Otvoreni grad: New York nakon 11. septembra

Piše: Hadis Kurtović

Kada kažemo Amerika, prije svega, pomislit ćemo na New York. Nije on najveći grad na planeti, ni po površini niti po broju stanovnika, ali je svakako centar svijeta. A kada kažemo New York, sljedeća asocijacija, koja nas veže u posljednjem periodu je 11. septembar i teroristički napad na kule blizance Svjetskog trgovačkog centra.

U romanu „Otvoreni grad“  njujorški pisac Teju Cole nas vodi u ulice New Yorka nakon 11. septembra. Hodajući od ulice do ulice, od muzeja do muzeja priča priču o različitim, suprotstavljenim poimanjima i zaraćenim pogledima na ovaj gnusni teroristički čin.

Šta se promijenilo nakon ovog čina, pisci su osjetili na mašti, kako zamjećuje Semezdin Mehmedinović – nakon tog dana nešto se dogodilo sa maštom.

Teju Cole sakuplja krhotine onog što vidi i čuje, produbljuje ono o čemu razmišlja i suočava se sa sjećanjima koja iskrsavaju dok hoda ulicama New Yorka.

Autor je stranac u New Yorku, a stranci ponajbolje vide grad kojem ne pripadaju.

Roman o predrasudama

Prije svega, ovo je roman o predrasudama i stereotipima.

Nakon 11. septembra, svijet je stvorio veliku predrasudu.  Pri dolasku imigranata u Ameriku, pojavljuje se sukob tradicije i običaja, koje autor pokušava da razumije, tražeći sebe unutar te energije koja se sukobljava.

Autor nas duboko uvlači u svoje misli, pokušavajući da ostavi duboku sumnju, pripovijedajući:

“Posmatrao sam parove, zagledao grupice od njih četvoro ili petoro, zurio u mladiće koji su stajali po trojica, i očito bili zaneseni gipkim tijelima prelijepih djevojaka. Ta vidljiva nevinost biješe zagonetna i neupadljiva. Bili su poput ostalih mladih ljudi širom svijeta. No, ja sam osjećao ono mentalno susprezanje ponekad jedva primjetno, ali uvijek prisutno – koje se javljalo kad god bih upoznao nekog mladića iz Srbije ili Hrvatske, iz Sijera Leonea ili Liberije. Sumnju koja je glasila: i oni su, također, mogli da ubijaju ili su ubijali, tek kasnije su naučili da izgledaju nevino.”

Interakcija sa gradom

Glavni protagonist ovog romana je doktor, psihijatar, koji je djetinjstvo proveo u Nigeriji. Nakon užurbanog radnog dana, glavni lik bježi iz sumornog stana hodajući ulicama New Yorka, laganim korakom, potpuno je grad utisnuo u svoj život. U tim šetnjama nema plana kuda će da se kreće, pa tako kaže:

„I tako sam krenuo u večernje šetnje prošle jeseni, uvidio sam da se iz Morningside Heightsa lako može stići do centra.“

Pripovijeda bez uvoda, stvari se događaju nenajavljene, pri tome očekujući da čitalac već poznaje tematiku o kojoj piše. Piše u prvom licu, neprekidno ima interakciju sa gradom, što ga podsjeća na izložbe, filmove i knjige koje je svojevremeno pročitao.

Coleov narator je u stalnoj konverzaciji sa svijetom u ovom velikom gradu koji ga okružuje.

Tokom pripovijedanja korača po vijekovima kao po arheološkom nalazištu, hodajući historijom grada koji nikad ne spava.

Pravi fenomenalne asocijacije i digresije, što roman čini posebnim debitantskim djelom u novoj književnoj historiji. 

Roman je posve apolitičan, iako se raspravlja o ideologiji, politici, rasi, vjeri, historiji, epidemijama, državnicima, revolucionarima, emigraciji i ekstremizmu.

Stoga uđimo u Coleov roman koji otvara New York stranicu po stranicu, sloj po sloj, kao na fotografijama, otkriva novi svijet, koji pri svakom novom čitanju nudi potpuno drugačiju impresiju.

Izvor: Al Jazeera