Običaj koji odlazi u zaborav

Piše: Vedrana Maglajlija

“Ne možete me promašiti, jedina ću u ja u selu nositi nošnju”, na telefon nam objašnjava Mara Bojić dok ulazimo u Ćatiće pored Kraljeve Sutjeske.

I zaista u selu, pored velikog igrališta za djecu, među ljudima obučenima u “modernu” odjeću, ističe se žena u bogatoj narodnoj nošnji tog kraja. Ipak, pažnju više privlači ruka kojom nam maše – prekrivena istetoviranim križevima, tradicija koju su stotinama godina njegovale žene iz nekih dijelova Bosne, a koja danas polako izumire.

Sedamdesetgodišnja Mara svoju prvu tetovažu napravila je kada je imala samo sedam godina, a ostale na nadlanici, koje kaže najviše bole, kada je imala deset godina.

“Idemo sad kod moje Nevenke. Ona je jedna od posljednjih u Bosni koja je uradila tetovažu. Odosmo mi, ode i sve ovo u zaborav”, govori Mara zagledana u šare na svojim rukama.

Dok se vozimo u susjedno selo, objašnjava kako nošnju povremeno nosi, a kada je rodila prvo dijete, “presvukla se u haljinu i kosu odsjekla”.


Mara Bojić u selu Ćatići [Foto: Almir Osmanagić/Al Jazeera]

U Bjelavićima nas, također u tradicionalnoj odjeći, dočekuje Nevenka i poziva da uđemo.

Dvije žene iz ovih krajeva, nasmijane i gostoljubive, sjedajući za sto, skidaju crne marame sa glave, koje simbolično nose u znak žalosti za bosanskom kraljicom Katarinom, koja je iz tog kraja pobjegla pred osmanskom vojskom u 15. stoljeću i umrla u Rimu, daleko od doma.

“Osim tetovaža, to je još jedan od običaja. Ovdje se jako poštuje kraljica Katarina. Bijele marame su se nosile prije nego što je umrla, a nakon njene smrti žene su stavile crne i od tada mi njih nosimo – više od 500 godina”, objašnjavaju.

Ko je bio hrabar, taj je imao tetovažu

Za tetovirane križeve, kažu, znaju da su se tako obilježavali katolici za vrijeme Osmanlija, ali dodaju da su čule da je taj običaj puno stariji. Počinju se prisjećati kako su kao djevojčice jedva čekale da se tetoviraju.

“To se sastane grupa žena, a mi se poredamo na vratima i čekamo koja će prije na red doći. Propustimo onu najhrabriju, da ne bi pripali ove druge. Ja se nisam bojala, a velika je to bol, sve ti krv ide… Ali, eto, što je mlađa koža, to se bolje primi”, kaže Mara.

Nevenka dodaje kako je ona imala 11 godina kada je prvi put istetovirala križ, ali i prsten, narukvicu te svoje ime i godište.

Objašnjavaju cijeli taj postupak, koji je bio jako bolan: “Nahvata se čadž, koja se kokošjom peruškom istrese u jednu čašu i drži se jedno četiri dana na prozoru. Tu se stavi i sveta vodica. Onda se od metle otkine slamka i boca se. ‘Vamo imaš svijeću i zagriješ iglu kako se ne bi napravila krasta. To se radilo samo na Svetog Josipa, u trećem mjesecu.”

“Ko je bio hrabar, taj je imao tetovaže”, zaključuje Mara te se prisjeća kako su pokušale jednom muškarcu napraviti križ, ali nije mogao izdržati bol.

Tetovaže iz doba Ilira

Fra Stjepan Duvnjak iz franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci objašnjava tradiciju tetoviranja križeva u tom kraju, navodeći da su najveći stručnjaci koji su to proučavali, među njima i historičar Ćiro Truhelka, navodili da se radi o običaju na Balkanu koji datira još od Ilira.

“Kristijaniziranjem taj ilirski oblik je vjerojatno zamijenjen kršćanskim, a to je križ. Kod nas vlada mišljenje da je u osmanskom razdoblju križ zapravo postao identitetski znak, jer svi identitet do kraja 19. stoljeća u Bosni i Hercegovini bili su religiozni.”

“Neki to interpretiraju i kao zaštitu, jer zapravo oni koji bi se islamizirali morali su taj križ i izrezati, a to je bilo bolno. Dolaskom Austro-Ugarske ostaje ta praksa, ali križ više postaje dekorativni element”, navodi fra Duvnjak.

“Prije četiri godine, nazvala nas je i žena iz Mostara, koja je tada imala 32 godine. Kada sam ja čula koliko joj je godina, samo sam joj rekla – ‘draga moja, to se radi kada je dječija koža.'”

Ipak, kažu, ponekad su imale problema zbog tetovaža, pogotovo kada su išle na more i nisu ih mogle sakriti.

“Znali su me gledati, a ti nemaš gdje s rukama. Prije mi je zbog toga bilo neugodno, ali sada mi je svejedno”, govori Mara.

“Ja znam da su nas više zezali kada obučemo nošnju, bijele haljine. Onda bi vikali za nama – ‘eno mornarice'”, smije se Nevenka, dok njena kćerka Danijela dobacuje da se ona nikada ne bi istetovirala.

Na pitanje o tome koliko žene iz tog kraja poštuju kraljicu Katarinu, odmah odgovaraju da je ona bila njihova učiteljica.

“Naše žene je podučila vesti, šiti, plesti, tkati… A mnogo je žalila za ovim krajem kada je pobjegla u Rim. Tamo je i umrla, a nadala se da će naći svoju djecu, ali nije nikada”, kaže Nevenka.

Haljine za kraljicu Katarinu

Ana Dojčinov, predsjednica Hrvatske folklorne skupine Bobovac, čije su članice i Mara i Nevenka, ističe da je bosanska kraljica Katarina, prema tradiciji, bila plemenita osoba, koju su žene jako voljele.


Nevenka i Mara [Foto: Almir Osmanagić/Al Jazeera]

“Ona je podučavala žene pisanju i čitanju te vezu. Detalji veza – sitni križići i autentično keranje oko rukava i oko marame, križevi na rukavu iznad lakta ženske nošnje – doista potiču iz najviših slojeva društva, odnosno kraljevskih dvorova.”

Žene koje smo sreli u Kraljevoj Sutjesci rado pričaju legende o Katarini. Jedna od njih je i da su je ljudi štitili kada je pred Osmanlijama bježala iz kraljevskog uporišta Bobovca prema Dubrovniku, a od tamo u Rim.

“Tu ima put koji vodi iz Bobovca do Dubrovnika, to je stari put kuda je kraljica Katarina pobjegla i u narodu se priča da su žene prostirale odjeću i tkanine kada je ona bježala da se taj trag sakrije, da se ne vidi gdje je išla. Navodno je tako selo Haljinići, nedaleko od Kraljeve Sutjeske, dobilo ime. Pa ima legenda da su konje potkivali naopako da misle da je pojačanje došlo, a ne da su bježali…”, prepričavaju.

Nevenka i Mara, kažu, ne znaju legende o kraljici Katarini, ali se pokušavaju sjetiti rečenice koju je prema predanju izgovorila kada je napuštala Bosnu.

Nakon nekoliko pokušaja, gdje se svaka prisjetila nekoliko riječi, u isti glas recitiraju: “Zbogom ostaj, moja Bosno slavna, i u tebi do tri dobra moja: pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice i vode Radakovice – jer toga više nigdje na svijetu nema.”

Izvor: Al Jazeera