Odbili mu azil, tvrde da je Bagdad siguran

Odluka o zahtjevu za azil donosi se na temelju niza kriterija, a jedan od važnijih elemenata je pružanje dokaza o ugroženosti u svojoj zemlji (Željko Lukuni? / Pixsell)

Piše: Tomislav Šoštarić

Nedugo nakon što je za Al Jazeeru ispripovjedio svoju izbjegličku priču – kako je ostavio obitelj u Bagdadu, krenuo tzv. balkanskom rutom te završio u Hrvatskoj, gdje je zatražio azil i nadao se pozitivnom rješenju i dovođenju obitelji u sigurnu zemlju, Iračanin Hassan Al Quraishi dobio je odluku kojom mu se taj zahtjev odbija.

U rješenju koje su mu dostavili u zagrebačkom hotelu Porin, u kojem se nalazi jedno od prihvatilišta za strance u Hrvatskoj, mnoštvo je, kaže, pravnih formulacija, a jedino konkretno objašnjenje odluke jest da je u Bagdadu siguran.

“Rekli su mi da je odluka negativna. Pitao sam zašto i rečeno mi je da mogu živjeti u Bagdadu jer je tamo – sigurno. Pitao sam kako, kada su mi uzeli kuću i automobil, i obitelj mi živi u kampu. Rekli su mi da na to nemaju odgovor. A druga osoba, i to iz moje ulice, ne samo iz grada, dobila je azil. Nije mi jasno kako su naši slučajevi različiti. Rekli su mi da mogu tražiti odvjetnika i dobio sam odvjetnicu koja mi je rekla da budem strpljiv. I sad čekam”, kaže Hassan.

‘Kako sam siguran?’

Hassanova majka je sunit, a on je, kao i njegov otac, šijit. Zaključuje da su njegovi problemi u Iraku upravo vjerske prirode. “Pretpostavljam da ta grupa misli da sam postao sunit jer u svemu što se događalo ostao sam po strani, ni sa jednom grupom nisam uspostavio kontakte i družio se, nisam išao ni na kakva okupljanja koja je bilo tko organizirao, živio sam svojim životom, radio u svojoj klinici i bio s obitelji kod kuće. Očito su zaključili da sam postao sunit. I onda mi kažu da sam tamo siguran. Kako sam siguran?”, pita se Hassan.

Policijska prijava u Bagdadu

Slijedi sudski postupak na koji ima pravo, kao i na besplatnu pravnu pomoć. Najvećim razlogom za odbijenicu smatra taj što nije priložio papir kojim dokazuje da je policiji u Bagdadu prijavio prijetnje ubojstvom i oduzimanje imovine.

Prijava je sada na sudu ili policiji i zamolio je majku da dođe do kopije kako bi je mogao priložiti u sudskom postupku na koji ima pravo.

“Mislim da mi zahtjev nisu odobrili jer nemam taj papir kojim sam prijavio prijetnje ubojstvom i oduzimanje kuće i imovine i tko je to učinio. No, to vam se može dogoditi i bez da vam je netko prijetio pa da možete prijaviti. A moja supruga dobila je telefonski poziv da ima 24 sata da napusti kuću. Kad mi je to javila, rekao sam joj da napusti kuću da ih netko doista ne ubije. A s tom osobom, a ne znam tko je, nema rasprave”.

Supruga je sina poslala u udaljeni grad kod njegove sestre, kako mu se nešto ne bi dogodilo, a kćer je s njom u kampu. Nedavno je, tvrdi Hassan, dobila telefonski poziv i rečeno joj je da će njega ubiti ako se vrati.

Hassan sada strahuje i za njihov i za svoj život. “Ne spavam od brige, stalno mislim na obitelj i strahujem da im se nešto ne dogodi. Ne znam više što ću. Ja sam ovdje u Hrvatskoj, oni su tamo, kakav je ovo život, ne znam što da radim”.

Ispitivanje, dokazi, opće okolnosti…

Ne komentirajući konkretni slučaj, u Ministarstvu unutarnjih poslova, čiji stručnjaci odlučuju hoće li zahtjev za azilom biti odobren ili ne, objašnjavaju da se zahtjev za međunarodnu zaštitu odbija kada se u provedenom postupku utvrdi da tražitelj nema osnovanog straha od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja.

Važnost dokaza

Prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva, pojašnjavaju u MUP-u, uzimaju se u obzir sve relevantne činjenice i okolnosti. “Posebno relevantne izjave i dokazi izneseni od strane tražitelja, aktualne činjenice o zemlji podrijetla i prema potrebi o zemlji kroz koju je putovao, položaj i osobne okolnosti tražitelja, jesu li aktivnosti tražitelja, otkako je napustio zemlju podrijetla bile usmjerene stvaranju neophodnih uvjeta za odobrenje međunarodne zaštite te može li tražitelj dobiti zaštitu zemlje čije bi državljanstvo mogao dokazati”.

Prilikom ocjene vjerodostojnosti iskaza tražitelja utvrđuje se je li tražitelj uložio istinski napor da potkrijepi dokazima svoj zahtjev te jesu li svi relevantni elementi koji su mu na raspolaganju podneseni uz zadovoljavajuće objašnjenje u vezi nedostataka ostalih relevantnih elemenata.

“Odnosno kada se utvrdi da ne postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se tražitelj povratkom u zemlju podrijetla suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde, koja podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječno ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba”, stoji u odgovoru MUP-a.

Između ostalog, procjenjuje se i jesu li izjave tražitelja dosljedne, uvjerljive i u skladu s dostupnim informacijama relevantnim za odlučivanje, je li utvrđena vjerodostojnost iskaza tražitelja te je li zatražio međunarodnu zaštitu što je moguće prije ili opravdao razlog zašto nije.

Procjena situacije u zemlji podrijetla, pak, donosi se na temelju izvješća uvaženih međunarodnih, nevladinih i vladinih organizacija.

“Prilikom utvrđivanja postoji li za tražitelja povratkom u zemlju podrijetla rizik od ozbiljne nepravde, uzima se u obzir opće stanje u toj zemlji podrijetla, ali i konkretne okolnosti u kojima se tražitelj nalazi. Procjena se utvrđuje za svaki zahtjev zasebno jer se prilikom utvrđivanja postoji li rizik od ozbiljne nepravde uzima u obzir da situacija u zemlji podrijetla nije ista za pripadnike različitih vjerskih skupina, nacionalnosti, osoba drugog spola i slično”, objašnjavaju u MUP-u.

Pravo na tužbu na Upravnom sudu

Tražitelj međunarodne zaštite, kojem u postupku odobrenja međunarodne zaštite bude odbijen zahtjev, kaže pravna savjetnica u Hrvatskom pravnom centru Tatjana Holjevac, ima pravo na tužbu koja se podnosi Upravnom sudu.

“U tom postupku ima pravo na besplatnog odvjetnika ili pravnika iz udruga registriranih za pružanje besplatne pravne pomoći u Ministarstvu pravosuđa ako ispunjava kriterije koje predviđa Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, odnosno ako ne posjeduje dovoljna novčana sredstva ili stvari veće vrijednosti. Odvjetnici i pravnici iz udruga registriranih za pružanje pravne pomoći u Ministarstvu pravosuđa nalaze se na listi pružatelja besplatne pravne pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite. Tražitelj samostalno bira osobu s liste koja će mu sastaviti tužbu i zastupati ga u prvostupanjskom upravnom sporu”, kaže Holjevac.

Problem nedostatka dokumenata

Svakom slučaju se, kaže Canjuga Bedić, prethodno pristupa individualno – svakog tražitelja međunarodne zaštite se saslušava i omogućuje mu se da iznese sve činjenice u svezi svog zahtjeva, kao i da priloži dokaze koji potkrepljuju te činjenice. Upravo zbog toga što se svakom slučaju pristupa individualno, ne može se nagađati zašto je jednom tražitelju odobrena zaštita, a drugom s, primjerice, istog područja ili grada – nije.

“Važno je da je iskaz tražitelja vjerodostojan, uvjerljiv i dosljedan te bi bilo poželjno da tražitelj priloži dokaze koji idu u prilog njegovim tvrdnjama. Poseban problem je činjenica da velika većina tražitelja međunarodne zaštite ne posjeduje putne isprave ili bilo kakve dokaze o identitetu”.

U prosjeku, postupak traje od dva do četiri mjeseca, ovisno o slučaju. Nakon presude odluka postaje pravomoćna i postupak odobrenja zaštite završava. 

Na tu odluku moguće je uložiti žalbu, no ona ne odgađa izvršenje rješenja MUP-a. A ono, objašnjava pružateljica besplatne pravne pomoći Ivana Canjuga Bedić, sadrži i nalog da je tražitelj dužan u određenom roku napustiti Europski gospodarski prostor (EGP).

“Taj rok ne može biti duži od 90 dana, s time da se u praksi većinom određuju rokovi od 15 ili 30 dana, ovisno o tome da li osoba ima putnu ispravu i slično”, kaže Canjuga Bedić.

Veliku većinu ‘odbijenica’ Sud potvrđuje 

Također, osoba tada više nema ni pravo na besplatnu pravnu pomoć. No, velika većina predmeta na sudu, kaže, završava odbijanjem tužbenog zahtjeva i potvrđuje se odluka MUP-a.

“U mojoj praksi od 2012. godine do danas  samo jedno rješenje MUP-a o odbijanju zahtjeva za azil je Upravni sud u Zagrebu poništio i odobrio tražiteljici supsidijarnu zaštitu. Radilo se o državljanki Somalije s maloljetnim djetetom. Od 2008. do 2012. godine, u razdoblju kada je o žalbama na rješenje kojim se odbija zahtjev za azil odlučivalo tijelo koje se zvalo Povjerenstvo za azil, u mojoj praksi je bilo pet slučajeva u kojima je to tijelo poništilo rješenja MUP-a i samo odobrilo tražiteljima azil”, kaže Canjuga Bedić.

Prema podacima MUP-a, od 15. rujna 2015. do 1. kolovoza 2016. zahtjev za međunarodnu zaštitu podnijela je 831 osoba. Od toga je odbijena 81, a odobreno 34 zaštita azila i supsidijarne zaštite. Od 2004. godine ukupno su odobrene 183 zaštite.

U nevladinoj organizaciji Centar za mirovne studije od ranije naglašavaju da je to, uspoređujući s drugim zemljama EU-a, vrlo malo te da broj odobrenih zaštita govori u prilog tome kako Hrvatska nije otvorena za odobravanje većeg broja zaštita.

Izvor: Al Jazeera