Odvojeni životi djece u Vukovaru
Dok napetosti i podjele u Vukovaru rastu zbog najavljenog uvođenja ćiriličnog pisma u javnu upotrebu, školska djeca godinama žive odvojene živote.
Nakon reintegracije Hrvatskog podunavlja, srpskoj manjini je garantirano pravo na obrazovanje na vlastitom jeziku i pismu te tako djeca Srba i Hrvata nastavu pohađaju odvojeno.
Iako su načelno za ukidanje segregacije, lokalni političari u praksi to nikad nisu pokazali. Reporterka Al Jazeere Ivana Brkić posjetila je Vukovar i provjerila je li vrijeme za pravi zajednički život.
Od malih nogu Vukovarci imaju dva puta – hrvatski i srpski. „Vukovar 1” je hrvatski, a „Vukovar 2” srpski vrtić. Iznimke postoje, poput izbora vrtića zbog blizine, ali roditelji uglavnom i dalje biraju prema nacionalnosti.
“Nikad se nismo doveli u situaciju da razmišljamo tko je koje nacinalnosti, osbito kada su djeca u pitanju i da bi pitali jeste li sigurni da želite upisati dijete baš u ovaj vrtić”, kaže Dubravka Sabo, ravnateljica vrtića “Vukovar 1”.
Upis djece u osnovnu i srednju školu nastavlja se prema sličnom modelu. Ovu pohađa oko 300 učenika. Deset razreda je na hrvatskom, osam na srpskom programu. U istoj su smjeni, ali odvojeni.
Ovi osmaši imaju pojačane časove srpskog jezika i ćirilice te srpske istorije i geografije. S učenicima hrvatske nacionalnosti iz ove škole ne druže se često.
Dobro da smo zajedno
“Družim se s nekima, ali ima nekih koji ne mogu podnijeti naš narod”, rekao je Nenad Nikšić, učenik Osnovne škole (OŠ) “Nikola Andrić”.
“Ne dijelimo se na Srbe i Hrvate, već smo svi ljudi i trebali bi biti zajedno”, kaže Jelena, učenica iste škole.
Zajedno u klupama – kažu – ne bi bio problem ovim učenicima hrvatskog razreda.
“Bilo bi dobro da smo zajedno, nema veze nikakve”, smatra Josipa Duvančić, učenica OŠ “Nikola Andrić”.
No, zajedno u školama nisu već 15 godina. Ministarstvo obrazovanja roditeljima je ponudilo tri modela. Većina ih se odlučila za model odvojene nastave
Željko Kovačević, ravnatelj OŠ “Nikola Andrić”, u ovu je školu stigao prije šest godina. Zatekao je dvije zbornice, dvije pedagogice – jednu za Hrvate, drugu za Srbe. Postupno je to ukinuo.
“Nije dovoljno, sigurno da to nije dovoljno. Cilj je da djeca budu zajedno, da se druže, upoznaju s kulturom i običajima i jednih i drugih”, rekao je ravnatelj.
No, upoznavanje je, kod mnogih na čekanju, čak i do punoljetnosti.
Brojanje krvnih zrnaca
“Tek u 18. godini životi Hrvata i Srba u Vukovaru intenzivnije se isprepliću. Oni koji se odluče studirati, zajedno griju klupe na vukovarskom Veleučilištu ‘Lavoslav Ružička'”, izvještava Brkić.
Oko 1.100 studenata upisano je na tri studija – upravni, trgovinu i fizioterapiju. Nova dekanica Gordana Bujušić ima stare stavove. Crnogorka udana za Srbina, dijete je upisala u hrvatski razred.
“Ja svake nedelje pijem kavu sa svojom starom prijetljicom iz vrtića. Da me u startu obojite nacionalno, bilo hrvatski ili srpski, vi meni uskraćujete pravo da je meni moja najbolja prijateljica druge nacioalnosti”, kategorična je ona.
Da krvna zrnca ne treba brojati misle i Stefan, dijete iz mješovitog braka, i njegova mlađa kolegica Marizela.
“Mi možda jesmo odvojeni papirom i učionicom u školi, međutim, to se gubi kad se nađemo na ulici, idemo u iste kafiće”, rekao je Stefan Bošković, asistent na Veleučilištu “Lavoslav Ružička”.
“Hoćemo li naći posao, hoćemo li imati staž, kako će se to razvijati u ovoj teškoj ekonomskoj situaciju… Mislim da su to bitnije stvari oko kojih treba razmišljati”, kaže Marizela Jacić, studentica Veleučilištu “Lavoslav Ružička”.
O dokidanju segregacije u Vukovaru već dugo se samo razmišlja. Provede li se to doista, mnogi bi učitelji i odgojitelji srpske nacionalnosti mogli izgubiti posao. Na dobitku bi, prema mišljenju stručnjaka, bila djeca i mladi, koji bi, nakon godina odvojenih, mogli voditi zajedničke živote.
Izvor: Al Jazeera