Oživljavanje Hladnog rata

U SAD-u smatraju da je utjecaj Irana porastao uz pomoć Huge Chaveza (desno) (AFP)

Piše: Belen Fernandez

Tokom četiri i po decenije američko-sovjetskih napetosti, poznatih kao Hladni rat, Sjedinjene Američke Države su, uprkos svoj krvi prolivenoj u međunarodnim sukobima i podrške velesila u raznim oblicima represije, koristile navodnu prijetnju sovjetskog prodora u zapadnu hemisferu kako bi opravdale svoje uplitanje u cijeloj Americi.

Prodor SAD-a u njihovo južno dvorište obilježen je svačim – od nezakonitog rata protiv Nikaragve, do pomaganja državnog terorizma u Južnoj Americi – gdje su osumnjičeni ljevičari masovno bacani iz aviona – i svrgavanja predsjednika Gvatemale Jacoba Arbenza, što je podstaklo početak ere nasilja u kojem je ubijeno više od 200.000 ljudi.

Suprotno američkom prikazivanju Arbenza kao agenta Kremlja, poznata knjiga Stephena Schlesingera i Stephena Kinzera “Gorko voće: Neispričana priča o američkom puču u Gvatemali”, pokazuje da je čovjek bio buržoaski kapitalista čije su aktivnosti uključivale davanje 627.572 dolara United Fruit Companyju – američkoj korporaciji koja je uspostavila parazitsku prisutnost na teritoriji Gvatemale – kao naknadu za neiskorištene površine koje je prisvojila gvatemalska Vlada.

To je tačno bila vrijednost spomenutog zemljišta koju je sama kompanija prijavila zbog izbjegavanja plaćanja poreza. Nakon aproprijacije, ona je iznijela spontanu vrijednost od 16 miliona dolara i postala dokaz apokaliptičnog komunističkog imperijalizma – fabricirana opasnost kojom će se baviti putem konkretnih oblika američkog imperijalizma u Južnoj Americi.

Zeleno-crvena prijetnja

Dvije decenije nakon raspada Sovjetskog Saveza, pojavio se novi ekspanzionistički neprijatelj. Prema nekim političarima u Washingtonu, Islamska Republika Iran sada vreba duž južnih granica SAD-a – što je zahtijevalo donošenje Zakona protiv iranskog utjecaja u zapadnoj hemisferi, koji je nedavno potpisao Barack Obama s ciljem da se “pozabavi rastućom neprijateljskom prisutnošću i aktivnošću Irana”.

Prikladno, promjena u egzistencijalnim prijetnjama olakšana je činjenicom da su mnogi aspekti stare komunističke prijetnje sačuvani.

Navodi da su iranski utjecaj u hemisferi olakšali ljevičarski južnoamerički režimi, posebno onaj Huga Chaveza u Venecueli, izrodili su mješovitu zeleno-crvenu islamo-bolivarijansku prijetnju.

To pomaže da se osigura negativna reakcija u američkoj javnosti, koja je već navikla intuitivno odgovarati na crvenu boju – baš kao što se zna da označavanje Obame kao socijaliste izaziva automatsko gađenje u široj populaciji, uprkos tome što čovjek nije proveo nikakvu politiku koja liči na socijalizam.

Križari protiv zeleno-crvene prijetnje, međutim, predani su svojoj umišljenoj stvarnosti, oslanjajući se na hladnoratovske presedane kako bi naglasili hitnost situacije.

Neokonzervativci su otkrili brojne dokaze koji ukazuju na zlu saradnju između Islamske Republike i južnoameričke ljevice, kao što su redovni komercijalni letovi između Teherana i Caracasa, te upis više od dvadeset potomaka iranskih diplomatskih kadrova u međunarodnu školu u La Pazu u Boliviji.

Norman A, Bailey – bivši šef Misije za Kubu i Venecuelu pod direktorom Nacionalne obavještajne službe Johnom D. Negroponteom, svecem zaštitnikom honduraških odreda smrti – je u februaru 2012. u izvještaju za Vanjskopolitički odbor Predstavničkog doma američkog Kongresa objavio da je “poznato da je iranski štićenik Hezbollah otvorio brojne vojne kampove unutar Venecuele … sa izričitom svrhom obuke mladih Venecuelanaca za napad na američke ciljeve”.

Čitatelji nesvjesni da je ovaj faktoid ustvari “poznat” mogu potražiti navod u završnim bilješkama izvještaja. One nas usmjeravaju na radni dokument dr. Elyja Karmona iz izraelskog Međunarodnog instituta za protuterorizam, koji je – kao što sam ranije pisala – također stručnjak u umjetnosti plagiranja.

Vjeran sebi, Karmon je kopirao, gotovo od riječi do riječi, paragraf iz članka objavljenog 2008. u FrontPage Magazinu pod nazivom “Hugov Hezbollah”. Bez odgovarajućeg navođenja o prisvajanju paragrafa, piše:

“Izviješteno je… da je venecuelanski ministar unutrašnjih poslova Tarek El Aissami radio direktno sa (venecuelanskim diplomatom) Ghazijem Nasr al-Dinom na regrutiranju mladih Venecuelanaca arapskog porijekla koji podržavaju Chavezov režim u obuci sa Hezbollahom u Libanu. Navodno, svrha je pripremiti tu omladinu za asimetrično ratovanje protiv SAD-a u slučaju konfrontacije. Prema ovom izvještaju, Hezbollah je, također, uspostavio kampove za obuku unutar Venecuele, upotpunjene municijom i eksplozivom, zahvaljujući El Aissamiju.”
   
Sam članak FrontPagea sadrži link koji nas usmjerava na izvor izvještaja o kampu za obuku – tekst iz 2008. koji je na španskom napisao venecuelanski prognanik u Miamiju, koji je povezan sa izvršiteljima državnog udara protiv Chaveza 2002, te koji dodaje još jednu smiješnu tvrdnju da je “Hezbollah odgovoran za preobraćanje određenog broja domorodačkih plemena u Južnoj Americi u svoju radikalnu verziju islama”.

Terorizam na američkom pragu

Pres-služba američkih snaga (AFPS) citirala je izjavu američkog ministra odbrane Leona Panette koju je dao tokom aprilskog izleta u Kolumbiji:

“Uvijek smo zabrinuti, naročito zbog (Korpusa Iranske revolucionarne garde – IRGC) i napora IRGC-a da prošire svoj utjecaj, ne samo širom Bliskog istoka, već također i u ovoj regiji … Po mom mišljenju, to ima veze sa širenjem terorizma”.

Naravno, naslov članka – “Panetta: Nasilni ekstremizam prijeti Južnoj Americi” – čini se nekako obmanjujućim s obzirom na to da su SAD, a ne Islamska Republika, poznate po stvarima kao što su ogromna finansijska podrška za kolumbijsku vojsku, koja nemilosrdno ubija civile. Učestvovanje Američke agencije za borbu protiv narkotika u pokolju seljaka u Hondurasu moglo bi se, također, kvalificirati kao stepen nasilnog ekstremizma kojem Iran ne teži.

Križari protiv zeleno-crvene prijetnje, međutim, predani su svojoj umišljenoj stvarnosti, oslanjajući se na hladnoratovske presedane kako bi naglasili hitnost situacije.

Izvještaj iz 2011. koji je sastavila Vanessa Neumann, viša saradnica Istraživačkog instituta za vanjsku politiku, definira jedan od “glavnih motiva” Irana u Južnoj Americi kao “potragu za operativnom bazom u neposrednoj blizini američke teritorije, s ciljem da se pozicionira za pružanje otpora diplomatskom i mogućem vojnom pritisku, po mogućnosti postavljajući proturaketnu bazu u blizini kopna SAD-a, kao što su to Sovjeti učinili u Kubanskoj raketnoj krizi”.

U tom istom smislu, bivša kandidatkinja za predsjednika Michele Bachmann u predizbornoj je kampanji nekoherentno upozorila publiku na moguću gradnju “raketne baze ili vojnog kampa” Hezbollaha na Kubi, dok su ostali učenjaci otišli malo dalje, izmišljajući iranske platforme za lansiranje raketa srednjeg dometa na poluostrvu Paraguana u Venecueli. Nije ni bitna neizmišljena sveprisutnost SAD-a, NATO-a i izraelskih vojnih baza u blizini Irana.

Bivši diplomata Roger Noriega, koji je, između ostalog, poznat po pomaganju rušenja demokratski izabranog predsjednika Haitija, prebacio je krivicu za kontinentalno miješanje svojom potvrdom o prisutnosti “dva iranska teroristička instruktora” na venecuelanskom ostrvu Margarita i iransko-palestinsko-libansko-venecuelanskoj zavjeri za “razvoj terorističke mreže na američkom pragu”.

Ove procjene su se pojavile u Washington Postu 2011, uprkos činjenici da je Noriegi trebalo biti navodno zabranjeno objavljivanje nakon što se njegov uznemiravajući naslov u magazinu Foreign Policy iz 2010. – “Chavezov tajni nuklearni program” – pojavio sa samodiskreditirajućom izjavom: “Nije jasno šta Venecuela skriva, ali definitivno nešto skriva i činjenica da je Iran uključen sugerira da to nije ništa dobro”.

Što se tiče američke propagande iz hladnoratovske ere, prema kojoj je gvatemalski režim u koji su se infiltrirali Sovjeti, kovao planove za prisvajanje Panamskog kanala, potencijalni savremeni ekvivalent takve prijetnje pojavio se krajem 2010. u članku u Haaretzu o “ambicioznom planu Venecuele, Irana i Nikaragve da naprave “Nikaragvanski kanal” za povezivanje Atlantskog i Tihog okeana, koji bi bio rival postojećem Panamskom kanalu”.

Na žalost antiislamo-bolivarijanaca, čini se da takve ambicije mogu uključivati kinesku prijetnju, prije nego islamsku.

Doista, oživljavanje zastrašivačke retorike o prodiranju u hemisferu je izvor beskrajne zabave – sve dok se ne shvati da cilj nekih od tih zastrašivanja nije hladni, već vrući rat.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera