Pad Benjamina Netanyahua?

Piše: Shlomo Avineri

Raspuštanje Izraelskog parlamenta, Knesseta, samo dan nakon što je premijer Benjamin Netanyahu otpustio dva značajna ministra Vlade, predstavljalo je nešto slično iznenadnom prevratu.

Kada Izraelci budu drugi put glasali na izborima u martu, odnosno dvije godine prije predviđenog roka za izbore, možda se odluče dati svoj glas za uklanjanje Netanyahua sa dosadašnje pozicije, sa svim posljedicama koje bi se mogle iz toga izroditi i utjecati ne samo na Izrael, nego i na cijeli veliki Bliski istok. 

Sve do prošlog ljeta Netanyahu je izgledao potpuno imun na bilo kakve političke napade.

Zatim su stvari krenule u pravcu raspada kada su dvojica ministra dali ostavke bez prethodne najave, pod izgovorom porodičnih obaveza ili političkih razlika.

Očekivalo se da će njegova koaliciona vlada završiti svoj mandat, bez obzira na neke unutrašnje nesuglasice. Nije se moglo ni zamisliti da bi makar 10 posto Izraelaca radije odabralo lidera opozicije (predsjednika Laburističke stranke Yitzhaka Herzoga) za premijera.

Zatim su stvari krenule u pravcu raspada kada su dvojica ministara dali ostavke bez prethodne najave, pod izgovorom porodičnih obaveza ili političkih razlika. Onda je uslijedio neuvjerljiv i neodlučan rat u Gazi, koji je bio uzrok da se potkopa Netanyahuov kredibilitet s obzirom na dato obećanje o „uništenju Hamasa“, posebno nakon što su uslijedili javni napadi ministara, poput Naftalija Bennetta (lidera stranke Jevrejski nacionalni vjerski dom) na njegovu politiku.

Kada je Evropski parlament 2014. godine glasao za to da se Palestina prizna kao nezavisna država, mnogi Izraelci, koji su obično prebacivali odgovornost za stalni neuspjeh u mirovnim pregovorima na Palestince, počeli su osjećati zabrinutost.

Raspirivanje straha

Najvažnije u svemu tome jeste da su javni sukobi Netanyahua sa američkim predsjednikom Barackom Obamom prouzrokovali raspirivanje straha među Izraelcima, uključujući i pristalice Netanyahuove stranke Likud, da će politika Vlade dovesti do produbljivanja izolacije Izraela i na taj način ugroziti njegovu sigurnost. 

Što se tiče unutrašnje situacije, ni ona nije mnogo bolja. Netanyahu nije uspio ispuniti obećanja koja je dao još za vrijeme masovnih demonstracija 2011. godine o rješenju problema izuzetno visokih troškova života, posebno za mlade bračne parove.  

Upravo suprotno njegovim obećanjima, cijene stanova su i dalje rasle. Kada je Yair Lapid (ministar finansija na čelu stranke centra „Ima budućnosti“ koji je ambiciozan, ali ne i dovoljno sposoban) predložio odbijanje PDV-a na kupovinu prvog stana za mlade bračne parove, Netanyahu na to nije odlučno odgovorio, što je ostavilo utisak da mu nedostaje kontrole nad Vijećem ministara.

Međutim, Netanyahuova podrška nacrtu zakona kojim se nastoji dati ustavna priroda identitetu Izraela kao nacionalnoj državi Jevreja, što ima za cilj nanijeti štetu izraelskim muslimanima, kršćanima i druzima, dovela je cijelu situaciju do krizne tačke. 

Zbog toga što je nacrt zakona, kojim se potvrđuje superiornost izraelskog jevrejskog identiteta nad principima demokratije, bio uzrok dubokih podjela ne samo među glasačima, nego i unutar vladajuće koalicije.

Sve ovo ide u korist koalicije Herzog-Livni. Međutim, tri mjeseca su dug period u svijetu politike. Možda Netanyahu jeste očajan premijer, ali je veoma žestok u vođenju izborne kampanje.

Zapravo, Netanyahu je razriješio dužnosti svoja dva oponenta Yaira Lapida i ministricu pravde Tzipi Livni (koji su također osudili Netanyahov plan o izgradnji doseljeničkih naselja) nakon što se pokazala slabost i nestabilnost njegovog rukovodstva, kao i poziva na nove izbore. No događaj koji je uistinu promijenio pravila igre zapravo je najava Herzoga i Livni (šefice stranke centra Pokret) o namjeri njihovih stranaka da se na izborima pojave zajedno. Ukoliko pobijede, smjenjivat će se na dužnosti premijera.

To je promijenilo politički diskurs u Izraelu gotovo preko noći. Netanyahu više nije predstavljao nepobjedivog političara, naprotiv, mnogi ga danas gledaju kao neuspjelog premijera koji se suprotstavlja bloku lijevog centra, iako postoji mogućnost da odnesu najviše glasova u Knessetu. 

Glasači stranke „Ima budućnosti“ razočarani neuspjehom Lapida u tome da provede „novu politiku“ zasnovanu na efikasnosti i transparentnosti kao što je i obećao mogli bi možda koaliciji Herzog-Livni obezbijediti neophodne glasove.

Stvarni napredak

Tradicionalne umjerene stranke, koje su također svjedočile unutrašnjim podjelama, istakle su svoju spremnost za rad s blokom lijevog centra koji bi omogućio Izraelu stvarni napredak. Čak i ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman (predsjednik ultradesničarske stranke Izrael naš dom) trenutno kritizira Netanyahua zbog izazivanja neprijateljstva sa Amerikom, te je pojasnio kako ne isključuje mogućnost priključivanja centrističkoj vladi.

Sve ovo ide u korist koalicije Herzog-Livni. Međutim, tri mjeseca su dug period u svijetu politike. Možda Netanyahu jeste očajan premijer, ali je veoma žestok u vođenju izborne kampanje.

„Netanyahu – koji je uvijek nastojao uvjeriti izraelsku javnost da je nemoguće izgraditi pomirenje sa Palestincima – nije uspio riješiti konkretna pitanja, preciznije kakva će to država postati Izrael ukoliko nastavi vladati milionima ljudi protiv njihove volje.“

Čak i ako koalicija centra zauzme prvo mjesto na izborima, i dalje će trebati koalicionog partnera za formiranje većine u Knessetu. Pobjeda sa manje od trideset mjesta od ukupno stotinu i dvadeset možda će primorati koaliciju da potraži moguće partnere među tradicionalnim konzervativnim strankama, što bi moglo otjerati tradicionalne sekularne birače. 

Osim toga, koalicija Herzog-Livni suočit će se sa ozbiljnim problemima, počevši od postizanja sporazuma sa Palestincima. Pored toga, palestinsko političko rukovodstvo podijeljeno je između palestinske vlasti na čelu sa Al-Fatahom, koji drži kontrolu na Zapadnoj obali, i pokretom Hamas, koji je osnovao fundamentalistički islamski sistem u Gazi, stoga postizanje dogovora između Izraela i predsjednika Palestinske uprave Mahmouda Abbasa neće značiti mnogo.  

Ipak, vlada Herzog-Livni mogla bi napraviti velike promjene, posebno po pitanju odnosa sa Evropom i Sjedinjenim Američkim Državama. Provokativna politika i izjave Netanyahua, koje su dovele u pitanje podršku Izraelu, čak i među najbližim saveznicima, zamijenit će želja za ozbiljnim pregovorima i činjenje stvarnih ustupaka.   

Ovakva promjena je garant za obnavljanje nade među Izraelcima, i to u pravo vrijeme. Izrael trenutno postaje sve svjesniji kako je došlo vrijeme da se zacrta novi kurs. Netanyahu – koji je uvijek nastojao uvjeriti izraelsku javnost da je nemoguće izgraditi pomirenje sa Palestincima – nije uspio riješiti konkretna pitanja, preciznije kakva će to država postati Izrael ukoliko nastavi vladati milionima ljudi protiv njihove volje. Upravo je ovo mnoge na zapadu okrenulo protiv Izraela, i potaklo pojedine da dovedu u pitanje njegov legitimitet. Ako cionizam znači vječnu kontrolu nad Palestincima, je li onda zaista dostojan podrške?

Koalicija Herzog-Livni u principu sebe naziva „cionistički tabor“. Možda ovo nije baš atraktivno ime (i vjerovatno će biti i izmijenjeno), ali ono govori o osnovnoj činjenici da cionizam u osnovi teži tome da se prizna pravo jevrejskog naroda na samoopredjeljenje, a ne na stalnu dominaciju nad drugim narodom.

Ostaje još samo nada da će izraelsko glasačko tijelo biti svjesno ove činjenice u martu.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera