Otpis duga, ulaznica u mijanmarski Eldorado

Piše: Osman Softić

Nakon odluke Međunarodnog monetarnog fonda i Azijske razvojne banke da restruktuiraju nacionalni dug Mijanmara, koji iznosi oko 15 milijardi dolara, i 19 najvećih zemalja kreditora, članica Pariškog kluba, na čelu sa SAD-om, Velikom Britanijom i nekoliko moćnih zemalja Evropske unije, odlučilo je otpisati polovinu (oko šest milijardi dolara) duga ovoj zemlji.

Ove odluke izazvale su negodovanje i burne reakcije u svijetu finansija i svjetskim razvojim agencijama, s obzirom na činjenicu da mijanmarska vlast i dalje flagrantno krši ljudska prava etničkih manjina.

Anna Roberts, izvršna direktorica organizacije Burma Campaign UK, izjavila je da bi se članovima mijanmarske vojne hunte trebalo suditi za ratne zločine, umjesto što im se pruža specijalni tretman i opraštanje duga, čija su sredstva najviše trošena na represivni vojni aparat Mijanmara, koji i danas služi za ugnjetavanje etničkih manjina kao što su Rohinje (muslimani) u Arakanu i Kačini (većinom kršćani) na sjeveru zemlje.

Mijanmar, predgrađe Kine

David Roodman iz Centra za globalni razvoj u Washingtonu tvrdi da se radi o ishitrenoj odluci, budući da Mijanmar ne ispunjava uvjete za ovako velikodušan gest zapadnih kreditora.

Novu politiku prema Mijanmaru treba posmatrati kao važan potez američke administracije, čiji je konačni cilj suzbijanje kineskog utjecaja na području jugoistočne Azije, koji bi trebao dugoročno osigurati očuvanje američke globalne hegemonije. David Steinberg, profesor Univerziteta Georgetown i poznati ekspert za Mijanmar, navodi da američka administracija liberalizaciju u Mijanmaru drži svojim najuspješnijim vanjsko-političkim postignućem u jugoistočnoj Aziji.

Nakon što je Barack Obama 2009. godine izabran za predsjednika SAD-a, najznačajnija strateška odluka njegove odministracije bila je reorganizacija vanjske politike, s fokusom na Aziju, koja podrazumijeva, između ostalog, premiještanje 60 posto mornaričkih vojnih potencijala u azijsko-pacifički region do 2020. godine.

Vojna hunta, koja je od 1962. do 2011. godine vladala Mijanmarom, nedavno je pokrenula proces liberalizacije političkog sistema. To potvrđuje izbor civilnog šefa države, oslobađanje političkih disidenata, liberalizacija medija te najava slobodnih parlamentarnih izbora za 2015. godinu. Ovaj politički zaokret režima u Yangonu američka administracija je dočekala s oduševljenjem.

Senator Jim Webb, prvi visoki američki dužnosnik koji je 2009. godine posjetio Mijanmar, otkrio je prave motive približavanja SAD-a ovoj zemlji. Webb je po povratku iz Yangona upozorio da ako Vlada SAD-a ne promijeni svoju politiku izolacije i sankcija prema Mijanmaru i ako s tom zemljom ne uspostavi konstruktivne odnose, postoji ozbiljan rizik da Mijanmar postane de facto kineska provincija.

Politika konstruktivnog angažmana

Očigledno je da američka administracija po svaku cijenu želi onemogućiti dominantni utjecaj Kine u Mijanmaru, s obzirom na važan strateški značaj te države u regionu, kako zbog izlaza na Bengalski zaljev, tako i zbog njenih ogromnih prirodnih resursa, a nad kojima Kina već pokušava uspostaviti monopol.

Nedugo nakon odluke o ukidanju sankcija Mijanmaru, Barack Obama i bivša šefica američke diplomacije Hillary Clinton posjetili su ovu zemlju.

Mijanmarski režim je do prije dvije godine bio podvrgnut oštrim ekonomskim i političkim sankcijama zbog represivnog političkog sistema, kršenja ljudskih prava i pasivnog odnosa prema međunarodnim mjerama borbe protiv ilegalne proizvodnje i trgovine narkoticima. Mijanmarski “zlatni trougao” najpoznatije je područje u istočnoj Aziji po ilegalnoj proizvodnji i trgovini narkoticima, a generali vojne hunte u Yangonu sve vrijeme su kultivirali bliske odnose s vodećim narko-bosovima.

Ana Roberts: ‘Članovima mijanmarske vojne hunte trebalo bi suditi za ratne zločine, umjesto što im se pruža specijalni tretman i opraštanje duga.’

Nametnuvši mu sankcije, američka politika je nesvjesno gurnula Mijanmar u zagrljaj Kine, što je ona vješto iskoristila sistematskim uvođenjem te zemlje u svoju ekonomsko-političku orbitu.

Dok su SAD i druge zapadne zemlje provodile sankcije protiv Mijanmara, ekonomski odnosi i trgovina između Mijanmara i Kine doživjeli su procvat. Samo u toku 2009. godine trgovinska razmjena između dviju zemalja dostigla je skoro tri milijarde dolara, a sada Kina pokušava uspostaviti i monopol nad šumskim, rudnim i mineralnim bogatstvima Mijanmara, kao i rezervama nafte, prirodnog gasa i hidro potencijalima.

Strahujući da bi Kina uskoro mogla Mijanmar pretvoriti u svoju vazalsku državu, američka administracija se odlučila na revolucionarni zaokret u vanjskoj politici prema Mijanmaru, koju je nazvala “politikom konstruktivnog angažmana”.

Suprotstavljanje kineskim interesima

S druge strane, vlastodršci u Yangonu, nervozni zbog prevelikog prisustva Kine, otvarajući se prema SAD-u pokušavaju uspostaviti ravnotežu između američkog i kineskog utjecaja u zemlji. Prihvatajući saradnju sa SAD-om, mijanmarska Vlada također želi ublažiti rastući antikineski sentiment koji je prisutan kod velikog broja njenih građana, a pogotovo u vojnim redovima.

Ovakav odnos nimalo ne čudi, budući je Kina izdašno pomagala Komunističku partiju Burme, nakon vojnog puča generala Ne Wina 1962. godine, čime se otvoreno umiješala u unutrašnje stvari Mijanmara.

Promjena američke politike prema Mijanmaru omogućit će njenim korporacijama investiranje i eksploataciju bogatih resursa ove zemlje.

Prema procjenama Bloomberga, a na osnovu izjave mijanmarskog zamjenika ministra energije Htin Aunga, Mijanmar raspolaže s oko sedam triliona kubnih metara plina i oko 50 miliona barela nafte. Trećina od toga je na kopnu, dok je ostatak lociran pod vodom. Od ukupno oko 100 nalazišta nafte, 62 su već otvorena za strane investicije.

Mijanmar obiluje i žadom ili kraljevskim kamenom. Izvoz ovog skupocjenog minerala u Kinu, gdje je posebno cijenjen, premašio je milijardu i po dolara godišnje. Osim toga, oko 75 posto globalne trgovine tikovinom porijeklom je iz Mijanmara, koji godišnje proizvede oko 283.000 kubnih metara tog skupocjenog tropskog drveta.

Unatoč službenoj američkoj retorici kojom dominiraju ljudska prava, ustupci SAD-a i međunarodnih finansijskih institucija Mijanmaru, motivirani su prvenstveno imperativima očuvanja dominantnog američkog strateškog položaja i zapadnih ekonomskih interesa u jugoistočnoj Aziji. To neminovno podrazumijeva i suprotstavljanje kineskim interesima i onemogućavanje prodora Kine na vode Bengalskog zaljeva, gdje Kina planira izgraditi plinovod i naftne terminale kako bi zaobišla Malajski tjesnac.

Konsolidacija američke pozicije

Susretljivost Vlade Mijanmara prema namjerama SAD-a najbolje demonstrira odluka predsjednika Theina Seina kojom se do 2015. godine odgađa izgradnja mijanmarsko-kineskog projekta brane, vrijednog 3,6 milijardi dolara. Ovaj mega projekt trebao je biti izgrađen u pokrajini Kačin, u koji je kineska energetska korporacija planirala investirati ogromna sredstva.

Čitavih 90 posto predviđene proizvodnje električne energije izvozilo bi se u Kinu, a njoj bi pripao i lavovski dio profita. Odluka o suspenziji ovog projekta uslijedila je nakon susreta ministra vanjskih poslova Mijanmara s američkim dužnosnicima u Washingtonu u septembru prošle godine, a projekat je pobudio snažan antikineski sentiment i revolt lokalne populacije pokrajine Kačin prema vlastima u Yangonu.

Stoga nema mjesta čuđenju za zaokret u geopolitičkim odnosima SAD-a i Mijanmara. On je, iznad svega, zamajac za konsolidaciju strateške pozicije SAD-a u regionu Bengalskog zaljeva, u kojem još postoji stanoviti geopolitički vakuum, ponajviše u cilju sprečavanja kineskog utjecaja u regionu. Ovo posebno zbog toga što Kina, pored Indije, predstavlja jedinu kredibilnu prijetnju američkoj hegemoniji u jugostočnoj Aziji. Otuda Mijanmar već postaje poligon novog hladnog američko-kineskog rata, za čije resurse se nadmeću dvije vodeće svjetske sile.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera