Ognjen Glavonić: Vrijeme je da kamere okrenemo ka sebi

Reakcije vlasti nije bilo, niti ih očekujem, a još manje im se nadam, ističe Glavonić (Ustupljeno Al Jazeeri)

Ove godine je samo jedan film sa prostora bivše Jugoslavije uspio proći strogu selekciju Filmskog festivala u Cannesu, a riječ je o debitanskom ostvarenju Teret (The Load) mladoga reditelja iz Pančeva, Ognjena Glavonića, koje je uvršteno u prateći program „15 dana autora“ (Quinzaine des réalisateurs). Teret prati priču vozača kamiona Vlade koji tokom NATO-vog bombardiranja Srbije 1999. godine dobije zadatak da preveze misteriozni teret iz Kosova u Beograd, a koja se na neki način naslanja na onu iz Glavonićevog dokumentarnog ostvarenja Dubina dva (2016).

Ovaj dokumentarac, s druge strane, započinje pronalaskom hladnjače pune leševa Albanaca ubijenih na Kosovu, na dnu Đerdapa, a kasnije se saznaje da je riječ o više od 700 civila, od čega 75 djece, koji su ubijeni od strane srpske policije, vojnih i paravojnih snaga.

Glavonić u intervjuu kaže kako „film u Cannesu“ donosi „veći strah od premijere, ali i nadu da će ga vidjeti više ljudi“ te na koncu i otkriva šta je jednog mladog reditelja koji je 2001. godine, kada je otkrivena prva masovna grobnica u Batajnici, imao samo 16 godina, podstaklo da na sav glas progovori o ovoj temi?

  • Da li je „jedan film u Cannesu“ zaista realnost kada je u pitanju regionalna kinematografija, odnosno da li je to prava slika njenog trenutnog stanja i položaja u Evropi i svijetu, s obzirom da kao festivalski selektor i direktor (Beldocs, Pančevo Film Festival) imate direktan uvid u njenu produkciju? Da li smatrate da ovdašnji reditelji i njihova ostvarenja zaslužuju mnogo više?

– Nažalost, politika i selekcija velikih festivala mi je i dalje misterija, ne razumem principe i načine izbora. Mislim da je prethodnih godina na prostoru bivše Jugoslavije snimljeno i urađeno mnogo zanimljivih filmova, puno je novih, drugačijih glasova, i nadam se da će oni biti prepoznati od strane tih nekih pozicija moći. Naravno, ako je film loš, ni veliki festival ga ne može spasiti. I obrnuto.

  • Kada se samo pogleda koliko je zemalja učestvovalo u nastanku Vašeg filma (Srbija, Francuska, Hrvatska, Iran, Katar) postaje jasno kako je zapravo danas teško snimiti film na prostorima bivše Jugoslavije. Šta predstavlja najveći problem, odnosno prepreku, za mlade filmske autore iz regiona koji se upuste u proces snimanja filma?

– Kako kome. Nisu ni svi filmovi isti, putevi koji do njih vode su različitih oblika i dužina. Teret je specifičan slučaj, to je i triler i drama i road movie i epoha i ratni film koji nije mogao biti snimljen u uslovima u kojima sam, do tada, navikao da radim. Za ovih 6, 7 godina, koliko je iz raznih i uglavnom nefilmskih razloga trajalo finansiranje, ja nisam samo producirao i čekao da napravim taj jedan jedini film, nego sam snimio i dva dokumentarca koji su urađeni sa veoma malim budžetom. Svaki od tih malih i neplaniranih filmova je pomogao da se dođe do ovog većeg. Pravljenje filmova jeste, u svim svojim fazama, upravo rešavanje problema i prepreka, i mislim da tome treba pristupiti kao avanturi za koju je potrebno dosta strpljenja i entuzijazma.

  • Vratimo se sada na film Teret. Kako je izgledao njegov proces nastanka?

– Pre desetak godina, dok sam studirao, slučajno sam naišao na nekoliko tekstova u kojima se spominje masovna grobnica u policijskoj bazi između Zemuna i Batajnice. Tada sam prvi put čuo za postojanje iste. Razgovarao sam o tome sa prijateljima, profesorima, porodicom, želeći da saznam i da proverim da li neko zna nešto više o tome, ali sam shvatio da niko od njih ili nije znao ništa, ili ništa više od tih nekoliko opštih informacija. Taj spoj neznanja i nezainteresovanosti okoline uticale su na početak radoznalosti i postavljanje i formulisanje mnogih pitanja koja su me vodila ka filmu. Ideja za Teret nastaje iz tih pitanja, a scenario nastaje kako iz istraživanja i proučavanja dokumentacije, svedočanstava i činjenica/laži o tom slučaju, tako i iz mešanja i sukoba svih tih meni novih saznanja sa slikama i sećanjem na odrastanje u vreme bombardovanja.

  • Film Teret se na neki način predstavlja prequel Vašeg dokumentarnog ostvarenja Dubina dva, a prati priču vozača kamiona Vlade koji tokom NATO-vog bombardiranja Srbije 1999. godine dobije zadatak da preveze misteriozni teret iz Kosova u Beograd. Na koji način su ova ostvarenja međusobno povezana?

– Zapravo, to su dva različita filma, dve različite forme, priče, ideje. Dubina dva je nastala iz istraživanja za Teret, dakle, nakon što je scenario za igrani film već nekoliko godina bio gotov, kada sam se našao sa velikom količinom materijala koji nisam hteo da na silu uguram u scenario. Za oba filma je bitno reći da me nije privukla samo tema, zločin, ćutnja oko njega, i priče iza toga, nego mogućnost da njih ispričam na meni filmski uzbudljiv i zanimljiv način. Nijedan od tih filmova ne bi nastao da pre toga nisam pronašao ugao, oblik i ključ. Dubina dva je dokumentarac koji je neka vrsta mapiranja samog zločina, priča o njegovoj organizaciji i strukturi zataškavanja. Teret je igrani film u kojem pratimo jednog lika, u toku jednog dana, koji on provodi radeći nov posao za koji nije još uvek potpuno siguran šta je, zapravo. Ali, to je samo jedan od njegovih problema… Nastanak Dubine je uticao na to da Teret izraste u drugačiji film od planiranog i zamišljenog, tj. na promenu scenarija, pomeranje fokusa na neke druge stvari u filmu, i pokušaj da se stvari koje su već rečene ne ponove, već stave u novi kontekst.

  • Ako Dubina dva predstavlja ostvarenje o kolektivnoj odgovornosti Srbije za počinjene zločine, da li se može reći da je Teret, zapravo, propitivanje pojedinačne, lične odgovornosti?

– To nije pogrešno tumačenje, ali ja ipak ne razmišljam o filmovima na taj način, tj. ne mislim da se oni mogu svesti i posmatrati tako jednostavno, kao jedna stvar, tema, teza, jedno pitanje, jedan odgovor. Nemam nameru da film koristim kao platformu za distribuciju stavova, istina i poruka, niti da ih saopštavam sa neke visine i nedodirljive pozicije. Zanima me potraga, refleksija, izloženost, gnjuranje u ono što je jedna generacija ostavila drugoj, i pri tom ne mislim samo na ruševine jedne zemlje nestale u ratu, uništene živote, vrednosti, krv i blato, već i na tajne, tišinu i ćutnju koja prekriva priče kojim prethodna generacija nije želela da se bavi, koje nije htela ili umela da priča.

  • Da li je bilo ikakvih reakcija trenutne vlasti u Srbiji nakon Vašeg filma Dubina dva, da li je trenutno aktivna bilo kakva istraga o počinjenim zločinima?

– Reakcije vlasti nije bilo, niti ih očekujem, a još manje im se nadam. Mislim da njih filmovi ne zanimaju, tj. zanimaju ih samo u meri kojoj im, u određenom trenutku, mogu poslužiti u dnevno-političke svrhe, instrumentalizaciju „teme“, ili kao argument u nekim prepucavanjima… A što se tiče istrage, zaista o tome ne znam ništa.

  • Na koncu, šta je jednog mladog reditelja koji je 2001. godine, kada je otkrivena prva masovna grobnica u Batajnici, imao samo 16 godina, podstaklo da na sav glas progovori o ovoj temi? Na koji način ste se Vi kao umjetnik prepoznali u njoj, a šta istraživanje o njoj znači Vama kao mladom čovjeku, građaninu, Srbinu?

– Ovi filmovi su za mene prostor i prilika da, na blizak mi način, progovorim o ljudima, događajima i mestima koje smatram skrajnutim, skrivenim, prećutanim i zaboravljenim. Taj  spoj neznanja i nezainteresovanosti okoline za ovu priču, uticao je na postavljanje i formulisanje mnogih pitanja koja su me vodila ka ovim filmovima, prvo jednom, a zatim, neplanirano, i onom dokumentarnom. Za mene ti filmovi su i o gradu i o društvu u kojem sam odrastao i u kojem živim i stvaram. Ali i o Jugoslaviji, sećanju, ostacima, propasti zemlje u kojoj sam rođen. Mislim da je neophodno da se film danas obraća, kako Pasolini kaže, mladim fašistima, tj. onima koji su na putu da to postanu; da ih obrazuje, uči, otrežnjuje od zabluda, razbija mitomanije. Zato mislim da je vreme da kamere okrenemo ka sebi i svom okruženju, da koristimo film kao ogledalo, kakav god odraz bio, a ne kao prostor samoviktimizacije (koja uvek završi u patetici), da zavirimo u temelje, podrume, i ormane onoga što nam je prethodna generacija ostavila, a ne skrenemo pogled sa prizora koje tu zateknemo. Naprotiv.

Izvor: Al Jazeera