Oni su radost za djecu s poteškoćama u razvoju

Osnovano 2000. godine uslijed realne potrebe za druženjem i radom sa djecom koja imaju poteškoće u razvoju, Udruženje ‘Radosti druženja’ iz Bihaća uspješno radi i djeluje punih 16. godina.

Isprva su radili u iznajmljenim prostorima koje su mijenjali nekoliko puta, a zatim su 2004. godine krenuli u realizaciju projekta kupovine vlastitog prostora, tako da danas imaju vlastiti objekat prilagođen djeci sa poteškoćama u razvoju.

Od tad do danas, ovo udruženje je, zahvaljujući naporu grupice entuzijasta, uspjelo razbiti predrasude lokalne zajednice o djeci sa poteškoćama u razvoju.

Iskustvo roditelja

Prema riječima Mirsade Hodžić, predsjednice udruženja koja je i sama majka djeteta sa poteškoćama u razvoju, biti roditelje takvog djeteta nije bilo lako, ali osnivanjem udruženja i kontinuiranim radom i edukacijom roditelja, danas je to puno lakše.

„Najgore je prošla generacija koja se rodila 1992. godine, kada se Bosna i Hercegovina nalazila u ratnom stanju, jer mi roditelji u to vrijeme nismo imali pristup informacijama o tom problemu, niti smo se imali kome obratiti. Borili smo se na razne načine da pomognemo našoj djeci u čemu smo donekle i uspjevali, ali ipak stručna osoba je nešto sasvim drugo i može pomoći kako roditelju tako i djetetu“, priča Mirsada o samim počecima ove ideje.

„Vođenim tim iskustvom, mi roditelji te djece smo došli na ideju da osnujemo jedno udruženje humanog karaktera u cilju pružanja edukacije i pomoći roditeljima takve djece. Najprije smo krenuli sa seminarima za roditelje koje su nam držali psiholozi koji su nam dolazili iz Sarajeva i Zagreba. Nakon toga smo u naš rad počeli uključivati i lokalne ljekare koji su nam mnogo pomogli davajući nam savijete i podršku.“

Elvira Bajrić je prva predsjednica udruženja i ono što su roditelji, koji imaju djecu sa poteškoćama u razvoju, prolazili bio je ključni motiv nastanka ideje o nekoj vrsti ustanove koja bi pružala edukaciju i pomoć takvoj djeci i njihovim roditeljima.

„U to vrijeme djeca sa poteškoćama u razvoju su bila smještena u Pazariću (kod Sarajeva) i mi smo roditelji već postali umorni od tih putovanja i uvidjeli smo da to tako više ne može, te da se nešto treba poduzeti. Zatim sam ja stupila u kontakt sa Enisom Ćurotović, koja je bila prosvjetni radnik u Zagrebu i nakon penzionisanja došla u Bihać i bavila se humanitarnim radom. Ona je prva osoba koja nas je saslušala i dala nam konkretne savijete, nakon čega smo mi osnovali udruženje. Isprva je to išlo jako teško i nismo imali nikakvog prostora, te smo se okupljali u kućama“, priča Elvira.

Odnos okoline

Od tad do danas, punih deceniju i pol, ove hrabre žene i majke djece sa poteškoćama u razvoju, naporno su radile na edukaciji, prije svega roditelja, a zatim i lokalne zajednice što je polučilo velike rezultate. Danas lokalna zajednica ima sasvim drukčiji odnos prema djeci s poteškoćama u razvoju. Predrasude gotovo da su nestale ili ih ima vrlo malo i uglavnom se radi o pojedinačnim slučajevima.

Ostvariti takav rezultat nije bilo lako, a ove skromne žene ističu da nije bitno ko je radio na tome, već je najvažnije da su postignuti rezultati.

„Mi nismo ti koji želimo sebe da stavimo u prvi plan. Nama je najbitnije da udruženje daje rezultate i da je toj djeci ovdje lijepo. Što se tiče odnosa lokalne zajednice prije osnivanja udruženja i nakon rada udruženja – od izlazaka u šetnju s tom djecom i medijskih nastupa – on je neuporediv. Posebno su roditelji djece na kojima se primjećivala ta poteškoća u razvoju izbjegavali da izvode djecu u javnost zbog pogleda sa dozom predrasude i nerazumijevanja. Upravo zbog toga smo mi prve naše radionice krenuli sa psiho terapijom, kako bi te roditelje educirali u pogledu toga da to nije ispravno i da ne trebaju da se stide svoje djece. I danas imamo takvih roditelja i uglavnom dolaze iz ruralnih područja gdje svijest o tome još nije prodrla u ta područja“, kaže Mirsada.

Elvira je i sama, kao majka djeteta sa poteškoćama u razvoju, imala neugodnih situacija u lokalnoj zajednici, a tih slučajeva danas nema. Nije se promijenio samo odnos lokalne zajednice, već i odnos djece prema takvoj djeci unutar obrazovnog sistema, ističe ona.

„Takvo dijete kada se smije, smije se srcem, a kada plače, plače srcem. Desilo mi se jednom kada sam sa sinom Dinom putovala u Pazarić da ga vodim nazad u dom i tokom tog našeg putovanja u javnom prijevozu kada se Dino zasmijao, a jedna gospođa je reagirala zatraživši da ga smirim, na što sam joj skrenula pažnju kazavši da on ne radi ništa loše osim što se smije. Ali eto njoj je taj njegov smijeh iz nekog razloga zasmetao“, priča Elvira o svojim iskustvima kada je u pitanju nerazumijevanje okoline prema takvoj djeci.

Mirsada dodaje kako su problemi bili prisutni, ne samo kod običnih građana, već i kod javnih ustanova kao što su škole i vrtići.

„Isprva smo imali problem sa uključivanjem te djece u javne ustanove od onih predškolskih do osnovnih i srednjih škola. Uspijevali smo uključiti samo djecu na kojoj se nisu primjećivali fizički nedostaci, dok ostala djeca nisu mogla biti primljena iz razloga što su se roditelji druge djece pribojavali da će to dijete njihovoj djeci nanijeti neke vrste povreda. Jednostavno vam odgajatelji kažu da više ne dovodite vaše dijete i na tome se sve završavalo“, priča Mirsada o problemima s kojima se udruženje suočavalo .

Struka zatajila

Ulogu u tom lošem odnosu jednim dijelom su odigrali i lokalni centri za socijalni rad, jer su, kako kažu Mirsada i Elvira, svojim indolentnim odnosom prema tom problemu na neki način doprinijeli da taj problem, kao takav, egzistira duži niz godina, što one više nisu mogle da mirno posmatraju i odlučile su da same počnu mijenjati stvari i pomaknu ih ka naprijed.

„Kada sam odvela svoga Dinu na kategorizaciju u Centar za socijalni rad, oni su kazali da je on lijen. Dijete ne govori, prohoda sa tri godine i oni ti kažu da se radi o lijenost. I tako on napuni šest godina, a moj me instinkt tjera da nešto uradim po tom pitanju. Ono što mi se desilo je strašno. Objasnila sam im šta mi je sa djetetom i tražila da me usmjere šta da radim, a oni su me vodali u krug šest mjeseci. Izvadim jedan nalaz, a oni opet traže neki drugi i tako sve dok nismo odlučile osnovati udruženje i putem njega djelovati“, priča Elvira.

O evidenciji nema ni traga, a udruženje nema kapacitet da se samo upusti u kreiranje vlastite baze podataka.

„Nažalost, centri za socijalni rad na području Unsko-sanskog kantona uopće nemaju evidencije o broju te djece na ovom području, a mi to ne možemo raditi niti je to naša nadležnost. Mi imamo neku svoju statistiku po kojoj ovdje ima oko 300 djece sa poteškoćama u razvoju, ali s obzirom da mi nemamo sasvim precizne podatke, lično smatram da je taj broj duplo veći“, kaže Mirsada.

Šta djeca kažu

S obzirom da smo u prostorijama udruženja zatekli i djecu sa poteškoćama u razvoju, željeli smo iz prve ruke čuti kako im je ovdje i koliko im znači ovo udruženje.

Za Azru Husanović udruženje je prilika za pronalazak novih drugara i radovanje novom danu u kojem će s njima da se igra i zabavlja.

Jasmin Duratović kaže da mu je u udruženju jako lijepo i da ima puno dobrih aktivnosti. Najviše, kaže, voli pozorište i uloge koje u okviru toga dobiva, te dodaje kako voli i pjevati.

„Volim igrati stolni tenis i osvojio sam srebrenu medalju na takmičenju“, kaže Jasmin.

Crtanje je hobi kojeg svi u udruženju vole, pa tako i Venesa koja kaže da joj je lijepo među prijateljima s kojima se svakodnevno zabavlja. Najviše voli crtati kuće, a voli i glumiti u pozorišnim predstavama koje organizuju u udruženju.

I Emina ima dosta prijatelja i voli ljude koji se o njoj brinu.

„Lijepo mi je ovdje i volim svaki dan doći. Učestvujem u glumi i pjevanju, a volim i crtati“, kaže ona.

Svi su nam jednoglasno kazali da im udruženje nedostaje kada dugo ne dođu u vrijeme raspusta. Nedostaje im igra i zabava, ali i radionice koje svakodnevno imaju u ovom udruženju koje s njima rade volonteri, kojih je kroz ovo udruženje, kako kaže predsjednica Mirsada, prošlo na desetine.

Kreativni odgajatelji

Maida je volonter u ovom udruženju oko tri mjeseca i svakodnevno radi s djecom koja imaju poteškoće u razvoju.

Radi se, kaže ona, prema planu i programu koji je prilagođen ovakvoj djeci, a od aktivnosti imaju likovne radionice, dramske i plesne radionice, vježbe govora i slušanja i organizovanje kina koje praktikuju petkom što djeca najviše vole.

„Ako su neke specijalne prilike kao što su rođendani, onda je malo opuštenija atmosfera i kada je ljepše vrijeme onda prošetamo i odemo na sok, odlazak na priredbe kao što su podjele paketića, uglavnom oni vole promjene. S obzirom da nam dolazi proljeće imat ćemo priliku da svakodnevno budemo fizički atktivni i organizujemo aktivnosti kao što su uređivanje dvorišta i pospremanje. Sve što organizujemo, trudimo se da nauče biti samostalni u tim aktivnostima“, kaže Maida i dodaje kako upravo ovo uključivanje djece u aktivnosti lokalne zajednice ima velike efekte.

Izvor: Al Jazeera