Odlazak arhitekte genocida: Lojalnost patriotskom zlu

Ljubiša Beara
Ljubiša Beara je jedan od najvećih zlikovaca 20. stoljeća, a konkurencija je vrlo oštra, piše autor (Reuters)

Umro je Ljubiša Beara, mozak i arhitekt genocida nad Bošnjacima iz Srebrenice, organizator i predvodnik najvećeg masovnog i etnički motiviranog zločina u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Umro je jedan od najvećih zlikovaca 20. stoljeća, a konkurencija je vrlo oštra. Umro je u srijedu, u zatvoru u Berlinu, gdje je izdržavao doživotnu robiju na koju ga je osudio Haški sud. Imao je nepunih 78 godina.

To je smrt drugog od trojice osuđenih na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u srebreničkom genocidu. Prvi je, u veljači prošle godine, umro general Zdravko Tolimir, glavni obavještajno-sigurnosni oficir zapovjednika Glavnog štaba Vojske Republike Srpske generala Ratka Mladića: Tolimir je bio izravno nadređeni pukovniku Beari, načelniku Uprave sigurnosti Glavnog štaba. Živ je još potpukovnik Vujadin Popović, ratni šef sigurnosne službe Drinskog korpusa VRS-a, koji je bio izravno podređeni Ljubiši Beari.

Od 2005. do 2015. godine mnogo sam se bavio Bearom, prikupljajući građu za roman o srpskom smaknuću više od 8.000 zarobljenih srebreničkih muškaraca i dječaka u toku samo četiri dana, između 13. i 16. srpnja 1995. godine. Četrnaesti srpnja bio je petak, Bearin 56. rođendan. Tog dana ubijeno je najmanje 2.000 srebreničkih Bošnjaka u selima u okolici Bratunca i Zvornika. Tog dana Beara je bio najposvećeniji ubijanju.

‘Nije ubijao, nego slavio rođenadan’

Desetak godina kasnije, kad je dospio u hašku ćeliju i sudnicu, Beara je – poričući krivnju i zločine – ispleo infantilnu obranu upravo oko činjenice svog 56. rođendana. Njegovi advokati tvrdili su, naime, da Beara 14. srpnja 1995. godine uopće nije bio na području Bratunca i Zvornika, gdje se ubijalo Bošnjake, čak ni na području Bosne i Hercegovine, nego da je boravio u Beogradu, gdje je, u krugu porodice i porodičnih prijatelja, slavio rođendan.

U hašku sudnicu došli su 2008. godine i porodični prijatelji Bearinih, koji su lažno svjedočili o slavljeničkom izlasku u neki novobeogradski restoran, prisjećajući se nevjerojatne količine detalja vezanih uz taj lokal i uz tu 13 godina staru srpanjsku večer. Da je više pameti, talenta i vještine, velika priča o Beari i svim našim bearama mogla bi se ispričati i kroz priču o tim porodičnim prijateljima, lažnim haškim svjedocima, zrelim i obrazovanim ljudima, čija imena nisu bitna, a ako nekog, ipak, zanimaju, može ih naći u zapisnicima sa suđenja za srebrenički genocid Tolimiru, Beari i ostalima.

Zar je tako lako doći u sudnicu i sricati naučeni alibi u korist nekog tko je 13 godina ranije organizirao i predvodio zvjersko ubijanje 8.000 ljudi? Bi li se isti ti ljudi jednako lako i spremno odazvali da ih je neki drugi porodični prijatelj – optužen, recimo, za obijanje trafike – zamolio da se pojave na nekom lokalnom sudu i izmisle mu alibi? Zar je tako teško odbiti molbu koja se radikalno kosi s elementarnom ljudskošću i zdravim razumom? Iz čega izvire ta beskompromisna lojalnost zlu, koja nije ograničena samo na vrijeme ratno, već jednako postoji i u miru?

Nije se tu radilo o prijateljskoj lojalnosti prema Beari i njegovoj familiji, jer ta vrsta lojalnosti naprosto nije dovoljna da bi se drsko lagalo u korist čovjeka optuženog pred sudom Ujedinjenih naroda zbog masovnog ubojstva više od 8.000 ljudi. Tu se prije radilo o ispunjavanju patriotske dužnosti, o lojalnosti kultu nacije, o uvjerenju o opravdanosti upotrebe priglupih i ciničnih laži kad su u pitanju navodni interesi kolektiva. Jer, nije Beara obio trafiku da bi to bila njegova lična stvar, Beara je ratovao i vodio ubijanje u ime srpstva, on je u srpnju 1995. godine samo obavljao posao koji mu je povjeren, nije bio ondje kao poremećeni psihopat, a kad je tako, legitimno je odustati od morala, empatije i čestitosti zbog “više obaveze”. Tako je, uostalom, i Beara u srpnju 1995. godine odlučio osjećati odgovornost isključivo prema Mladićevoj naredbi da se pobiju svi Bošnjaci koje se uhvati. I ni prema čemu drugom.

S riječi na – tijela

Možda bi doista suštinu srebreničkog užasa uvjerljivije objasnila pripovijest o sredovječnim nezainteresiranim Beograđanima koji, 13 godina nakon genocida i završetka rata, odlaze u Haag lažno svjedočiti u prilog zlu, nego poniranje u više ili manje plošne karaktere zločinaca iz vrha Vojske RS-a.

Genocid se nije mogao dogoditi bez Mladićevog naloga i bez odlučnosti, posvećenosti, hladnokrvnosti i zločinačke vještine Beare te trojice-četvorice njegovih najbližih pomagača, ali Beara i svi oni nisu se mogli dogoditi bez društvene atmosfere odobravanja etnički motiviranih zločina. Ta atmosfera nije iščezla ni 13, ni 20 godina po okončanju rata, jer političke i intelektualne elite uporno rade na održavanju takve klime.

A neki Beara ili beare uvijek će se naći kad društveni i politički ambijent porodi okolnosti pogodne za prelazak s riječi na – tijela.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera