Obračun kod Crnogorske OK skupštine

Piše: Andrej Nikolaidis

U trenutku kada je Milo Đukanović saopštio da će u Skupštini tražiti provjeru povjerenja svojoj vladi, bilo je jasno kakav će ishod glasanja biti. Ili bi trebalo reći: moralo je biti jasno.

Da li bi čovjek koji Crnom Gorom vlada četvrt vijeka, tokom kojih je u penziju (i drugdje) ispratio sve svoje najveće protivnike – Slobodana Miloševića, Momira Bulatovića, Vojislava Koštunicu, Borisa Tadića – naprasno odlučio da izvrši političko samoubistvo? Dobro, što kažu, nikada se ne zna, živi smo ljudi… Ali, sa stanovišta bazično racionalne analize i formalne logike, odgovor je bio jasan: ne.

Ipak, cijela je Crna Gora nedjeljama iščekivala zakazani obračun: Milo protiv opozicije, doduše ne kod OK Korala, nego u Skupštini. Tri dana (i noći) skupštinske rasprave u direktnom televizijskom prenosu gledalo se u kućama, u kafanama, u piljarama… Izlazili za skupštinsku govornicu stari, iskusni revolveraši, izlazili mladi, brzi i bijesni, izlazili hrabri, izlazili bleferi. A pred ponoć, trećeg dana, glasalo se. Đukanovićevu Vladu podržala su 42 poslanika, protiv je bilo 20. Zvuči impresivno, ali brojke znaju varati.

Rusofilski Demokratski front, najveći opozicioni savez, nije bio u Skupštini. Oni su od septembra prošle godine na ulicama, gdje uglavnom blokiraju saobraćaj, ponekad kampuju, a ponekad pokušavaju nasilno zauzimanje Skupštine.

Nešto kao ‘Farma’

Skupština Crne Gore ima 81 poslanika. Ima, zapravo, 80, jer je jedno mjesto nepopunjeno. Odnos snaga u Skupštini je, dakle, 42 prema 38 za Đukanovićevu Vladu. Presudna tri glasa, koja su Đukanoviću bila potrebna za većinu, dala je do juče opoziciona Pozitivna Crna Gora.
Majstorska je to bila dramaturgija: učiniti neizvjesnom priču čiji je kraj od početka bio poznat.

Neko je u tome možda uživao, ali meni je njihovih političkih manevara – zbog kojih sve u državi staje, politika se pretvara u rijaliti šou tipa “Farme”, a mizerna se politička elita igra larger than life zvijezda – preko glave.

Iako činjenica da je Đukanović opet pobijedio sugeriše da je u pitanju business as usual, nije tako. Politička situacija u Crnoj Gori je kompleksnija nego što je godinama bila: tačnije, još od referenduma 2006. godine.

Hajde da na brzinu pređemo osnovne parametre. Imamo, dakle, Đukanovićevu partiju koja vlada – pa… oduvijek. Imamo bošnjačke, hrvatske i albanske stranke koje su u koaliciji sa Đukanovićem. Taj blok, kojem je do juče pripadala Socijaldemokratska partija, izborio je nezavisnost, vodi EU-integrativne procese i isposlovao je pozivnicu za NATO.

Druga grupacija je Demokratski front. Njih predvodi četnički vojvoda Andrija Mandić, protiv kojega Tužilaštvo priprema optužnicu zbog nasilnog pokušaja zauzimanja Skupštine. Demokratski front je skupina partija koje su bile protiv nezavisnosti, koje su formalno za EU-integracije i koje su, u ovom trenutku, najvažnije, spremne da po svaku cijenu zaustave ulazak Crne Gore u NATO.

Kako je SDP postao opozicija

Treći element u crnogorskoj političkoj jednačini čini (neobjavljeni, ali evidentno postojeći) savez SDP-a Ranka Krivokapića, URA-e Žarka Rakčevića, Demosa Miodraga Lekića i Demokrata Alekse Bečića. Krivokapićeva partija je gotovo dvije decenije, kao veoma važan koalicioni partner Đukanovićeve Demokratske partije socijalista, bila partija vlasti.

Onda je odlučila da više ne želi savez sa DPS-om, objasnivši da metode vladanja i ekonomsku politiku DPS-a više ne želi tolerisati, sada kada je država dobila poziv u NATO, što je bio strateški cilj SDP-a. Upravo zbog sukoba sa SDP-om, Đukanović je tražio glasanje o povjerenju Vladi. SDP je, na koncu, glasao protiv Đukanovićeve Vlade i postao opoziciona partija.

Na formiranju bloka koji predvodi SDP naporno se radilo. Da bi formiranje takvog bloka bilo moguće, prethodnih je godina došlo do cijepanja tri opozicione partije/saveza. Demokrate su nastale cijepanjem Socijalističke narodne partije, bivše stranke Momira Bulatovića. Demos je nastao iz Demokratskog fronta, onda kada je Miodrag Lekić dao otkaz na mjesto formalnog lidera tog saveza, nakon čega je Front objavio koliku je mjesečnu platu davao Lekiću da bude njihov CEO. URA je nastala iz Pozitivne Crne Gore. Cijenu formiranja tog bloka platio je i SDP: dio partije, predvođen potpredsjednicima Ivanom Brajovićem i Vujicom Lazovićem, napustio je partiju i osnovao Socijaldemokrate, koji sebe vide kao bivše, sadašnje i buduće Đukanovićeve saveznike.

Politička scena je, dakle, radikalno promijenjena u odnosu na prethodne izbore. URA, Demos, Demokrate i Socijaldemokrate imaju predstavnike u Skupštini, iako na prošle parlamentarne izbore nisu izašli, niti su tada postojali. Socijaldemokrate, povrh toga, imaju i ministra i potpredsjednika Vlade.

Pozitivna Crna Gora je podržala Đukanovićevu Vladu, uz uslov da se ta Vlada otvori za opoziciju. Đukanović je to prihvatio. Opoziciji je ponudio četiri ministarstva, između ostalih unutrašnje poslove i finansije, kao i potpredsjedničko mjesto.

Okidač za prekompoziciju političke scene u Crnoj Gori bila je afera “Snimak”, o kojoj sam više puta pisao za Al Jazeeru. Aferu je otkrio upravo predsjednik Pozitivne Crne Gore Darko Pajović. On je medijima dostavio dokaze za niz nelegalnih radnji koje su poduzeli funkcioneri i aktivisti DPS-a tokom kampanje za parlamentarne izbore 2012. godine, na kojima je pobijedila koalicija Đukanovića i Krivokapića.

Poziv iz Moskve se ne odbija

Opozicija mjesecima vrši pritisak na Đukanovića, jer želi osigurati da se takvo što ne ponovi na izborima koji će biti održani ove godine. Paralelno sa tim, Front vrši pritisak i da se spriječi ulazak u NATO. Igra je, sa stanovišta pro-NATO opozicionih partija, dakle, sljedeća: kako spriječiti izborne mahinacije, a ne dovesti Front na vlast? Svako približavanje Frontu je opasno, naročito za hardcore independistički i pro-NATO Krivokapićev SDP, sa značajnim uporištem među Bošnjacima na sjeveru Crne Gore. Upravo tako: da želi isposlovati fer izbore, a da ne dovede Front na vlast, odluku da podrži Đukanovićevu Vladu obrazložila je Pozitivna.

Krivokapić je preuzeo inicijativu i, kao predsjednik Skupštine, inicirao parlamentarni dijalog. Ideja je bila: formirati tehničku vladu koja će sprovesti izbore. Tehničke vlade ne može biti bez učešća najveće partije. A to je DPS, čiji je lider, Đukanović, već prvog dana saopštio da on tu ideju ne prihvata. Tokom skupštinske rasprave o povjerenju Vladi ispostavilo se da tehnička vlada ne zanima ni Lekića: on je saopštio da zapravo želi opozicionu vladi bez DPS-a. Umjesto da čeka, Đukanović je preuzeo inicijativu i, zahtjevom za glasanje o povjerenju Vladi, odgovorio na Krivokapićevu inicijativu. Sada on ima potvrđenu većinu. On zove u Vladu čiji je premijer, što je posve suprotno ideji o vladi jednakih, koja bi nastala nakon pada Đukanovićeve vlade, kao i ideji o vladi u kojoj neće biti mjesta za DPS, za što se javno založio Lekić.

Vlada je preživjela, a za Evropsku uniju je, čini se, to prihvatljiv rasplet. Na osnovu prvih reakcija, izgleda da bi EU blagonaklono gledala na ulazak opozicije u Vladu.

Front je već saopštio da Đukanovićevu ponudu odbija. Rusi su odmah reagovali. Prvi Putinov saradnik, potpredsjednik Ruske vlade Dmitrij Rogozin hitno je u Moskvu pozvao dvojicu lidera Fronta: Milana Kneževića i Predraga Bulatovića. Prvi od ove dvojice nedavno je predložio osnivanje svojevrsne “velike Srbije”: saveza vojno neutralnih država, u koji bi ušle Crna Gora, Srbija, Bosna i Hercegovina i Makedonija. Ponuda je bizarna, ali treba imati na umu da stiže od miljenika Rusije.

Kontrola izbornog procesa

Pro-NATO crnogorska opozicija sada ima dvije opcije: ili prihvatiti Đukanovićevu ponudu, ili se pridružiti Frontu u uličnim protestima i bojkotu izbora.

Ali, da li će EU i NATO blagonaklono gledati na produbljivanje političke krize u zemlji čiji parlament ove godine treba izglasati odluku o ulasku u NATO, naročito u situaciji kada je opoziciji ponuđeno da iz Vlade kontroliše izborni proces? Naravno, uvijek postoji i treća opcija, no u ovoj situaciji ona će od opozicije tražiti mnogo inventivnosti i političke mudrosti. U svakoj opozicionoj kombinaciji najveći problem je Demokratski front, koji predstavlja clear and present (russian) danger na političkoj sceni, zbog čega, posve vjerovatno, EU ne vrši veći pritisak na Đukanovićevu vlast.

Na izborima u Crnoj Gori biće izabran parlament koji će izglasati ulazak te države u NATO. Ako bi ušao u vladu Đukanovića i iz nje kontrolisao izbore, Demokratski front bi izgubio mogućnost da ospori tu odluku, na način na koji, tvrdeći da je referendum bio pokraden, do danas osporava nezavisnost Crne Gore.

Demokratski front će, jasno je, odlučiti da ospori te izbore, a nakon toga i odluku o ulasku u NATO, odluku koja će biti donešena na osnovu rezultata izbora.

Izvor: Al Jazeera