Otac i sin profesori: Demotivacija srušila sve – od Džingis-kana do SSSR-a

Vedran (peti s lijeva) i Vladimir Zubić (četvrti s desna): Treba napraviti program potreba na državnom nivou (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Ibrahim Sofić

U radnom stažu jednog prosječnog prosvjetnog radnika u Bosni i Hercegovini, koji je sada recimo u penziji, desilo se mnogo promjena u obrazovanju. Još kada se njegovo iskustvo uporedi sa onim njegovog mlađeg kolege koji ga je, na neki način naslijedio, a koji mu je usput i sin, onda se može dobiti zanimljiv presjek stanja.

Reforme, pad kvaliteta znanja, povećanje broja onih koji su na nelegalan način dobili diplome, motivacija i demotivacija, samo su segmenti razgovora sa Vladimirom i Vedranom Zubićem, ocem i sinom, od kojih je stariji penzionisani, a mlađi aktivni profesor geografije u sarajevskoj Gimnaziji Dobrinja.

Osnovno i srednje obrazovanje doživjelo je dosta promjena za koje Vedran Zubić smatra da su prepolovile kvalitet i kvantitet znanja bh. đaka.

„To je posljedica upropaštavanja baze, odnosno osnove škole. Jeste se napravilo devetogodišnje obrazovanje, ali se nije dobio kvantitet znanja, samo se dobila još jedna godina gdje djeca sjede. Kada se pogledaju planovi i programi, vidi se da je prepolovljena svaka nauka, kao što su geografija, historija, fizika, a uvedeni su neki predmeti koji su nepotrebni ili se mogu izučavati na nekim drugim mjestima osim škole“, ističe.

Porodica geografa

Gimnazija Dobrinja postoji već više od 20 godina, a veći dio tog perioda – Zubić predaje geografiju. No, prva polovina pripada Vladimiru, a druga Vedranu kome je i majka geograf. Na pitanje kako je reagirao kada je saznao da će sin njegovim stopama, Vladimir kaže kako je bio veoma sretan i ponosan.

„To je bilo u ratu, mi smo bili ovdje odsječeni od fakulteta, išlo se pješke na Pofaliće. Izabrao je taj, moja supruga je isto profesorica geografije i veoma sam ponosan na to. Sretan sam bio što je odlučio geografiju studirati, malo je nauka gdje djeca znaju puno o nekoj nauci, a svi znaju o geografiji, svugdje se ona sreće i tako je olakšan posao profesoru jer ne predaju onima koji ne znaju ništa.“

Vedranu nije bilo lako tokom studija jer kaže – odrastao je sa dva geografa koje su svi znali.

„Fiziku sam volio više ali nisam imao sreće sa profesorima. Geografiju nisam upisao jer sam želio biti profesor, već da je učim, a ne da neku djecu učim. Kada sam počeo raditi, sa 25 godina, bilo mi je prema ‘mrtvoj glavi’, no sada je sasvim drugačije. Geografija nije samo da se znaju gradovi i gdje se šta nalazi, ona se nalazi u svim drugim naukama i mora se znati da bi bio dobar u nečemu, a i drugih nauka u njoj“, objašnjava.

„Ne možeš očekivati da dijete koje ima jedan čas geografije u devetom razredu, gdje se uči Bosna i Hercegovina, da dođe u srednju školu sa nekim znanjem toponimije i geografije Bosne i Hercegovine. Šta ga može naučiti nastavnik za jedan čas? A tako je i sa svakom drugom naukom.“

Smatra kako su napravljeni neki čudni rezovi ili dopunjavanja nastavnih planova i programa, pa profesori dolaze u situaciju da im se govori „Ti predaji, pa šta ko nauči“.

„Ono, što je po meni najgore, je to što ova država uopšte nema nikakvu obrazovnu politiku. Evo, profesor (Vladimir) dolazi iz Bugojna, pa zna to, prije si imao u svakom gradu neku školu koja je proizvodila kadar za oblik industrije koja tu dominira. U Bugojnu je bio ‘Slavko Rudić’, pa su znali ako završe mašinsku školu da će tu raditi ili u Goraždu neko ako završi hemijsku radit će u Azotari… Ovdje se ide u školu ‘nako.“

„Imam osjećaj da roditelji šalju djecu u školu samo da im nisu ‘na ulici’ i još nisam čuo roditelje da pitaju ‘Šta si naučio?’ već ‘Šta si dobio?’, dakle, bitnija je ocjena od toga da li je dijete zaista nešto naučilo.“

Motivacija i demotivacija

Kada je riječ o državnoj politici, mlađi profesor Zubić ističe kako vlade u Bosni i Hercegovini nikad nisu izbacile spisak potrebnih zanimanja za neki period pa da se po tome ravnaju potrebe na obrazovnim ustanovama.

Sada niko ne može garantirati kada će neki student kada završi fakultet dobiti posao, dok je Vladimir, kad je završio fakultet, posao čekao tek nekoliko dana – u četvrtak završio fakultet, u ponedjeljak počeo raditi.

Penzionisani profesor geografije smatra da svaki društveni sistem mora imati neki način motivacije zbog kojeg se neko obrazuje.

„Poslije Drugog svjetskog rata najviše su se ljudi upisivali u učiteljsku školu jer je bila ogromna nepismenost u Jugoslaviji, samim tim i u BiH. Potom je počela industrijalizacija, pa je u početku trebalo ljudi iz građevinske struke koji su sve to iznijeli, potom iz mašinske, pa iz elektrostruke. Da bi se upisao na jedan od tih fakulteta, morao si biti super učenik, a imao si dvije motivacije jer su te čekali posao i stan, a to je bio veliki motiv kao i danas.“

Vladimir ističe kako postoje razni načini motivacije koji su podigli cijele sisteme, dok je demotivacija srušila sve: “od Džingis-kana do SSSR-a”.

„Tako je i u društvu prije rata došlo do demotivacije, a ona se ogledala u tome da su djeca voljela ići u gimnaziju, potom na fakultet, pa smo ostali bez zanatlija. U isto vrijeme, škole su postojale kao zgrade, ali nisu bile popunjene, pa su napravili reformu gdje se tačno znalo koliko će kojeg zanimanja trebati. Ta reforma do kraja nije bila sprovedena, ali je bio znak da neke stvari nisu štimale.“

Za Gimnaziju Dobrinja, ustanovu pokrenutu tokom rata u BiH, oba govore „naša škola“, pa je stariji Zubić taj termin iskoristio u jednom primjeru razmišljanja bh. društva.

„Jednom je došla policija do naše škole i jedan govori: ‘Šta imaju ovdje učiti, treba znati engleski i informatiku. Naša djeca će uvijek moći vani naći posla ako to znaju’. To je baza kako se razmišlja – neka naša djeca rade tamo jer se misli da ovdje neće moći, to je taj demotivacioni faktor.“

Poređenje s Danskom

Kaže kako je rat u BiH bio prelomnica koja je ovu državu unazadila po svemu, te kako je čuo ljude da govore: „Šta će nam profesori i doktori, vidiš šta su nam uradili (Radovan) Karadžić, (Nikola) Koljević, (Biljana) Plavšić…“

Poslije rata je došlo do promjene razmišljanja, ali umjesto napretka – u mnogim sferama je bilo mnogo provalija.

„Zaprepastilo me je da je jedne godine na nivou Kantona Sarajevo bilo tri miliona izostanaka. U jednoj osnovnoj školi je bila napravljena anketa za upis u srednju školu i na pitanje šta je najbitnije u upisu, dvije trećine učenika je odgovorilo kako će se upisati tako što imaju štelu, a ne na osnovu znanja.“

Zubić stariji nudi i poređenje sa danskim sistemom, gdje niko ne propada u gimnaziji, ali se nakon školovanja na nivou cijele države, u isto vrijeme, provodi test, jednak za sve.

„Kada se dobiju bodovi sa testa, ne postoji više nikakav konkurs, ni za fakultet, ni za posao, ni za bilo šta, gdje će neko biti ispred nekog ko je imao bod više“, objašnjava i dodaje kako se škola mora napraviti bukvalno da ocjenjivanje bude jedinstveno.

„No, trenutno ne može tako, važnije je da znaš nekog u partiji nego da si imao sve desetke na fakultetu ili sve petice u školi.“

Slažu se da ovakav sistem koji je trenutno u BiH pogoduje tome da se na svakom koraku vide posljedice takvog obrazovanja, da je sve manje praktično znanje, te da tako obrazovani kadrovi školuju, vode i liječe naredne generacije.

Kao balvani

Zubići ističu potrebu da se školstvo vrati pravim ljudima koji će praviti planove i programe „usmjerene na to što želimo da pravimo“.

„Moramo nauku razviti da zadovoljimo naše potrebe. Zamislite kakva je tragedija kada jedan entitetski ministar kaže: ‘Ove godine smo izvezli 80 doktora i 800 i nešto sestara, iskoristivši taj glagol kao da govori o balvanima! I on je pun hvale što su ljudi otišli da rade jer će, valjda, sad slati pare svojima koji su ostali ovdje“, objašnjava Vedran.

„Gora stvar za jednog prosvjetnog radnika od plate, za koju kažu da je mala, a nije, jeste odnos društva prema njemu. Došli smo u situaciju da nema potrebe za prosvjetnim radnicima jer se škola – može kupiti! Ne shvatamo da ćemo tako zatvoriti krug u kojem niko ništa ne zna, jer će oni koji znaju otići, a ovi drugi ostati. Ovdje nema nikad pozitivne konkurencije, samo politička infiltracija, ako imaš zaleđinu, dobit ćeš posao.“

Izvor: Al Jazeera