Od bijega od talibana do milionera u Britaniji

Piše: Nishtha Chugh

LONDON – Posljednje noći 1999. godine Fahim Qayumi šćućurio se sa još 12 drugih Afganistanaca u mraku, nedaleko od francuske luke Calais, gdje su hiljade izbjeglica masovno stigle proteklih mjeseci.

Usko umotani u deke, muškarci su sjedili u tišini, hladni vjetar ih je tukao po rukama i nogama, pa su Afganistanci pokušali skrenuti misli sa svojih briga. Da li su povjerovali pravom čovjeku, koji je tvrdio da je bosanski švercer i kojem su dali posljednje novce što su imali? Šta ako pokušaj da se domognu Dovera potraje nekoliko dana i ostanu bez hrane?

Polovina, među kojima je bio i Qayumi, najmlađi u grupi, jedva da su se poznavali. Upoznali su se tek nekoliko dana nakon što su stigli u Calais. No, ovaj 21-godišnjak je znao da može vjerovati ljudskom kolektivnom instinktu kada je riječ o kocki sa švercerom. Ipak su oni svi prešli opasan put od 5.000 milja, od Afganistana, pa kroz 13 država – svi iz istog razloga.

Svi su bježali od talibana.

“Naučite vjerovati svojim instinktima kada odrastate uz bombe, tenkove i smaknuća. Da nije bilo mojih instinkta, vjerovatno bih bio talibanski borac, ili bi umro u Moskvi kao tinejdžer, ili ovdje prebačen kao rob za srbijansku tvornicu“, govori Qayumi, kojem je sada 36 godina i koji je uspješan poduzetnik – upravlja brzorastućim lancem kafića s italijanskim sladoledom u Velikoj Britaniji.

Ima troje djece, a život u Velikoj Britaniji je počeo 2000. godine kao siromašni tražitelj azila. Danas njegov lanac prodavnica, koji je pokrenuo tek prošle godine, ima filijale u Londonu, Oxfordu, Bristolu, Plymouthu i Basingstokeu i upošljava 48 osoba. Posao cvjeta i sada planira angažirati još 50 radnika u filijalama koje će otvoriti u centralnom cijelu Velike Britanije.

U kamionu sa Srbima i Kosovarima

Stidljivi Qayumi bježi od titule “milionera”, ali priznaje kako mu trenutni život pun udobnosti i novcai dalje, ponekad, izgleda nevjerovatan.

“Bili su me ubacili u kamion s grupom Srba i Kosovara, koji su putovali u jednu ilegalnu tvornicu ovdje. Kada su nam zaprijetili da se ne mrdamo, iskočili smo iz vozila u pokretu na autoput. Sjećam se da sam bio veoma gladan, ali nisam imao novca. Ko bi i pomislio da ću danas ovako živjeti”, govori uz osmijeh.

Nevjerovatno putovanje ovog Afganistanca do uspjeha, međutim, daleko je od klasične priče od siromahu koji dolazi do bogatstva.

Njegova priča počinje dosta ranije, tačnije u Afganistanu 1997. godine, kada je bio student prve godine arhitekture na univerzitetu u Kabulu. Najstariji od šestorice braće, Qayumi živio je sa svojim roditeljima nastavnicima, koji su se nadali da će poslati svu svoju djecu na univerzitet.

Nakon što su talibani preuzeli kontrolu nad državom, Qayumijevoj majci je rečeno da prestane predavati, pa je porodica upala u finansijske probleme. Potom je uslijedio zahtjev od koga su se svi plašili.

“Željeli su da se pridružim lokalnoj miliciji, to je bio val regrutacija. Znali smo da je samo pitanje vremena prije nego talibani pozovu i moju braću”, navodi Qayumi.

Porodična situacija se potom uobličila kada je stiglo 500 dolara koje je poslao njegov ujak iz Sjedinjenih Američkih Država. Preko noći je odlučeno da ovaj 17-godišnjak otputuje u Moskvu, “na odmor”, dok se situacija ne riješi.

“Otišao sam sa 800 dolara, gdje je bila i kompletna očeva ušteđevina. No, moja porodica se nakon toga nikada nije osjećala sigurno. Morali su se seliti tri puta kako bi sakrili moju braću od talibanskih očiju”, kaže Qayumi za Al Jazeeru.

Tajno i kružno putovanje ovog tinejdžera je vodilo kroz Pakistan, Iran i većinu država centralne Azije, da bi se okončalo u nekontroliranom kompleksu hotela “Sevastopol” u Moskvi, koji je meka za hiljade Afganistanaca koji žive u ruskoj prijestonici od 1992. godine.

Incident s pijanim policajcima

Qayumi je radio nekoliko sitnijih poslova prije nego je postao nosač na lokalnoj tržnici.

“Plata je bila loša, ali sam ja bio sretan. Vjerovatno bih još bio u Rusiji da nije bilo incidenta”, govori.

Incident, o kojem on govori i koji je primorao mladog Afganistanca da se odluči za dolazak na britanske obale, zamalo mu je došao glave, jer je na njega pucao korumpirani ruski policajac.

“Jednog dana su [policajci] me izdvojili od ostalih, jer sam bio ‘ilegalac’, i tražili su da im dam 70 rubalja [jedan dolar]. Kada im nisam dao, jer nisam imao, odveli me u jednu uličicu i brutalno pretukli. Policajci su bili pijani i jedan od njih mi je stavio pištolj na glavu. Molio sam jednog koji je govorio jezik Dari i on me je pustio”, prisjeća se Qayumi.

Nakon 18 mjeseci oporavka u bolnici Ujedinjenih naroda i još prestrašen zbog dešavanja, Qayumi je napustio Rusiju, čvrsto držeći ušteđevinu od 3.000 dolara. Uz pomoć krijumčara, mladom Afganistancu su trebala 44 dana da prođe Ukrajinu, Mađarsku, Slovačku, Češku, Njemačku i Belgiju i da stigne u Francusku – sve bez pasoša.

Qayumi vjeruje da mu se posrećilo u Calaisu.

“U to vrijeme nije bilo monitora za rad srca ili skenera ugljik-dioksida. Osiguranje je bilo slabije, pa smo mogli lakše proći nego što je to danas slučaj. No, i tada je to bila najteža etapa.”

No, zašto se odlučio za Veliku Britaniju?

“Bolje sam znao ruski od engleskog jezika, a druge evropske jezike nisam govorio. Mnogo Afganistanaca, među kojima i nekoliko mojih dalekih rođaka, stiglo je u Veliku Britaniju. Želio sam imati neki oblik porodične veze, pa sam išao njihovim koracima”, objašnjava.

Ponovo bi platio cijenu

Međutim, sami prelazak kanala La Manche ne rješava sve patnje, ističe on.

“Nadam se da izbjeglice koje su sada u Calaisu znaju da Velika Britanija nije zemlja snova. Azil sam dobio nakon trogodišnje zakonske borbe. Žestoko sam radio u tvornici salate i upravljao sam vožnjama u lokalnom zabavnom parku samo da bih preživio. To je bio težak život, veoma sličan onome u Rusiji.”

No, sve do 2003. godine, kada su njegova dvojica braće prebjegla u Veliku Britaniju, u vrijeme slabljenja sigurnosti i jačanja talibana, njegova sreća se nije promijenila. Tri godine i prekovremeni rad u istoj tvornici salate, život u istoj sobi kako bi maksimalno uštedjeli, braća su uspjela sakupiti skoro dovoljno novca da otkupe lokalnu piceriju na jugu Engleske.

“Prvog dana nam je prijatelj pokazao kako se pravi pizza i svi smo mislili da je lako. No, nije tako bilo i nismo uspjeli”, priča Qayumi uz smijeh.

Naučivši na svom iskustvu, Qayumi je 2006. godine posudio novac i kupio svoju prvu franšizu Papa John'sa – multinacionalnog američkog lanca picerija.

“Ovaj put sam uradio kako treba. Ne samo da smo uspjeli, već smo postali ispostava s najvećom prodajom na britanskom jugu. Iz Papa John'sa su me pozvali u Ameriku, kako bi mi dali trofej”, govori s ponosom.

Kako su prihodi rasli, afganistanski poduzetnik dodao je još dvije filijale svom poslovanju u brzom preuzimanju.

Međutim, prodao ih je sve 2013. godine za veliki novac, kako bi napravio nešto “veće”. Naredne godine Qayumijev prvi kafić s italijanskim sladoledom otvoren je u Bristolu.

Dom koji ga je usvojio promijenio mu je život, no izbjeglica iz Afganistana vjeruje da je platio veliku cijenu za to.

“Otišao sam nazad 2008. godine i vidio roditelje prvi put nakon 11 godina. Brzo su bili ostarjeli.”

Qayumijevi roditelji su se odlučili da ostanu u Afganistanu, dok je on doveo svu svoju braću u Veliku Britaniju. Afganistan, smatra, nije dovoljno stabilan da im ponudi sigurnu budućnost. Njegov najmlađi brat Omid sada ide na koledž u Southamptonu, nedaleko od njegove kuće.

“Nikada nisam želio otići iz svoje države, to niko ne želi, samo pitajte ljude u Calaisu. No, rat i nasilje vas naprave očajnim. Danas je moja porodica sigurna, jer sam se odlučio na preskakanje ograda i graničnih prelaza. Ukoliko bi cijena njihove sigurnosti bila to – ja bih ponovo iskočio iz kamiona.”

Izvor: Al Jazeera