Od Marša smrti do Marša mira
Piše: Ibrahim Sofić
Iz smrti nastade nada, iz opasnosti poruka tolerancije, iz straha pogled u bolje sutra. Ovako bi se mogao objasniti Marš mira, dio obilježavanja godišnjice pada Srebrenice i genocida nad Bošnjacima u tom bosanskohercegovačkom gradu.
U ljeto 1995. godine veliki broj Bošnjaka iz ovog grada je pokušao izbjeći smrt zaputivši se teškim i opasnim stazama prema Tuzli. Iza njih su bile godine opsade, napada, gladi, žeđi, oko njih meci, granate i neprijatelji koji su im željeli oduzeti živote.
Mnogima je, nažalost, bila takva sudbina i sada njihovi nišani opominju na ono šta je bilo. Mali broj Srebreničana uspio se spasiti uputivši se Maršem smrti stigavši u Nerzuk, na slobodnu teritoriju Bosne i Hercegovine. Među njima su bili i Hamdija Fejzić i Muhamed Duraković.
Fejzić je jedan od idejnih tvoraca i organizatora Marša mira. Kaže kako se preživjeli ne prisjećaju golgote kroz koju su prošli samo kada dođe mjesec juli.
“Mi, preživjeli – marš smrt, okruženje i cijeli rat u Srebrenici – svaki tren se prisjećamo šta se desilo. Nema druženja i kafe kad pijemo zajedno, a da se ne dotaknemo te teme. Nekada svjesno sebi damo zadatak da probamo da to izbjegnemo, ali sami sebe uhvatimo u polovini toga vremena da smo prešli na tu temu, da se prisjećamo i razgovaramo o onome šta smo prošli”, ističe on.
Šta je to pakaoPriču o Maršu smrti često porede sa paklom, patnjama koje tamo zadese ljudske duše. Preživjeli iz Marša ističe da se nekada često pitao šta je to pakao, te da se ljudi u životu nađu u teškim situacijama i kažu „Ovo je pakao“.
„Međutim, uvidio sam da to nije to kada sam doživio proboj. Gladni, bosi, iznemogli, bez oružja, potjera sa svih strana i onda se upitaš pa i shvatiš šta je život, šta je čovjek. Šta je vrijednost jednoga života zato što si Bošnjak, musliman, jer imaš drugu vjeru. Ništa drugo nemaš sa svojih ognjišta. Naši djedovi su od davnina ovdje i onda te neko protjera, neću reći kao stoku, jer se ni stoka tako ne ubija.“
„To je u pravom smislu pakao, kada svakog trena očekuješ da izgubiš život, svake minute gledaš kako umiru i ranjavaju ljudi oko tebe, ne znaš šta tebi slijedi za minutu, dvije, deset…“
“Svako govori sa svog ugla gledišta, jer kad kažeš Srebrenica, rat, proboj – ne možeš reći da su to isto svi doživjeli. Svi su to doživjeli iz svog ugla, posebno u proboju. Mogao si biti u 50 metara razlike pa da doživiš nešto drugo, jer se kolona, uglavnom, kretala u nepristupačnim predjelima i noću, pa je te stvari koje su se dešavale svako za sebe preživio i sada to gleda iz svog ugla i doživljaja.”
Nema pomoći države
Fejzić ističe da razgovori, uprkos ponovnom proživljavanju straha, bola i žalosti za poginulim, pomažu na neki terapeutski način.
“Mi imamo sagovornike koji su ostali ovdje, u Bosni i Hercegovini, u Srebrenici i svaki put se dotičemo toga. Oni koji su ‘vani’ imaju problem, naročito gdje nema nekog našeg i nemaju kome da pričaju. Ti ljudi su u psihičkoj krizi, ne mogu to da podnesu, da to isprazne iz sebe.”
Kaže kako misli da ih ti razgovori “drže u pameti”, te kako smatra da svi imaju neki oblik Posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP).
“Recimo ako nas dvojica pričamo o tome, a ostali nas samo slušaju, onda se moraš zapitati koliko si ti u tome i koliko je zavladao PTSP.”
Heroji, snaga Bosne, ponos i dika samo su neki od epiteta kojima ih časte, ali preživjeli ističu kako im, kada je riječ o psihičkoj pomoći, nikada niko nije pomogao.
“Mi kad ‘zaglavimo’ u bolnici, tako da se izrazim, samo kažu – ‘on je lud’. Ne pitaju šta si i jesi li preživio, daju neke tablete i tako liječe. Mislim da se na nivou države ili na nekom takvom nivou nije vodilo računa o ljudima koji su preživjeli rat, a posebno o ljudima koji su preživjeli proboj. Trebao je poseban sistem rehabilitacije tih ljudi, no nikad to nismo imali. Čak svojim djelovanjem čitav sistem – kako države, tako i [bosanskohercegovačkog entiteta] Republike Srpske – učestvuje u novom iznurivanju i novom uništavanju naše psihe i naših bića.”
Druga šansa
Uprkos svim traumama, preživjeli su na poseban način odali počast poginulima tokom proboja – Maršem mira u suprotnom smjeru. Nekoliko godina nakon proboja javila se ideja o Maršu mira, no realizacija nije tekla lako.
“Na tu ideju smo došli Ilijaz Pilav i ja. O tome smo raspravljali na klubu intelektualaca, ali nismo dobili podršku. Naišli smo na opstrukcije, govorili su nam kako to ne da međunarodna zajednica, kako to Srbi neće dati i slično. Na našim druženjima se to uvijek prepričavalo naredne tri godine, da bi došlo i do realizacije. Tada nas je učestvovalo 300 i danas, kad vidim koliko je ljudi, vidim da smo uspjeli i da je ta ideja zaživjela.”
Dodaje kako se ovom manifestacijom šalju poruke mira i suživota, ali da se poginuli i stradanja neće zaboraviti.
“Mi smo sa ove strane imali Marš smrti, tako smo ga nazvali, jer smo se borili za život i opstanak. S druge strane, sada kreće Marš mira, marš tolerancije, da da do znanja da nas je ostalo živih, da je naše mjesto ovamo, da se vraćamo, da su mjesta kroz koja prolazimo naša sveta mjesta, jer ne smijemo zaboraviti kosti naših ljudi. Prolazi se pored više od 40 masovnih grobnica koje su se nalazile na tom pravcu. Da pokažemo onima koji su izgubili svoje živote da ih nismo zaboravili.”
Sa ovogodišnjeg Marša mira [Anadolija]
“Uvijek kažem – nisam preživio što sam mađioničar. Dragi Allah mi je dao drugu šansu da se pokažem kao čovjek, da svojim djelovanjem učinim da se to ne zaboravi. Moj je životni cilj da se radi na tome da se ne zaboravi i da se stvaraju ideje, da se ne zaborave oni koji su krvarili s nama.”
Internacionalna manifestacija
Muhamed Duraković je, također, preživio proboj. Jedan je od učesnika Marša mira od samog početka organizacije. Sada je na čelu Ljetnog univerziteta, čiji polaznici, također, učestvuju u Maršu.
“To je sastavni dio Univerziteta. To iskustvo prolaska kroz te predjele kroz koje sam ja prošao u 37 dana pod puno težim uslovima, surovijim. Studenti uvijek ponesu najviše dojmova upravo iz Marša, jer jednim dijelom vide kroz koju su patnju prošli ljudi koji su se 1995. godine iz Srebrenice zaputili ka Tuzli. Da vide koliko je to daleko, iscrpljujuće, da vide kako je nekome ko nije znao teren, gdje se na njega stalno pucalo, gladan, žedan… Samo na takav način mogu doživjeti patnju tih ljudi.”
Ističe kako je na prvom Maršu mira 2005. godine radila grupa ljudi koji su preživjeli i da je blizu 95 posto učesnika preživjelo proboj.
“Dok sam vodio Marš pokušao sam da to internacionaliziram. Imao sam viziju da jednog dana u Potočare uđemo sa 100 zastava različitih država. Posljednji put kada sam vodio bilo je 8.000 ljudi, što govori kako smo uspjeli.”
Marš mira ima još neke bitne karakteristike, a to je da se šalje poruka državama regije o miru i toleranciji, ali i onima koji žive u selima kroz koje se prolazi da nisu zaboravljeni.
“Svim putem se prolazi kroz bošnjačka sela. Oni koji su se vratili taj dan iznesu sve što imaju da posluže ljude iz Marša. Ljudi koji su se vratili osjećaju da nisu sami, jer vide da makar jednom u godini neko prođe kroz njihovo selo, da nisu zaboravljeni, da se makar na jedan dan to selo napuni.”
Izvor: Al Jazeera