Palestinci moraju odbaciti ‘mirovni proces’

Piše: Ghada Karmi

Nijedan izraz u izraelsko-palestinskom političkom leksikonu nije toliko zloupotrijebljen i ogoljen od značenja kao izraz „mirovni proces“.

Uspostavljen je nakon Sporazuma iz Osla 1993. s ciljem razrješenja konflikta između Izraelaca i Palestinaca putem mirovnih pregovora, ali nije odveo nigdje.

Ipak, još traje. Najnoviji njegov oblik pokrenut je u augustu 2013. kada je američki državni sekretar John Kerry iznio ambiciozan plan za rješavanje svih glavnih pitanja koja su obilježila konflikt u periodu od devet mjeseci. Rezultat koji je on zamislio kao „sporazum o konačnom statusu“ u vezi sa granicama, sigurnošću, Jerusalemom i izbjeglicama, koji bi, navodno, prilikom razrješenja zauvijek okončao konflikt.

Dok se približava rok koji je Kerry predložio, jasno je da sporazuma nema na vidiku. Očajnički želeći da spasi mirovni proces, Kerry se dosjetio ideje „okvirnog sporazuma“ koji određuje osnovne principe za ove dvije strane o kojima će pregovarati u budućnosti. Ovo će, on se nada, učiniti da se „mirovni proces“ održi još dugo.

Kočenje mira

Ipak, izraelska politika je bila upravo suprotna. U decembru 2013. izraelski ministri su glasali osam naprema tri za pripajanje Jordanske doline, a od početka ove godine planirano je povećanje broja naselja na Zapadnoj obali za 2.553 nove stambene jedinice. Zakon koji bi sprečavao izraelskog premijera da raspravlja o statusu Jerusalema ili pitanju izbjeglica na mirovnim pregovorima bez prethodnog odobrenja većine iz Izraelskog parlamenta predložen je u januaru.

Izraelski premijer je potom uvjerio ministre iz svoje stranke “Likud” i ostale izraelske političare da će odbiti svaki spomen palestinske prijestolnice u Istočnom Jerusalemu u okvirnom sporazumu. Izrael je, također, ponovio svoje odbijanje da dozvoli bilo kakav povratak palestinskih izbjeglica u okviru svojih granica, a izraelski ministar vanjskih poslova Avigdor Lieberman je insistirao na prebacivanju Arapa koji žive u trouglu Galileje pod upravom Palestinskih autonomnih područja. Svim ovim uvjetima dodat je i zahtjev da se Izrael prizna kao jevrejska država.

Plašeći se da bi se Palestinci mogli povući zbog ovog kršenja dogovora, SAD je uložio ogromne napore da spriječi takav ishod, predlažući produženje mirovnih pregovora nakon roka koji je određen za 29. april.  

U pokušaju da američkog državnog sekretara zadrže podalje, viši izraelski službenici su ga optuživali da je antisemit. Prošle sedmice je, povrh svega ovog, kao kap koja je prelila čašu, Izrael odbio pustiti 26 palestinskih zatvorenika, posljednju grupu od ukupno 104 zatvorenika koji su u zatvoru duže vrijeme i čije puštanje na slobodu je dogovoreno kao uvjet za učešće Palestine u ponovnim mirovnim pregovorima prošlog ljeta. Plašeći se da bi se Palestinci mogli povući zbog ovog kršenja dogovora, SAD je uložio ogromne napore da spriječi takav ishod, predlažući produženje mirovnih pregovora nakon roka koji je određen za 29. april.  Izrael je odgovorio ponudivši oslobađanje zatvorenika, ali samo ukoliko Palestinci pristanu na produžetak pregovora.

Jednostavne činjenice

Ovi apsurdni politički manevri služe samo da fundamentalnu stvarnost učine nerazumljivom. U pokušaju da razriješi izraelsko-palestinski sukob, Kerryjev zadatak je nemoguće realizovati. Ovo nije, kako se to često pogrešno tvrdi, zbog toga što su pitanja kompleksna ili zato što je potrebno napraviti „bolne kompromise“ na obje strane. Pitanja su, zapravo, tako sramotno jednostavna da to što se moraju riješiti predstavlja vrijeđanje inteligencije.

Jednostavnim jezikom rečeno, jedna strana je ukrala zemlju i resurse koji pripadaju drugoj i odbija ih vratiti. Lopova podržavaju utjecajne vanjske agencije, dok strana koja je na gubitku nema odgovarajuću podršku. Normalno bi bilo, u ovakvoj situaciji, pozvati nezavisnu silu ili arbitra da natjera lopova da vrati ukradena dobra i „kompromis“ ne bi bio primjenjiv.

Međutim, u mirovnom procesu takvom kakav je, a osmislili su ga oni koji su na strani lopova, nema nezavisne strane, već samo „arbitar“ čija je polazna tačka potpuna posvećenost dobrobiti lopova. Kako onda da se riješi konflikt koji je nastao zbog pljačke, ali bez sankcionisanja pljačkaša ili prisiljavanja da vrati plijen? Tu, u suštini, leži problem Kerryja i njegovih prethodnika.

„Mirovni proces“ se sve vrijeme zasniva na ideji da je dobrobit Izraela na prvom mjestu. To je u praksi značilo da se pritisak može vršiti samo na Palestince i na nesposobne arapske države. S obzirom na to da je Izrael davno dobio bitku da zadrži 80 posto Palestine, područje iza granice iz 1967, poznato pod nazivom „pravi Izrael“ (Israel proper), on se bori da zadrži onih preostalih 20 posto.

Palestinci bi zauzvrat dobili 5,5 posto dosad neoznačene izraelske zemlje. Izrael bi se morao odreći Jordanske doline koju bi potom nadzirali ili NATO ili kombinovane jordansko-američke čete.

Kerryjevi pregovori se bave pitanjem kako podijeliti tih 20 posto u korist Izraela, a da u isto vrijeme i Palestinci nešto dobiju. Imajući u vidu da je za sve što on predloži potreban pristanak Izraela, jedini manevarski prostor koji ima je dodatno umanjenje ponude Palestincima kako bi osigurao pristanak Izraela. S druge strane, ukoliko je ponuda isuviše neadekvatna, Palestinci je neće prihvatiti. Ova dilema primorala je Kerryja da izradi prelazni sporazum i da predloži produžetak pregovora.

Podjela preostalih 20 posto

Njegov okvirni sporazum još nije objavljen, jer su svi mirovni pregovori provedeni u strogoj tajnosti, ali na osnovu informacija koje su procurile i izvještaja, izgleda da obuhvata sva glavna pitanja. Izrael bi zadržao svoja glavna naselja na Zapadnoj obali, pripajajući do 10 posto zemlje.

Palestinci bi zauzvrat dobili 5,5 posto dosad neoznačene izraelske zemlje. Izrael bi se morao odreći Jordanske doline, koju bi potom nadzirali ili NATO ili kombinovane jordansko-američke čete ili neka kombinacija četa iz prijateljskih muslimanskih država, a Izrael bi nadgledao jordansku granicu i imao pravo veta u vezi sa sudionicima. Gaza bi bila povezana sa Zapadnom obalom mostovima ili tunelima. Izrael bi evakuisao svoje snage iz nove demilitarizirane palestinske države u periodu od pet godina, i NATO bi mogao zauzeti njihovo mjesto.

Palestinski glavni grad nalazio bi se izvan granica Jerusalema, u selima do Istočnog Jerusalema kao što su Al-Ram, Abu Dis ili Al-Azariya i multinacionalni komitet bi bio zadužen za sveta mjesta u starom gradu. Pravo izbjeglica na povratak bilo bi riješeno putem međunarodnog fonda za naknadu za izbjeglice i putem ponude da se isele u Australiju, sa malim brojem povratnika u Izrael. Ukoliko sve to bude dogovoreno, to bi značilo kraj konflikta. Priča se da Kerry vrši pritisak na obje strane da prihvate ove ideje od kojih su mnoge i ranije najavljene i koje je palestinsko vodstvo većim dijelom prihvatilo. Veća je vjerovatnoća da Izrael neće pristati i u tome je Kerryjev problem.

Zastrašivanje i iskupljenje

Kerryjev plan sadrži brojna obilježja ranijih prijedloga mirovnih sporazuma. Nijedan od njih nije u skladu sa međunarodnim pravom, pravima Palestinaca ili elementarnom pravdom. Kako je otvoreno napisano u članku od šestog januara, da bi uspio, Kerryjev plan traži potpunu i poniznu predaju Palestinaca izraelskom i američkom diktatu. Iz tog razloga bi trebao biti automatski odbijen bez ikakvih produžetaka ili odgoda. Palestinci bi se odmah trebali priključiti svim tijelima UN-a koji su otvoreni za „Palestinu“ kao državu nečlanicu, a posebno Međunarodnom krivičnom sudu na kojem moraju pokrenuti postupke protiv slučajeva u kojima Izrael krši propise međunarodnog prava. Moraju sazvati međunarodnu konferenciju na kojoj će se diskutovati o rješenju konflikta i rješenju svih njihovih osnovnih prava.

Činjenica da se ništa od ovog još nije dogodilo svjedoči o zastrašivanju palestinskog vodstva koje praktikuju Izrael i njegovi saveznici. Uvjerili su ih da su pragmatizam i real politika najbolja opcija. Izrael je isuviše snažan da bi se protiv njega borili i zato se trebaju zadovoljiti onim što je moguće. Ova opasna ideja predstavlja ideju vodilju palestinskih pregovarača, sa neizbježnim posljedicama ustupanja sve većeg broja svojih prava sa svakim krugom pregovora.

Nijedan mirovni plan ne može napredovati bez njihovog pristanka i od Kerryja i njegovih prijedloga neće biti ništa ako ih Palestinci odbiju. 

Ovom tužnom stanju stvari sada je dodata i eksplicitna američka prijetnja da će se Palestinci, ukoliko odbiju Kerryjev plan mirovnog sporazuma, suočiti sa političkom i ekonomskom blokadom. Sva američka i evropska humanitarna pomoć prestat će stizati i bit će izolovani. Nijedna arapska država još nije uskočila da nadoknadi ove palestinske gubitke kojim joj je zaprijećeno, a svakako je većina arapskih zemalja već uključena u sukobe u svojim državama.

U ovom trenutku u historiji svijet se doima umornim od palestinskog problema i želi mu vidjeti kraj. Ali neophodno je da Palestinci ne odgovore na ovu situaciju tako što će svoj slučaj jeftino prodati. Tačno je da su slabi, ali njihova snaga leži u odbijanju. Nijedan mirovni plan ne može napredovati bez njihovog pristanka i od Kerryja i njegovih prijedloga neće biti ništa ako ih Palestinci odbiju. Imaju alternative i bilo bi neodgovorno ne upotrijebiti ih. Prijavljivanje za članstvo u 15 multilateralnih sporazuma i konvencija, kao što je palestinski predsjednik upravo uradio u ime „Palestine“, dobar je početak, ali to nije dovoljno. Palestinsko vodstvo, već predugo uplašeno i sebično, konačno ima priliku da se iskupi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera