Od nogometne nade do vrhunskog tenora
Kao dječak je trenirao za Fudbalski klub Sarajevo, ali se odlučio promijeniti put karijere, pa je zelene, nogometne terene zamijenio koncertnim dvoranama i operom.
Slučajno je, kao tinejdžer, otišao na jednu audiciju, a sada je Amir Saračević jedan od najboljih mladih tenora Bosne i Hercegovine, pa i regije zapadnog Balkana.
S njim smo razgovarali o brojnim temama, njegovim počecima, Čarobnoj fruli u domovini i La Traviati u “domovini opere”, ali i odnosu mladih prema muzici, sevdalinci, mogućnostima u Bosni i Hercegovini…
- Za početak, otkud ljubav prema operi i kako ste se odlučili za ovaj korak?
– S obzirom da sam kao dijete odrastao na klasičnoj muzici, korak je bio logičan. Mislim da sam već u trećem ili četvrtom razredu niže muzičke škole počeo s intenzivnim preslušavanjem i analiziranjem klasične muzike.
- Prošli ste težak i prilično neobičan put – od nogometaša do opernog pjevača?
– Da, moj je put dosta neobičan, ali sada, iz ove perspektive, ponavljam, sve je dosta logično. Ako imate dijete talentirano za sport i muziku i potičete ga da trenira i ide u muzičku školu, poslije, kao nagradu, imate dvije opcije, razvijene sposobnosti za umjetnost i sport. Dvije totalno različite profesije, s mogućnošću odabira raznih vrsta poslova. Put čovjeka je puno lakši ako uistinu voli ono čime se bavi.
- Kakav je osjećaj biti ‘Tamino’ u Čarobnoj fruli, koliko je komplicirana ova opera Wolfganga Amadeusa Mozarta, naročito kada se ima u vidu da je na njemačkom jeziku?
– Čarobna frula je svjetski poznato, divno Mozartovo djelo, a lik “Tamino” je najveća uloga i jedna od glavnih u operi. Kad god pjevam Mozarta, osjećam se specifično, posebno… Za mene je on “broj jedan”. Njegova muzika ima terapeutsku učinkovitost. Još kad samo pomislim da nikada nije griješio u svojim notnim zapisima, pa mu nije trebala ni gumica, ni korektor… Muzika direktno iz glave na papir… Čudo!
- Nedavno ste oduševili i publiku u Italiji. O čemu je riječ i kako je bilo nastupati u postojbini opere?
– Da, imao sam jako zapažen nastup u Italiji i ubrzo bih opet trebao opet nastupati u toj “kolijevci opere”. Nastupao sam u operi La Traviata Giuseppea Verdija u ulozi “Alfredo Germon”. Šta reći o odnosu u Italiji prema opernim pjevačima? Toliko su mi posvetili pažnje, čak do te mjere da skromnom čovjeku može biti i malo nezgodno.
- Sa te distance, možete li usporediti odnos Italije i Bosne i Hercegovine prema tradiciji? Da li je previše staviti znak jednakosti, po Vašem mišljenju, između opere i sevdalinke kao biti kulture i muzičke tradicije dvije države?
– Što se tiče odnosa prema tradiciji u Italiji i kod nas, naravno da ne može biti isti. Pa, mi nismo sigurni ni imamo li državu, a kamoli da pričamo o nekom visokom stepenu svijesti prema tradiciji. Iako su opera i sevdalinka po muzičkoj formi totalno različite, postoji jedna ključna zajednička stavka, a ona se zove “kulturno pjevanje”. “Kulturno pjevanje” koristi sličnu tehniku proizvodnje tona, kako kod opere, tako i kod sevdaha. Baš kada slušam neke naše slavne pjevače, poput Safeta Isovića ili Zaima Imamovića, itekako se osjeti slična, ali ne ista, tehnika pjevanja između operskih i sevdah pjevača.
- Kao mlad čovjek, mlad umjetnik, kako vidite život u Bosni i Hercegovini, koliko je tu perspektivno biti operni pjevač?
– Mislim da su naše pozorište i naša opera idealno mjesto za mlade umjetnike, koji redovno dobijaju šansu da nastupaju. Internacionalna karijera je nešto drugo, nešto više, poput sporta… Imate našu ligu, a imate i one tamo “jake lige”. Koliko mladi umjetnik može biti zadovoljan sa situacijom, zavisi od želja i ciljeva koje je sebi zadao. Također, količina talenta i upornost u radu umnogome određuje daljnji put, da li će nečija karijera biti internacionalna ili ne.
- Da li je ispravno govoriti kako su ‘šund i turbo-folk uništili kulturu Sarajeva i Bosne i Hercegovine’, kako se često čuje?
– Nisam siguran šta su šund i turbo-folk napravili Sarajevu i Bosni i Hercegovini, s obzirom da se ne krećem na mjestima gdje se sluša takva muzika… U zadnje vrijeme, u prolazu pored kafića ili nekad na TV-u, čujem muziku gdje ljudi pjevaju na našem jeziku, ali su im glasovi iskompjuterizirani… Vidim da je to, nažalost, sad popularan pravac kod mlađih naraštaja.
- Pružaju li opera, teatar, kultura – budućnost mladima u Bosni i Hercegovini, ali i obratno?
– Što se tiče naše, sarajevske opere, svi uslovi su tu da; ko želi postići nešto, to može i uspjeti. Za nešto više, za neku internacionalnu karijeru, ipak se mora putovati po svijetu, pohađati dodatne edukacije, masterclassove kod svjetskih pedagoga, učiti, odreći se svega i stalno raditi na usponu karijere.
- Koliko smo opterećeni materijalnim, da li nam to blokira put ka kulturi kao istinskoj hrani za dušu?
– Mi smo u našoj državi itekako opterećeni materijalnim iz normalnih, objektivnih razloga. Ipak, mi u Europi imamo skoro najlošiji prosjek plata u odnosu na cijene svega. To je ozbiljna kočnica za većinu poslova, a posebno za umjetnost, jer ipak, puno se kvalitetnije i lakše radi kad je čovjek finansijski rasterećen.
Izvor: Al Jazeera