Ovozemaljski obraz Alije Isakovića

Piše: Nada Salom

Kod teksta me prvo isprovociralo što u prvom planu imamo temu nasilja, odnosno terorisanje… Interesuje me taj bezobrazluk, kako čovjek ima obraza da nekom drugom nešto tako radi. To je bio prvi motiv za ovu predstavu, kazao je glumac Adnan Omerović uoči premijernog izvođenja (15. marta) predstave “To”, koju je prema tekstu Alije Isakovića režirao u Narodnom pozorištu Tuzla.

Istaknuto je i kako je predstava rađena povodom obilježavanja osamdesetogodišnjice rođenja i petnaestogodišnjice smrti istaknutog bosansko-hercegovačkog i bošnjačkog romansijera, pripovjedača, dramskog pisca, leksikografa i utemeljitelja moderne bosanske jezičke kulture – Alije Isakovića.

Plemenita Hasanaginica

Uprizorenje Isakovićeve drame vraća sjećanje na njeno igranje u Kamernom teatru – sjećat će se tog vremena i Isakovićev „neizbježni reditelj“ Sulejman Kupusović u jednom svom zapisu:

“U  posveti na svojoj knjizi drama „Krajnosti“ Alija Isaković mi je 1988. uoči naše premijere „Hasanaginice“ u Narodnom pozorištu u Sarajevu, napisao „mom neizbježnom reditelju“. Poznavajući Alijinu jetkost mogao sam tu njegovu opasku tumačiti na razne načine, ali je sigurno da se u mojoj rediteljskoj biografiji ime dramatičara Alije Isakovića ponavlja počesto i ne bez razloga. Već tada 1988. nas je vezivala suradnja na ”Generalijumu” u Narodnom pozorištu Zenica 1979. godine, te postavka drame „To“ u Kamernom teatru 55 godine 1983. Njegovu „Hasanaginicu“ sam postavio i na scenama Turskog državnog pozorišta u Ankari i Istanbulu 1995. Bila je to prva bosanskohercegovačka drama prevedena i igrana na turskom jeziku…”

Sam Isaković će svojevremeno o svojoj Hasanaginici kazivati kako je nastala iz ljubavi prema baladi o plemenitoj Hasanaginici, te kako će „vjerovatno svaka generacija pisati o njoj, a njena najveća vrijednost pokazat će se time što nijedna generacija neće biti zadovoljna onim što je prethodna napisala; svaka će željeti svoj korak s Hasanaginicom, prislanjat će obraz njenoj vatri i svoj eho oslušnuti u njenom biću.“

A još 1972. Isaković je objavio (u izdanju riječkog izdavača „Otokara Keršovanija“) „Biserje“, antologiju muslimanske književnosti, ocijenjenu kao „jednu od onih knjiga čije je samo pojavljivanje uzdrmalo tadašnji kulturni establišment; u to vrijeme nacionalna književnost Bošnjaka (tada Muslimana) tek se borila za svoju ravnopravnost sa ostalim nacionalnim književnostima, prvenstveno srpskom i hrvatskom“.

Isakovićevo „Biserje“, rečeno je, bilo je pionirski zahvat u delikatnom etabliranju nacionalne bošnjačke književnosti, a danas se taj Isakovićev projekat „ispostavlja kapitalnim u prirodnom procesu istraživanja bošnjačkog književnog i uopće kulturnog identiteta“.

Antologija zla  

O ovom izuzetnom čovjeku književnik Mile Stojić će zapisati i ovo: „Kao mladi pisac u njemu sam gledao učitelja, kasnije smo se družili često i posjećivali porodično. Bio je lijep i mudar čovjek. Ratno siroče, odrastao po internatima bivše države, djelovao je suzdržano i oprezno, kao da drži nevidljivi obrambeni štit oko sebe. Ne znam smijem li napisati da sam bio čovjek njegova povjerenja, jer mi je, kažem, ponekad izgledao kao vuk samotnjak…”

Sa Isakovićem Stojić se družio i u Beču, gdje je u januaru 1996. promovirao Isakovićevu „Antologija zla“, „odgonetajući“ njegove riječi opomene: “Zapamtite, ovaj rat je pobrisao i u prah samlio sve što je bilo naše, pojedinačno i zajedničko, i ništa više neće biti onakvo kakvim bijaše. Niti onakvim kakvim zamišljasmo da je bilo… Niko izvan nas ovo ne razumije. Ovome su davno izumrli svi univerzalni uzroci, posljedice i razumijevanja. Zato je ovo samo naše. Ove kukavičke i ove junačke generacije, koje ne pomilova ni priroda ni bog. Nema ovome riječi u tuđim jezicima, nema ni svih medijskih slika u oku, ni sućuti u srcima.”

A u vremenu koje ispisuje antologije zla, vremenu kada je umjesto prislanjanja obraza vatri Hasanaginice, taj isti obraz trebalo sačuvati, Alija Isaković je bio jedan od uvodničara na Prvom bošnjačkom saboru, jednom od najznačajnijih događaja u savremenoj političkoj istoriji Bošnjaka, održanom u opkoljenom Sarajevu, 27. i 28. septembra 1993. godine. Ono što je tom prilikom kazao ocijenjeno je u bošnjačkim krugovima kao jedan od najnadahnutijih govora o Bosni i Hercegovini, posebno o Bošnjacima i njihovoj sudbini na Balkanu. Govor, „koji zaslužuje da ga se Bošnjaci, s vremena na vrijeme, prisjete i ne prepuste zaboravu ideje i dijagnoze Alije Isakovića“, počeo je Isakovićevim isticanjem da je Sabor odgovoran čin. Prisutnima se obratio sa „dragi bošnjački, muslimanski narode, ne osjećam potrebu da sebi ili vama objašnjavam naše tradicionalno ime Bošnjak, ime našeg jezika bosanskog i ime naše zemlje Bosne i Hercegovine. Ja ga samo promoviram kao prirodno pravo na tradiciju…“

Odgovornost i posljedice

Slijedilo je obrazloženje odgovornosti i posljedica:

“Ovaj čin u kojem stojim pred vama, imenovat ću samo odgovornim. Mi nismo u prilici da biramo između dva dobra, nego između tri zla. Ova odgovornost podrazumijeva dalekosežne posljedice i one posljedice koje mogu biti neposredne. Mi smo u ratu. Ovdje je, u ovom trenutku, s obzirom na okolnosti, moguća svijest i savjest našega naroda. Svako od nas sada je i nešto više od onoga što je sam sa sobom. Nerazdvojni u onom što jesmo, bilo svojom voljom, bilo historijskom neminovnošću koja je pala u dio ovoj generaciji… Ovdje smo kao na Sudnjem danu, s razlikom što račun polažemo sebi i onima koji će nas naslijediti – ujedinjeni surovim povijesnim prelamanjem; ovdje smo izjednačeni, bez regionalnih i stranačkih podjela, bez bilo kakve surevnjivosti i suparničkih nakana, svedeni pod jedan i jedinstven imenitelj onim načinom kako smo se rađali i kako smo umirali.

… Mi nismo “tijesni”, kako naš narod voli reći, ali je očigledno da Srbi i Hrvati žele da nas pouče kakvi treba da budemo. Neke od tih pouka moramo usvojiti da bismo bili razumljivi. Protubosanske, protubošnjačke, protumuslimanske najezde, slijeva i zdesna, mržnjom sumnjiče ovu našu duhovnu čistotu i krvavim tragom potiru sve što smo svojim stopama dotakli i duhom opredmetili. Jer, mi nismo nikakav nebeski narod već zemaljski, ovozemaljski. Ove zemlje…”

Tako je kazivao Isaković na Saboru, konstatirajući: 

“Sad smo ovdje gdje smo i tamo gdje nismo. Sa žrtvama, svježim nišanima, zgarištima, porušenim spomenicima, spaljenim bibliotekama, silovanim majkama i sestrama, s boli. Ovo zlo nećemo nikada zaboraviti. Ovo zlo prema našem narodu i našoj zemlji tako je oblikovano i tako ekspresivno da će se njime baviti ova civilizacija kao zastrašujućim uzrokom čija naučna i umjetnička obrada može donijeti Čovječanstvu onoliko iskustvene koristi koliko je nama donijela štete”.

Alija Isaković (Bitunja kod Stoca, 1932, – Sarajevo, 1997), ukopan je u haremu jedne od najljepših džamija u Sarajevu – Ferhadiji. Tu su i nišani slikara Ibrahima Ljubovića i književnika Nedžada Ibrišimovića, autora djela kojih bi se valjalo sjećati mnogo više i mnogo češće nego prigodničarski u povodu „okruglih“ obljetnica. Kao što je ova Isakovićeva, kulturnog pregaoca kojeg uspoređuju i s jednim ključnim prethodnikom, Safvet-begom Bašagićem: „Ono što Bašagić bijaše na prekretnici vijeka, spiritus movens bosansko-muslimanskoga općega preporoda – to je Isaković ponovio na koncu vijeka“.

Izvor: Al Jazeera