Ovisnost djece o internetu u regiji

Djeca najviše vremena provode na Facebooku te igrajući igre na internetu (EPA)

Piše: Tomislav Šoštarić

“Halo, dobar dan. Imam problem, dijete mi previše ‘visi’ na internetu i ne znam više što da radim. Možete li mi pomoći?”

Ovo pitanje sve češće na slušalici čuju volonteri i djelatnici zagrebačke udruge ‘Hrabri telefon’, osnovane prije 16 godina s ciljem pružanja izravne pomoći i podrške zlostavljanoj i zanemarenoj djeci te njihovim obiteljima, ali i rada na prevenciji zlostavljanja i zanemarivanja te neprihvatljivog ponašanja djece i mladeži.

Roditelji, kaže, ravnateljica Hrabrog telefona Hana Hrpka sve češće zovu i traže savjete zbog djetetova prekomjernog korištenja interneta i izloženosti nasilju na internetu, kojem su, kaže, više izložena upravo ona djeca koja provode na internetu više vremena nego što je potrebno.

Hrvatsku je javnost nedavno šokirao ekstreman slučaj kada je dječak kojem su roditelji oduzeli kabel za priključak na internet postao nasilan i na koncu doživio živčani slom.

Stvari mogu izmaknuti kontroli

Riječ je o problemu djece koja prekomjerno provode vrijeme na internetu i s time povezanim posljedicama, a koji je sve prisutniji u zemljama regije, pa je tako nedavno u školama na području Splitsko-dalmatinske županije u Hrvatskoj pokrenut projekt pod nazivom ‘Virtualan svijet i kako se oduprijeti zamkama virtualnosti’.

Simptomi ovisnosti o internetu

Neki od simptoma ovisnosti su, kaže Ćudina, ako je dijete svako malo na internetu i većinu slobodnog vremena provodi ‘online’, često mijenja svoj i pregledava statuse drugih na društvenim mrežama, zaboravlja brige i dužnosti iz stvarnog života i postaje nemarno kada mu internet nije dostupan u svakom trenutku.

Djeca ovisna o internetu, kaže Ćudina, ne snalaze se u svojoj razvojnoj fazi, imaju lažan osjećaj odbačenosti od druge djece, nezadovoljni su sobom, povlače se u sebe i počinju upadati u tjeskobna i depresivna stanja. K tome posustaju u učenju, slaba im je koncetracija te imaju problema sa spavanjem. No, tu su i drugi znakovi.

“Mnoga djeca počinju imati probleme s vidom, poput tzv. sindroma ‘suhog oka’, izbjegavaju komunikaciju koja je prije bila uobičajena, povlače se u sebe ili postavljaju barikade na vrata svoje sobe te imaju nerealan odnos prema životu i svakodnevnim obavezama”, opisuje Ćudina.

Cilj projekta je edukacija mladih o štetnosti pretjeranog boravka ispred računala i mobitela te edukacija roditelja kako na vrijeme prepoznati da im djeca previše vremena provode na internetu i što učiniti kad stvari izmaknu kontroli.

A stvari itekako mogu izmaknuti kontroli, čak do te mjere da djeca postaju nasilna. “Agresivnost je prisutna kod djece kad roditelj zbog zanemarivanja školskih i izvanškolskih aktivnosti isključi internet, sakrije kablove za funkcioniranje računala, ili djetetu na neko vrijeme otuđi mobitel”, kaže sociologinja i terapeutkinja Anita Ćudina koja provodi projekt i čija je profesija borba s različitim oblicima ovisnosti.

U okviru projekta među učenicima je provedena i anketa čiji rezultati, kaže Ćudina, još nisu alarmantni, ali vode prema tome.

Prema toj anketi, čak 78 posto djece na internetu provodi više vremena nego što je planiralo, a 21 posto zaokupljen je internetom i dok nije priključen na njega. Osamnaest posto njih uznemireno je i razdražljivo kada pokušava skratiti vrijeme provedeno na internetu, a 15 posto priznaje da gubi kontrolu nad korištenjem interneta.

Kako kaže Ćudina, djeca najviše vremena provode na društvenim mrežama poput Facebooka te igrajući računalne igre, no to su i svi drugi vidovi neumjerenog korištenja interneta u obliku ‘surfinga’. Mnoga djeca na internetu provode daleko više od jednog sata dnevno koliko je, prema stručnjacima, dovoljno za njegovo normalno i učinkovito korištenje.

Česta greška koju roditelji pritom čine jest da podupiru djecu u njihovom provođenju slobodnog vremena na internetu, razmišljajući kako je to bolje nego da izlaženjem povećaju mogućnost da se nađu u lošem društvu.

No, kada jednom primijete da njihovo dijete ima problem, roditelji bi se, kaže Ćudina, trebali obratiti stručnoj službi u školi te školskom liječniku.

Nedovoljno prepoznat problem

Problem dodatno povećava i to što, tvrdi Ćudina, na državnoj razini nije dovoljno prepoznat. Za državu, kaže ona, internet i dalje ima daleko više pozitivnih strana te stvarno stanje institucije zanemaruju.

U skladu s tim, ne postoje ni relevantni podaci na temelju kojih bi se izgradila strategija borbe protiv ovog fenomena, a od institucija u kojima roditelji mogu potražiti pomoć za svoje dijete u Hrvatskoj postoji tek Poliklinika za zaštitu zdravlja djece i adolescenata u Zagrebu.

‘Visiti’ na netu ne znači nužno biti ovisan

Husremović napominje kako je još teško govoriti o tome koliko je raširena ovisnost o internetu jer još globalno postoje dileme vezane za dijagnostičke kriterije ove ovisnosti. Stoga, i studije o prevalenciji ovisnosti o internetu pokazuju veoma šarolike rezultate.

U tom smislu Husremović upozorava kako i sama činjenica da dijete mnogo, čak previše, vremena provodi na internetu ne mora značiti da se razvila ovisnost.

“Dijete može dugo vremena tokom dana koristiti internet, ali da nije ovisno. Ovisnost se ogleda u nemogućnosti da kontrolira vrijeme, da ‘sjedi’ na internetu bez nekog jasnog cilja, da je nervozno ili nairitirano ako nije na internetu”, tumači dr. Husremović.

Službenih brojki, ni statistike, u pravom smislu nema ni u Srbiji. Kako kaže specijalni pedagog Milan Radovanović iz Defektološkog savjetovališta ‘Entera’ u Beogradu, ni ovdje država još nije svjesna problema.

“Sve se svodi na entuzijazam nas koji se bavimo ovom problematikom, organizujemo različite tribine, radionice, naučne skupove, međusobno sarađujemo i slično”, kaže Radovanović.

Ono što postoji su, kaže Radovanović, istraživanja studenata i doktoranata koja pokazuju da je u Srbiji postotak problematičnih i patoloških korisnika interneta u općoj populaciji koja ga koristi nešto niža u odnosu na svjetski trend.

“Naime, u svetu taj procenat iznosi oko 10 posto od populacije koja koristi internet, a u Srbiji je taj procenat od šest do osam posto. Nemam utisak da se situacija pogoršava, ali, nažalost, ne bih rekao da se poboljšava”, kaže Radovanović.

U Srbiji je 2006. godine, kada je otvoreno savjetovalište ‘Entera’, ono bilo jedino koje se bavilo ovom problematikom, kaže Radovanović. Sada je situacija, kaže, takva da postoji nekoliko takvih institucija.

Slična je slika i u Bosni i Hercegovini. Problem je nedovoljno prepoznat, pogotovo na državnoj razini. Središnje statistike nema i nije poznato koliko slučajeva ovisnosti djece o internetu ima na teritoriju ove zemlje, kaže prof. dr. Dženana Husremović s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

U Bosni i Hercegovini, također, ne postoji nijedna ustanova koja se bavi isključivo tretmanom ovisnosti o internetu.

No, osnivanju ovakve ustanove, kaže Husremović, trebalo bi ionako prethoditi dobro osmišljeno i sustavno istraživanje prevalencije ove specifične ovisnosti, kako bi se znalo u kojoj mjeri uopće postoji potreba za specijaliziranom ustanovom.

“Ovom ovisnosti, kao i ostalim ovisnostima, uglavnom se bave psihoterapeuti i to na zahtjev klijenata ili roditelja koji primijete da dijete ima problem. Mislim da bi u ovom trenutku Bosna i Hercegovina trebala da se usmjeri više na strategije prevencije kroz edukaciju djece o sigurnom korištenju interneta i roditelja kako da pomognu svojoj djeci da razvijaju informacijsku i informatičku pismenost na siguran i koristan način”, smatra Husremović.

Škole i sve instance uključene u odgoj i obrazovanje, a prvenstveno roditelje, Husremović vidi kao one koji najviše mogu učiniti na prevenciji problema.

Preventiva ključna

Problem smartphonea

Pojava smartphonea dodatno je zakomplicirala stvar. Iako 47 posto djece u Hrvatskoj, kako kaže Ćudina, nema računalo kod kuće, internetu pristupaju putem smartphonea, tako da imaju mogućnost biti ‘online’ praktički sve vrijeme, što roditelji ne mogu kontrolirati.

Čak 73 posto hrvatskih tinejdžera svakodnevno koristi Facebook, a više od polovine njih ima više od jednog profila. 60 posto djece nije upoznato s načinima kome se obratiti za pomoć kad im je privatnost ugrožena. 18 posto djece u dobi od 12 do 14 godina bilo je žrtva nekog od oblika nasilja putem interneta, a 11 posto djece izjasnili su se kao internet-nasilnici.
 

“Informatičke kompetencije su grupa takozvanih ključnih kompetencija kojima težimo u postizanju obrazovnih ciljeva i one upravo uključuju učenje u svrhovitom iskorištavanju sadržaja te komunikaciji u virtualnom prostoru. Roditelji mogu učiniti mnogo upravo kroz pomaganje djeci da nauče kako svrhovito i sigurno koristiti internet, ali i kroz kontroliranje sadržaja koje djeca čitaju i pretražuju”, kaže Husremović.

Ističe važnost druženja s vršnjacima, igre i sporta kako internet ne bi postao opasna zamjena za zdrave realne interakcije.

A upravo to su prepoznali u Osnovnoj školi “Žrnovnica” u Splitu, koja se pridružila projektu edukacije Anite Ćudine. Ravnateljica škole Matija Šitum kaže kako su željeli osvijestiti učenike i roditelje, ali i širu javnost, o ovoj novoj vrsti ovisnosti.

Iako u toj školi zasada nisu imali slučajeva koji bi vodili u krivom smjeru, odlučili su učenicima navrijeme pružiti alternativne sadržaje o kojima govori dr. Husremović.

“Uvodeći razne sportske sadržaje i davanje prednosti isključivo učenicima na korištenje školske sportske dvorane te mogućnost odabira raznih sportova kao i kreativnog rada u školskoj zadruzi u smislu proizvodnje iz školskog vrta i prodaje na sajmovima”, kaže ravnateljica Šitum.

Problem prepoznat još 1996.

Istovremeno, brojne zemlje na različite načine vode borbu s prekomjernom zaokupljenošću internetom koja, kako napominje Ćudina, još nije ušla u međunarodnu kvalifikaciju bolesti, a metoda je više, dijelom i kontroverznih.

“U svetu je ovaj problem prepoznat još od 1996. godine i rešava se specijalizovanim programima tretmana koje sprovode stručnjaci specijalizovani za problem zavisnosti, naročito nehemijskih zavisnosti. Sam tretman se ne razlikuje mnogo od drugih oblika zavisnosti i najsličniji je radu sa patološkim kockarima”, kaže Radovanović.

No, borba protiv ovisnosti o internetu, kao i protiv svake vrste ovisnosti, kaže Husremović, prije svega uključuje prevenciju, koja podrazumijeva razvijanje zdravih stilova života i socijalizaciju djece.

Bitno je i obrazovanje, koje potiče svrhovito i sigurno korištenje interneta te liječenje ovisnosti, odnosno kontroliranje ponašanja i razvijanje drugih aktivnosti koje trebaju popuniti vrijeme dotada provođeno na internetu.

Izvor: Al Jazeera