Ovo odavno nije onaj moj Beograd

Maja i Jovan kažu da se oni ne uklapaju u 'taj liberalni kapitalizam' u Srbiji (Ustupljeno Al Jazeeri)

Na samo šest kilometara istočno od beogradskog Trga Republike, nalazi se Višnjička Banja. U skoro svim zapisima označava se kao urbano naselje, iako neki delovi, po urbanističkom neredu podsećaju na crnogorski primorski gradić Budvu, recimo.

U Višnjičkoj Banji ima i kuća od kojih pri pogledu zastaje dah, a tu su i “karingtonke”, četvorospratnice, građene prema projektu bračnog para Bakić (Ljiljana i Dragoljub) koje su u vreme izgradnje (1982) proglašene suviše luksuznima, a većina od hiljadu i nešto više stanova – preveliki za radničku klasu. Naselje je, inače, kršteno po termalnom izvoru sumporne vode sa obale Dunava, odnosno rukavca (Dunavac), dugo već veoma zagađenog. Iako je važilo za elitno, naselje je tek pre šest godina dobilo osnovnu školu nazvanu po srpskoj slikarki Mileni Pavlović Barili.

U ovom naselju među prvima su svoje gnezdo svili i Maja i Jovan Rančić. Njeni roditelji su se nakon penzionisanja vratili u Gojnu Goru kod Čačka, brat Boban se otisnuo u Ameriku, a oni su od prodaje stana i nešto ušteđevine započeli kuću na tri nivoa sa čijih travnatih terasa puca vidik na Ada huju i široki Dunav. Ipak, razmišljaju da sve to ostave i isele se u Grčku.

Ujak iz Amerike

Rančići ne znaju da rade “za šefa”. Njen brat Boban 1990. je otišao u Sjedinjene Države. “Nećemo skapati od gladi. On ima svoj padobransko-letački centar, radi samo četiti dana u nedelji i samo u sezoni. I dobro živi. I neće da se vrati u Srbiju. Ujak ima troje dece i obožava naše kćerke i nekad se našalim: ako Vulin i Đelić imaju tetke naša deca imaju našeg “ujka Sema”.

“Mi smo se”, kaže Maja, “sreli u zrelim godinama, meni su nedostajale dve, a Jovanu jedna do trideset… Jovan je završio srednju elektrotehničku školu i apsolvirao na DIF-u, a ja sam posle srednje (nekad čuvene) mašinske škole ‘Petar Drapšin’ (vazduhoplovni smer!) završila (1989) Rudarsko-geološki fakultet…

Nisu se videli u struci

Maja kaže da je oduvek htela da ima svoju krojačku radnju, a ni Jovan nije mario za posao fiskulturnika. On kratko odlazi na rad u Austriju i po dolasku Maja je to nešto para spiskala na mašine, misleći da joj je dovoljno iskustvo krpljenja padobrana. Radili su pozamanteriju, novčanike, torbe, rančeve. U početku je išlo dobro “sve dok u ovu zemlju nisu stigli Kinezi”.

U Hrvatskoj – bolji suveniri!

Mnogo ljudi koji su videli naše radove izvan naše zemlje najpre nas pitaju: zašto je to tako jevtino. Nama to laska, ali… U Hrvatskoj smo videli da su suveniri, recimo, mnogo bolji od naših. Plus imaju više turista i platežno su moćniji od našeg naroda. Dovoljno je pogledati izlog Turističkog saveza Beograda, koji deluje smešno. Izlagali smo u Beču i Lincu, ali tamo je problem da dobijete prostor, a ukoliko se za to izborite ostaje muka da dovučete robu preko dve granice…

Do 1997. imali su krojačku radnju, a onda ih je privukla glina i njeno blato. Pre toga Maja je sa komšinicom izrađivala saksije za kaktuse, kod naroda je još bilo para, a polako smo, veli, samostalno uvodili “šporetski” deo grnčarije (sudove). I onda je došla keramika, radovi u drvetu, na platnu…

“Nismo hteli standarde, hteli smo nešto novo drukčije. Izađemo na izložbe i pokradu nam ideje, a mi opet nešto novo smislimo. Moguće da nas je unapredilo to što nismo iz zanata, uspevali smo i da napravimo nešto ‘excentra’, da izvajajamo nešto izvan ose točka”.  Iz tog perioda Jovan je ispričao pošalicu na račun svog zemljaka, Piroćanca koji se u naselju Mirijevo takođe bavi keramikom. Njemu je jasno “da gu izvrti na točku”, ali ne i “kako gu izvrti izvan ose”.

Sa blatom se najbolje osećaju

Rančićima radni dan počinje u sedam sati, posle jedine kafe koju popiju. Uveče su isplanirali šta će da (u)rade, ali najčešće se ostvari tek jedna zamisao. Često se skrene “na deseto”, veli Jovan. “Najbolje se osećam dok radim sa blatom”, uverava me Maja. Tada se pravi forma, posle dođe bojenje, pečenje… Mi smo tokom svih ovih godina dostigli izvestan nivo, ali svako od nas nešto nosi. Treba da se proba. Glina je iskonski materijal kojim je čovek prvi put izrazio svoju kreativnost. Iako smo više puta hteli da izađemo iz ovoga, ostali smo. Možda zato što smo imali vremena, i imali petlju”.

Glavna tezga im je u (sredinom avgusta) Subotici, iako u Beogradu postoje dve-tri manifestacije na kojima bi mogli da izlažu. Dve su prepreke: do prošle godine u dve šetačke ulice u centru prestonice (Knez Mihailova i Čika Ljubina) tezga (od 5. decembra do 15. januara) koštala je 36.000 RSD (oko 300 eura), a sada taj najam iznosi od 1.500 do 3.000 eura, plus nešto u koverti. “Onda se okrenete na peti i odete kući”, kaže Jovan. Drugi razlog je nacionalističko-homogenizacijski folklor – vunene čarape, šalovi Zvezde i Partizana, šajkače sa kokardama, pljoske i ostalo što je u prednosti. Njih državna privredna komora vodi na sajmove u inostranstvo, a za Rančiće i njima slične nemaju interes. 

Apolitični

Kako god da ih navodite na teren politike Rančići vam izmigolje. Ne zanima ih politika, političari još manje. U vreme udarnih večernjih vesti oni sedaju na svoju travnatu terasu u dvorištu ili pod vinjagu i gledaju Dunav. Čuli su za neke političare, čak i za Vulina (smeh), ali ne znaju za šta je zadužen. Maja bi i rekla koju na tu temu, ali Jovan – ništa. Na televizijskom ekranu koji nikako da ugledate u dnevnoj sobi gledaju jedino Travel, History channel, filmove… Vesti ne gledaju i svaka im je stranka – strana!

“Srbija je malo tržište. Pokušavali smo da odemo do Hrvatske ili Bosne i Hercegovine i onda se ispreče famozne granice i papirologija koja nas vrati u ovaj naš atar”, kaže Maja. Jovan dodaje da se oni, inače, ne uklapaju u “ovaj liberalni kapitalizam”. Na pitanje da li su slabi, tihi Srbi, Maja odmah uskače: “Biti Srbin za mene je sasvim OK, ali ovo sada, procvat ludila, to ne razumem i u to se ne uklapamo. I napiši da sam voljna da probudim ovih 12 odsto, da budemo kao sav drugi svet. Da budemo u najboljim odnosima sa susedima! Kao nekad!

Iseljenje neodložno

I pored relativno uspešnog “poslovanja” Rančići su čvrsto rešili da se isele iz Beograda i Srbije. Maja, rođena Beograđanka, dugo već mašta o Kritu. Ako i ne bude Krit, Grčka je njihovo sledeće životno odredište, možda Edipsos na ostrvu Evia. Zašto Krit? “Zato što je dovoljno daleko od ovog ovde i što sezona traje skoro deset meseci”, uporna je Maja, motor familije. A deca? “Jana je na kraju Muzičke akademije, odsek kompozicije, a mlađa Lana u trećem gimnazije. Ona bi hotelijerstvo, voli da putuje… Starija je odmah razumela stremljenja svojih roditelja, a mlađa, odrasla u predivnoj kući i dvorištu, brzo je shvatila.

Maja i Jovan ne kriju da će prvih nekoliko meseci da “crknu” zbog kuće, dvorišta, pogleda na Dunav. Beograda volim, obožavam, ali ovo odavno nije onaj moj Beograd” rekla je Maja.

Uvereni su da će za najmanje godinu dana sve to ponovo da stvore i u Grčkoj. Na kraju oboje vele da treba “težiti toj radosti”.

A neko će kupiti lepu kuću u Višnjičkoj Banji.

Izvor: Al Jazeera