Palestina nakon masakra 14. maja

Svijet će zauvijek pamtiti izraelski masakr nad bespomoćnim Palestincima koji su tražili mir 14. maja 2018. u Gazi – istog dana kada je delegacija opakih cionista, na čelu sa kćerkom Donalda Trumpa Ivankom Trump, održala ceremoniju povodom zvaničnog preseljenja američke ambasade u izraelsku naseljeničku koloniju iz Tel Aviva u Jerusalem.

Palestinci i mnoge druge nacije imaju bezbrojne propasti tog tipa za sjećanje.

Masakr Ranjenog Koljena naroda Lakota 29. decembra 1890. koji je počinila američka vojska, Masakr Jallianwala Bagh koji su počinili Britanci u Indiji 13. aprila 1919. i Masakr My Lai koji su počinili američki vojnici u Vijetnamu 16. marta 1968. su samo neki primjeri koji se mogu porediti sa onim šta su Izraelci uradili bespomoćnim Palestincima 14. maja 2018.

Američke puške

Na kraju tog dana, Ministarstvo zdravstva u Gazi je objavilo kako je izraelska vojska, koja ima podršku SAD-a i EU-a, ubila 60 Palestinaca i ranila njih 2.771 – sve to za manje od 24 sata. Izraelski strijelci, pod direktnom komandom svojih oficira kojima je direktno komandirao ministar odbrane Avigdor Lieberman, a koji je pod direktnom komandom njihovog premijera Benjamina Netanyahua, ubijali su bespomoćne Palestince.

Netanyahu je demokratski izabrani ratni komandant Izraela, izabran na slobodnim i poštenim izborima. On istinski i demokratski predstavlja cjelinu naseljeničke kolonije i svih naseljeničkih kolonista koji sebe nazivaju „Izraelcima“.

U naknadnom izvještaju iz Izraela, New York Times je detaljno objasnio kako Izraelci nimalo ne brinu koliko će Palestinaca ubiti njihova armija. „Dan nakon što su njihovi vojnici ubili 60 nenaoružanih Palestinaca u Gazi, Izraelci su bili prkosni, odbrambeno nastrojeni i indiferentni sa jakom dozom ‘to su zaslužili’ u nekim mjestima“, objavio je New York Times na svojoj Facebook stranici.

Tog 14. maja, više od 1.300 Palestinaca je zadobilo rane od bojevih metaka, a nešto od oružja koje je korišteno u masakru bile su američke puške, što ne iznenađuje. Kada se bude pisala „predsjednička biografija“ Baracka Obame, sjetit ćemo se vojne „pomoći“, vrijedne 38 milijardi dolara, koju je dao izraelskim vojnicima kako bi oni ubijali palestinske muškarce, žene i djecu.

Između 30. marta i 16. maja, izraelska vojska je hladnokrvno i pred očima cijelog svijeta ubila više od 110 Palestinaca, od čega je 12 djece, dva novinara i jedan ljekar. Više od 12.700 Palestinaca je ranjeno tokom protesta, većina od njih je trebala hospitalizaciju.

Nakon ovog masakra koji su počinili Izraelci nad mirnim Palestincima, Benjamin Netanyahu i svaki drugi izraelski lider mora odgovarati za izraelske ratne zločine.

Svaki američki predsjednik od 1948. godine, od najpopularnijeg do najomraženijeg, mrtav ili živ, mora odgovarati za bespogovorno podržavanje države koja sistematski čini ratne zločine decenijama.

Ista je situacija i za Nikki Haley i sve druge američke ambasadore u UN-u prije nje koji su branili globalnoj zajednici da osudi Izrael. Kao je i za brojne „zapadne medije“ koji izvrću i kvare činjenice kako bi oslobodili optužbi omiljenu naseljeničku koloniju. Kao i za svakog umjetnika, akademika, javnu ličnost koja pređe liniju pokreta BDS (Bojkot, deinvesticija, sankcija) kako bi pjevali i plesali nad tijelima mrtvih Palestinaca za užitak Izraelaca.

Mi ćemo se sjećati

Sa njihovim hrabrim, briljantnim i historijskim pokretom Veliki Marš Povratka, Palestinci su nadmudrili sve svoje političke lidere (kao i Fatah i Hamas), vratili vrijeme 70 godina unazad u vrijeme njihova opaka progona iz domovine i natjerali izraelske okupatore da se brane. Saudijski cionistički princ Mohammed bin Salman im je poručio da „začepe“. Oni su mu pokazali kako to neće uraditi.

Zbog njihovog heroizma, izraelska zastava i sam pojam „izraelski“ je sada – kao i uvijek – sinonim za masovne ubice, masakre, otimače zemlje, genocid i ratne zločine. Sve što su Palestinci uradili je iskazivanje prava na povratak, a izraelski vojnici su ih počeli masovno gađati.

Od 30. marta, Palestinci prikazuju spektakularni čin nenasilnog građanskog neposluha. Izrael i njegovi politički i medijski saveznici sa Zapada nisu uradili ništa da umanje značaj i snagu onoga što su Palestinci postigli.

Objavljeni su užasni autorski tekstovi u Washington Postu i New York Timesu; objavljene su užasne izjave zapadnjačkih vlada; također se čuje bezumno povraćanje izraelske priče u kojoj se krivi Hamas za nasilje iz usta navodnih naprednjaka kao što je Bernie Sanders. To mu je bio kraj kao moralnog agenta promjena u SAD-u. On se više ne razlikuje od Hillary Clinton i ostatka Demokratske stranke.

No, uprkos svim malicioznim nastojanjima da se baci ljaga na marš, istina još uvijek jasno sjaji. Palestinci su poslali znak svakom civiliziranom, pristojnom ljudskom biću na planeti Zemlji kako bi prenosilo njihovu poruku i čast njihova revolucionarnog ustanka da povrate svoju domovinu i osiguraju građanske slobode.

Sa jednim hrabrim i genijalnim političkim potezom, Palestinci su razotkrili pravo lice Izraela – kao nezakonitog kolonijalnog projekta, ni manje ni više – kao što su uradili i sa Cionistima koji su slavili svoju „nezavisnost“, a koju Palestinci s pravom nazivaju Nakba (katastrofa). Veliki Marš Povratka je bio moralni i simbolični trijumf palestinske Nakbe nad izraelskom „nezavisnošću“.

Kao i druge okupacione sile u nečijim drugim domovinama, izraelska vojska misli kako je ona narator dešavanja 14. maja – ili ranijih krvavih sedmica koje su prethodile tom danu. Ona to nije.

Palestinci (ne Hamas) su u punoj kontroli. Danas, generacijama nakon pionirskog rada Edwarda Saida, Mahmouda Darwisha, Michela Khleifija, Ghassana Kanafanija i Mone Hatoum, Palestinci su u punoj kontroli predstavljanja sebe – u školovanju, umjetnosti, poeziji, literaturi.

Nepobjedive duše

Sudbina naše ljudskosti je pisana 14. maja u Gazi – niko na ovaj dan nije mogao biti samo posmatrač. Ili si ljudsko biće sa moralnom svijesti i na strani Palestinaca ili si na drugoj strani. Ovo je bila epska bitka između dobra koje nije imalo odbranu i okrutno naoružanog zla.

Šta je ostalo da se radi nakon Masakra 14. maja? Sve! Tog su dana Palestinci naučili svijet vrijednu lekciju – veliko predavanje o njihovoj moći dostojanstva i otpora. Sa jednim hrabrim činom nenasilne revolucionarne mobilizacije su svijetu poručili kako Palestinci ne idu nigdje – kako je Palestina njihova i kako su vladari svoje sudbine – stanovnici svoje domovine – i to ne mogu promijeniti ni njihove korumpirane i nekompetentne vođe niti besramni kolonisti koji im okupiraju zemlju.

Palestinci su 14. maja vratili našu ljudskost tako što su nas vratili u školu da naučimo obnovljeno značenje besmrtne poeme „Invictus“ (Nepobjedivi, autora Williama Ernesta Henleyja, 1849-1903).

„Iz noći koja me pokriva“, pjevali su sa izrešetanim tijelima, polomljenim kostima i prekrasnim dušama:

Crne poput jame bez dna,

Zahvaljujem bogovima ma koji da su,

Za moju dušu nepokorenu.

Pod žrvnjem okolnosti,

Ne plačem i ne dršćem na javi,

Pod batinama mogućnosti,

Moja glava je krvava, ali nepognuta.

Daleko od ovog mjesta gnjeva i suza,

Provlači se tmasta jeza,

A prijetnja tih godina,

Traži i naći će me nezastrašenog.

Nije bitna snaga zidine,

Ili osude koje na me se ruše,

Ja gospodar sam svoje sudbine,

Ja sam kapetan svoje duše.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera