Od Grčke do Vogošće: Migranti i izbjeglice smješteni u omladinskom udruženju

Nizam iz Tunisa i Thabet iz Sirije žele da stignu do zemalja Evropske unije, Belgije i Švedske (Al Jazeera)

Nizam Khediri iz Tunisa i Thabet Alisba iz Sirije pobjegli su iz svojih zemalja, ostavljajući porodice i prijatelje iza sebe. Jedan zbog ekonomske situacije, a drugi zbog rata, krenuli su na opasni put do država Evropske unije, rizikujući živote u Sredozemnom moru, čekajući u izbjegličkim kampovima u Grčkoj te spavajući na snijegu u zemljama regije.

Nakon dvije godine i brojnih pokušaja da stignu do zapadnih zemalja putem takozvane Balkanske rute, neočekivano su se našli i u Bosni i Hercegovini, koja im, kako kažu, nije bila ni na mapi.

Međutim, umjesto u državnim prihvatnim centrima, zajedno sa desetak drugih migranata iz Libije, Pakistana i Afganistana smješteni su u prostorijama omladinskog udruženja Tempo u Vogošći.

“Desilo se da je prihvatni centar za azilante u Trnovu ustvari popunjen. Ovi su momci rekli da su bili tamo smješteni i izašli su da prošetaju, a kada su se vratili, zatvorili su im vrata i spavali su na snijegu. Mi smo našli jednu grupu iz Afganistana kako spava u parku na Grbavici. Pokupili smo ih, doveli, dali im odjeću i hranu. Mislili su da smo mi vladina ustanova. Pokušali smo više puta da kontaktiramo nadležne vlasti, a oni su samo putem medija odgovorili da su njihovi kapaciteti popunjeni”, prepričava Hasan Karišik iz udruženja Tempo.

U njihovim prostorijama, gdje se može smjestiti do deset ljudi, u jednom momentu bilo je 20 migranata i izbjeglica, dok ih je trenutno tu 12. Svi su, dodaje Karišik, prijavljeni policiji, osigurana su im tri obroka dnevno, grijanje i kreveti te kupljena nova odjeća i obuća.

“Prvi put se suočavamo s ovakvom situacijom. Kada smo odlučili da pružimo utočište ovim ljudima, nismo pretpostavili da će se to dešavati ovoliko dugo i da će biti toliko osoba. Imamo neke donacije da platimo režiju i hranu, ali bez sistemske podrške vlasti ne možemo izdržati. Sve je ovo od danas do sutra, s obzirom da izvještaji govore da je povećan broj migranata u BiH, mi možemo očekivati da će nam stići nova grupa”, objašnjava Karišik.

Iako se, kako kaže, radi o humanom činu, uvijek postoji i druga strana, jer, dodaje, oni ne znaju ko su ti ljudi.

“Imamo momka koji redovno boravi s njima i iz sigurnosnih razloga. Mi ne znamo kakve su njihove namjere, iz kojih razloga su pobjegli iz svojih zemalja, i zato pozivamo državu da se uključi.”

Broj zahtjeva za azil povećan za 500 posto

Iz Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine kažu da neki migranti koji su iskazali namjeru za azil i koji nemaju status tražitelja azila borave i na drugim adresama.

“Azilantski centar je sa kapacitetom od 154 mjesta i isti je već duže vrijeme pun tako da neki koji su iskazali namjeru za azil i koji nemaju status tražitelja azila borave i na drugim adresama. Nadležni organi poduzimaju sve korake kako bi proveli zakonske procedure oko registracije ovih osoba i odlučivanja po njihovom zahtjevu za azil”, rečeno nam je.

Kako su naveli, u 2017. godini zahtjev za azil je iskazala 381 osoba što je u odnosu na 2016. godinu povećanje čak za 500 posto.

Nedavno je i ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić upozorio kako je migrantska ruta preko Zapadnog Balkana ponovno aktivirana, dok je Slobodan Ujić, direktor Službe za poslove sa strancima BiH, upozorio da su smještajni kapaciteti skoro popunjeni, dodavši da se u odnosu na 2016. godinu desilo “povećanje od preko 420 posto”, kada su u pitanju ilegalni migranti koji su došli u BiH. Oni u posljednje vrijeme u Crnu Goru dolaze iz pravca Albanije, a zatim u BiH, koja je za njih samo tranzitna zemlja ka EU. 

Tako je i u slučaju Nizama i Thabeta koji ne žele ostati u BiH, iako kažu da su u toj zemlji, nakon Turske, prvi put dobro primljeni. Thabet pokušava stići do Švedske, gdje se u izbjegličkom kampu već pola godine nalaze njegova supruga i dijete.

Oni su prije dvije godine pobjegli iz sirijskog grada Deir Ezzora. Prvo su bili u Turskoj, zatim u Grčkoj, odakle su supruga i dijete prebačeni u Švedsku. Thabet je sa drugim Sirijcima u BiH stigao u decembru, preko Albanije i Crne Gore.

“Ovdje sam 20 dana. Pokušao sam otići, ali su me uhvatili na granici Hrvatske i deportovali u Srbiju, pa smo se opet vratili u BiH”, prepričava.

To je obeshrabrilo i Nizama koji također želi da ode iz BiH prema Belgiji. On je u Tunisu radio u turizmu, a govori čak osam jezika. Međutim, kaže, sada u toj zemlji više nema posla.

“Tako je od Arapskog proljeća. To je više bila ‘zima’ nego ‘proljeće’. Nakon 2015. desila su se dva napada na turiste, jedan u muzeju u glavnom gradu a drugi na plaži u Sousseu, odmah pored hotela gdje sam radio. Od tada nema više turista i ja nemam posla”, kaže Nizam.

Od zatvora u Grčkoj do Vogošće

Zbog toga je prije dvije godine krenuo avionom za Tursku, noseći 100 eura i jednu kesu stvari. Iz Turske je prešao u Grčku i to čamcem krijumčara veličine deset metara na kojem je bilo 70 ljudi.

“Bilo je strašno, većinom su to bila djeca i žene iz Sirije i Iraka. Usred noći na moru. Mislio sam da ćemo se prevrnuti i svi utopiti. Nakon toga proveo sam jednu godinu u pritvornom kampu u Korintu u Grčkoj, jer sam prešao ilegalno. Ja ga zovem grčki Guantanamo. Ostao sam tu devet mjeseci, dok nismo zapalili kamp iz protesta. Onda sam bio u samici dva mjeseca, u sobi od dva metra, nisam vidio ni sunce ni mjesec ta dva mjeseca”, prepričava.

Nakon toga je pokušao preći u Italiju, ali su ga, kaže, uhvatili. Onda je čuo da su neki ljudi preko Balkana uspjeli otići u Evropu te je odlučio da pokuša.

“To je bila loša odluka, bilo bi bolje da sam ostao u Grčkoj. Tu sam već tri mjeseca. Bio sam u Albaniji, Crnoj Gori, Srbiji, u Hrvatskoj, sada u BiH. Želim da odem, ali ne znam kako, drugi su pokušali otići u Hrvatsku ali su ih zaustavili.”

Hasan Karišik ispred udruženja Tempo sa migrantom iz Tunisa

Kako kaže, granice je lako prijeći, jer koriste mape na mobitelima i odlaze u granična mjesta.

“Uzmemo taksi i odemo do planina ili nekog pustog područja i većinu vremena prelazimo granice po noći. Međutim, problem nastaje poslije kada dođeš u najbliži grad, lako nas prepoznaju i ljudi odmah nazovu policiju. Tako nas uhvate. Onda ne idemo u grupama. Najbolje je kada idu dvije osobe zajedno.”

Nizam kaže da je na putu upoznao razne ljude, a s nekima je postao prijatelj. Mnogi su, dodaje, izgubili život. 

“Tri prijatelja iz Alžira koji sam upoznao u Grčkoj u kampu ušli su u voz u Srbiji za Hrvatsku, koji ne služi za prijevoz ljudi. Nisu znali da je u vagonu zapaljiva roba. Zapalili su cigare i sve je buknulo. Tako su i umrli. Jedan dječak je umro od struje. Dosta je takvih sudbina. Ja sam spavao na snijegu, kiši… Toliko hodaš da više ne možeš spustiti stopalo na zemlju koliko te boli.”

Međutim, zaključuje Nizam, neće odustati dok ne stigne do Belgije. Tamo, kaže, ima prijatelje koji su mu već našli posao. 

Za druge migrante koji su smješteni u udruženju u Vogošći cilj su Njemačka i druge zemlje zapadne Evrope i svi se nadaju da će jednom tamo i stići.

Izvor: Al Jazeera