Od turskog askera do bosanskog vojnika

Svjedok: Anes Džunuzović

Kada su u julu 1974. godine turske vojne jedinice iz 39. vojne oblasti izvršile invaziju na Kipar, na jednom od vojnih brodova koji su 24. tog mjeseca krenuli iz turskog grada Mersina bio je i Šefkija Kalić, vjerovatno jedini Bošnjak u ovom ratu.

Prošlo je 38 godina od tog dana, a mi smo sreli Šefkiju u Sarajevu, u Starom Gradu, gdje živi sa porodicom.

Šefkija je i danas u dobroj formi, zaposlen je i vodi jedan fini, primjeran, porodični i vjernički život.

A nije sjedio u kući ni tokom zadnjeg rata, uključio se u “Zelene beretke” od prvih dana napada na Sarajevo i BiH.

Selidba u Tursku

Iako je prošlo puno godina, Šefkija se prisjeća tih dana invazije turske vojske na Kipar, putovanja brodom od Mersina prema Kipru, tadašnjih razmišljanja, emocija, pa i straha, boravka čitavu godinu dana na ovom ostrvu, ali i toga kako se uopće našao u turskoj vojsci.

”Sve je to Allahovo određenje, ljudska sudbina. Ja sam iz Lozne, sela pored Bijelog Polja, u Sandžaku.

Tamo sam živio sa roditeljima, braćom i sestrom, sve do 1969. godine.

Ali sam bio u prilici vidjeti dosta mrtvih vojnika, kako grčkih tako i turskih, što je na mene ostavilo velikog traga. Imao sam noćne more dugo nakon učešća u invaziji na Kipar, praktično do početka rata u BiH. Tada me, valjda, novi, živi rat oslobodio starog, davno prošlog.

Što se tiče domicilnog, turskog stanovništva, oni su nas dočekali kao oslobodioce.

Tih dvanaest mjeseci koliko sam proveo na Kipru proteklo je bez nekih većih problema.

Bilo je nekih napetosti, neizvjesnosti u pojedinim trenucima, jer se nije moglo precizno i tačno znati kako će na invaziju reagirati Grčka, a i druge zemlje, ali ipak sve je po nas prošlo dosta dobro.

Međutim, meni su misli često bile sa porodicom, posebno sa majkom i babom.

Nije dugo bilo načina da im se javim, pisma u početku nisu išla sa Kipra, nije bilo telefonskih veza.

Pitao sam se kako su oni, da li su se dobro smjestili i snašli u Bosni. A znao sam i da oni brinu za mene. Ima jedna jako zanimljiva i jako emotivna priča iz tog vremena.

Naime, pošto se nisam dugo javljao, moji su roditelji bili u velikoj brizi i bihuzuru.

Jednu noć moj babo je sanjao da sam poginuo. Probudio se, ustao i počeo plakati. Majka je skočila kraj njega, pitala ga šta mu je i on je ispričao san.

Možete misliti kako je to bilo teško njima dvoma. Ali eto Allahovog davanja. Isti dan su, gledajući vijesti i neke snimke, ne znam koja je to televizija bila, neka zapadna, a možda i neka turska, ne znam, uglavnom to su bili svježi snimci snimljeni tih dana u Nikoziji, vidjeli te snimke na kojima se ja vidim kako prolazim negdje u pozadini.

Bila je to velika radost za njih, znali su da sam živ i da babin san nije bio istina. A ja, eto, nisam ni primijetio tu televizijsku ekipu i kameru.

Bio je to za mene neki običan dan kada smo išli u nabavke za naš kamp, a za moje roditelje bio je jedan od sretnijih dana u životu.”

Zelene beretke

Nakon što je odslužio 12 mjeseci na Kipru, a ukupno 20 mjeseci u turskoj vojsci, Šefkija Kalić odlazi iz vojske i iz Turske.

Dolazi u Bosnu, u Sarajevo, gdje su mu bili roditelji i tu ostaje do današnjeg dana.

Iako je turska Vlada davala neke privilegije, penzije i slično pripadnicima jedinica koje su učestvovale u invaziji na Kipar, Šefkija ništa od toga nije dobio.

Ne zato što mu nisu dali, već zato što mu je bila preča porodica i zato što je otišao iz Turske i nije nikad tražio te privilegije.

Kada su u aprilu ‘92. godine počeli bombardovanje Sarajeva i napadi na Bosnu Šefkija se odmah priključio ”Zelenim beretkama” u općini Stari Grad.

Najprije je bio u odredu Širokača, a onda u Desetoj brdskoj. Bio je u logistici i svoj dio obaveza odradio je pošteno i ponosno sve do okončanja agresije.