Američki predsjednik je ipak dozvolio Rijadu da poduzme drakonske mjere protiv Katara čak i nakon što je postalo jasno da su im razlozi lažni, te da posljedice, namjerne ili ne, vode ka ozbiljnoj eskalaciji i nestabilnosti u regiji.

Dakle, ako nije zbog ponašanja Katara, zbog čega je onda izbila kriza i zašto ju je Trump rasplamsao?

Potplaćen, prevaren ili saučesnik?

Postoji jedna stvar koju Trump može zamjerati Kataru, a to je činjenica da, za razliku od Emiraćana i Saudijaca, koji su uložili u njegovu imovinu i dali mu velikodušne koncesije, Katar nije dao Trumpu poslovne podsticaje koji bi mu omogućili da proširi svoj brend u ovoj državi.

Ali takva banalna stvar ne bi zaista mogla biti razlog da američki predsjednik bude protiv Katara, zar ne? I da se zna, Trump se u toku svoje kampanje jeste hvalio da voli Saudijce jer su kupili stanove u njegovim tornjevima u vrijednosti od 40 miliona dolara.

Uzimajući u obzir njegovu sklonost da cijeni novac iznad principa i svega ostalog, jasno je je da su američkog predsjednika „potplatili“ njegovi saudijski domaćini tokom posjete ovoj državi. Ponudili su Trumpovoj administraciji stotine milijardi dolara unosnih ugovora o kupovini oružja i obećali su mu investicije prije nego što su zatražili od svog gosta da ih podrži protiv njihovog neprijatelja, Katara.

Zaista su Saudijci iskoristili Trumpov kratkovidi pristanak da povjeri svoju kampanju protiv „islamskog terorizma“ vanjskim saradnicima kako bi smjestili Kataru. Također su iskoristili ovu priliku da uklone bilo koje i sve američke optužbe usmjerene prema kraljevstvu u američkom Kongresu i medijima.

Ali moguće je i da Trump ima svoj plan koji ima veze sa planovima Saudijaca i Emiraćana. Trump je donio stratešku odluku da promijeni Obaminu politiku prema Bliskom istoku, pa njegova administracija podržava Saudijsku Arabiju, Izrael, Egipat i UAE protiv sunitskog ekstremizma i iranskih klerika.

To je značilo kreiranje pravih uslova za približavanje između Izraela, UAE-a, Egipta i Saudijske Arabije; tzv. pristup „izvana prema unutra“ razrješenju, ili prije rastapanju palestinskog pitanja. Činjenica da ovim nastojanjima upravlja Trumpov neiskusni i radikalno cionistički zet Jared Kushner, koji održava bliske odnose i sa izraelskim premijerom Benjaminom Netanyahuom i saudijskim prestolonasljednikom Mohammedom bin Salmanom, sve govori. Svjedoci smo „bezbožnog trojstva“ koje ide prema uništenju svake nade za regionalnu stabilnost.

Još gore, umjesto da predvodi već poprilično katastrofalnu regionalnu koaliciju protiv Irana, Trump je lijeno povjerio ovu novu strategiju svojim nesmotrenim mlađim saradnicima. To je upravo ono što je njegov prethodnik Barack Obama odbio. Obama nije dozvolio da ga uvuku u sitne svađe i regionalne sukobe. On možda jeste bio slab po pitanju Sirije, ali bio je dovoljno pametan da razdvoji američku strategiju od strategija svojih regionalnih klijenata, Saudijske Arabije i Izraela.

Ukratko, Obama nije davao američku moć ovim bljutavim i neiskusnim regionalnim igračima, što bi bilo iznimno opasno, ako ne i sasvim ubojito po SAD.

To bi moglo objasniti zašto iskusni muškarci i žene u američkom State Departmentu i Pentagonu nisu, poput predsjednika, potpuno podržali Rijad i upozorili su da se ne pije piće iz Abu Dhabija.

Sekretar Tillerson je zaista bio „zbunjen“ iznenadnom eskalacijom i preuzeo je inicijativu od Bijele kuće da izgrdi Saudijsku Arabiju i UAE zbog odugovlačenja i neozbiljnog ponašanja kada je u pitanju artikulisanje pritužbi i predstavljanje njihovih zahtjeva Kataru. On je također doveo u pitanje motive krize, tvrdeći da su proizveli krizu sa Katarom kako bi izravnali stare račune koji nemaju nikakve veze sa terorizmom ili sigurnošću.

Tillerson, koji je ranije bio generalni direktor ExxonMobila i ima mnogo iskustva u zaljevskoj regiji, insistirao je da zahtjevi Katara moraju biti „razumni i izvodivi“ kako bi brzo okončali ovu krizu i izbjegli ugrožavanje većih američkih interesa.

Zanimljivo je dodati da je, budući da je Tillerson javno prekorio Saudijsku Arabiju i UAE zbog odugovlačenja, predsjednik Trump (do sada) šutio i dozvolio je svojim kvalifikovanijim vanjskopolitičkim stručnjacima da se bave krizom oprezno i zrelo.

Bijela kuća je naizgled ponovo sasvim promijenila stav prošle sedmice, izjavivši kako je zaljevska kriza „porodični problem“, a ne međunarodna kriza zbog podrške terorizmu.

Čekajte malo! Porodična svađa? Stvarno?! Šta je onda sa optužbama protiv Katara zbog „historijskog nivoa podrške terorizmu“ i davanja zelenog svjetla liderima u Saudijskoj Arabiji i Emiratima da se ponašaju nesmotreno? Da li je zaista moguće klasifikovati ovu krizu kao „porodični problem“ nakon što je Četvorka iskoristila Trumpovu budalaštinu da opkoli Katar, podijeli GCC, i gurne regiju u krizu?

Apsurdni zahtjevi

Kada je konačno dostavljena lista zahtjeva Četvorke koje Katar mora ispuniti kako bi se okončala kriza, ispostavilo se da ona nije ni razumna ni izvodiva. Zaista, postoji opći konsenzus da zahtjevi na listi od 13 tačaka ni u kom slučaju nisu  „odmjereni i realistični“, da citiram britanskog ministra vanjskih poslova Borisa Johnsona.

Način na koji je sročen ovaj dokument, njegov ton i dalekosežna priroda pokazuju potpuno nepoznavanje međunarodnog prava i Povelje UN-a. Tekst ističe neprikrivenu namjeru Saudijske Arabije i UAE-a da preuzmu kontrolu nad suverenitetom i nezavisnom vanjskom politikom Katara.

Zahtjev koji sasvim zaudara na licemjerstvo, i, iskreno glupost, je onaj koji poziva na hitno zatvaranje Al Jazeere.

Jasno je da su pretpostavke kao što je katarska podrška ISIL-u ili Al-Kaidi neosnovane. Iako SAD insistira na dokazima za optužbe, u ovom dokumentu nije bilo apsolutno ništa što bi podržalo ove apsurdne tvrdnje.

Četvorka traži da Katar reducira diplomatske odnose sa Iranom iako je UAE vodeći partner Irana u GCC-u, a i druge članice GCC-a, Oman i Kuvajt, njeguju snažnije diplomatske veze sa Teheranom nego Katar.

Oni su zahtijevali da Katar privede sve opozicione ličnosti iz njihovih država, čime se krši međunarodni humanitarni zakon te da Katar tretira Muslimansku braću kao terorističku organizaciju, a ne kao opozicionu grupu, kako ih vidi većina ostatka svijeta. Katar, kao i većina zapadnih nacija, odavno upozorava na opasnosti i implikacije generalizacija i etiketiranja političkih opozicionih grupa oznakom „terorista“.

Četiri države također traže od Katara da zatvori skromnu tursku vojnu bazu koja je u Kataru nešto više od dvije godine, bez obaveze da zatvori američku bazu. Kako je ovo logičan zahtjev kada se uzme u obzir da se francuska vojna baza nalazi u UAE-u, a u Bahreinu američka pomorska baza?

Ali zahtjev koji sasvim zaudara na licemjerstvo, i, iskreno glupost, je onaj koji poziva na hitno zatvaranje Al Jazeere, njenih podružnica i svih drugih medijskih podružnica koje direktno ili indirektno podržava Katar.

Ovi zahtjevi odražavaju netoleranciju Saudijske Arabije, Emirata, Egipta i Bahreina prema različitim mišljenjima i slobodi medija. Ove države pokušavaju utišati ugledne medije, a sami finansiraju i podržavaju propagandne medije koji su poznati po govoru mržnje i sektaštvu.

Srećom, ovaj zahtjev su odbile i osudile ugledne medijske organizacije, kao što su New York Times i Guardian, kao i međunarodne organizacije za ljudska prava.

I na kraju, ali ne manje važno, zahtjev da Katar ispuni svih 13 uslova za 10 dana, i da pristane na mjesečne izvještaje o ispunjavanju, ističe očiglednu činjenicu da Četvorka nije spremna da riješi krizu osim ako Katar u potpunosti preda svoj suverenitet.

Oni neće stati dok ne izbrišu sve tragove Arapskog proljeća i ideje koje su ovi ustanci dali Arapima, to jeste pravdu i slobodu govora.

Nakon svega ovog ne možete se ne zapitati: Zašto Četvorka tako žarko želi da ugasi Al Jazeeru i nezavisnu vanjsku politiku Katara?

Još jedan veliki sukob u Zaljevu?

Kada je Tillerson konačno dao ocjenu liste zahtjeva prošli vikend, rekao je da je neke zahtjeve teško ispuniti, a da drugi mogu poslužiti kao baza za dugoročni dijalog. Ali to je samo diplomatski način da se kaže kako zahtjevi nisu izvodivi, odmjereni ili realistični.

Sada Četvorka prijeti Kataru „razvodom“ ukoliko brzo i potpuno ne ispuni njihove zahtjeve, što jasno pokazuje da ova kriza nije jednostavna „porodična svađa“ ili raskol uzrokovan time što Katar navodno podržava terorizam.

U stvarnosti, ova svađa ima male ili nikakve veze sa borbom protiv terorizma. Ova četiri režima odgovorna su za smrt desetaka hiljada ljudi, i drže desetke hiljada političkih zatvorenika. Oni neće stati dok ne izbrišu sve tragove Arapskog proljeća i ideje koje su ovi ustanci dali Arapima, to jeste pravdu i slobodu govora. Ovi snovi mogu „zaraziti“ narode Zaljeva i ostatak arapskog svijeta.

Oni insistiraju na zatvaranju svih foruma koji daju glas idejama Arapskog proljeća, uključujući Al Jazeeru, i na okončanju katarske pomoći ili podrške bilo kome ili bilo kojoj grupi koja je preživjela kontrarevoluciju u Egiptu i ostatku arapskog svijeta.

Nažalost, uprkos njihovoj tamnoj, represivnoj i reakcionarnoj prirodi, ove mjere zapravo nadopunjavaju podršku Bijele kuće arapskim „plaćenicima, diktatorima i moćnicima“ na račun njihovih naroda kako bi unaprijedili Trumpov proizraelski, antiiranski i antiislamistički plan u regiji.

Ukoliko američki i evropski vanjskopolitički establišment ne spriječi Trumpa da poduzme dodatne nepromišljene korake, mogli bismo krenuti prema još većem regionalnom haosu i konfliktu.

Ipak, negativne posljedice još jednog velikog sukoba u Zaljevu jednako će pogoršati sigurnosnu situaciju i na Zapadu i u arapskom svijetu. JEDNAKO.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere. 

Izvor: Al Jazeera