Palestinski zatvor na otvorenom

Betlehem, Palestinci, Zid
Palestinci hodaju pored izraelskog zida u gradu Betlehemu 27. marta 2015. godine (Al Jazeera)

Pod iscrpljujućom opsadom već duže od desetljeća, Gaza je s pravom proglašena najvećim zatvorom na otvorenom na svijetu. Ali, postoji još jedan, sličan zatvor u Palestini, koji je manje očigledan, jer trpi drugu vrstu opsade, neproglašene i indirektne: Zapadna obala. Svaki Palestinac koji ovdje živi i ima zvanične palestinske dokumente zatvorenik je u svom domu.

Sloboda kretanja ne postoji za veliku većinu populacije, zbog mnoštva izraelskih politika, koje imaju za cilj da je ograniče na puki minimum. Situacija je sigurno šokantna, pa ipak je svijet uglavnom ignorira, a pogotovo je ignoriraju izraelski susjedi.

Kretanje i život na Zapadnoj obali odvijaju se po hirovima izraelskog sigurnosnog aparata, koji je postavio stotine punktova, kapija, vještačkih barijera, zabranio i segregirao ceste i, naravno, postavio 700 kilometara zida razdvajanja, kako ga Izraelci nazivaju, ili aparthejdnog zida, kako ga mi zovemo.

Palestina, Palestinac, Pastir, Ograda, Bodljikava žica
Palestinski pastir se žali na bodljikavu žicu koju su izraelske vlasti postavile nasred brda gdje on napasa svoje stado blizu palestinskog grada Hizme. 'To nanosi povrede mojim ovcama, ali šta da se radi? Nema više prostora.'

Kako je Palestincu koji pokušava ići bilo gdje na Zapadnoj obali?

Brojke

Prema izraelskoj organizaciji za ljudska prava B'Tselem, od januara 2017. godine bilo je 59 stalnih punktova unutar Zapadne obale i 39 na periferiji da se kontrolira kretanje ljudi unutar i van nje. Zatim tu su “leteći punktovi”, koje izraelska vojska postavlja privremeno na bilo kojem palestinskom putu. Prema Uredu Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih pitanja – UNOCHA, bilo su 4.924 “leteća” punkta na cestama Zapadne obale između januara 2017. i jula 2018. godine.

Sve ovo, pored stotina drugih barijera, kao što su brežuljci od prljavštine, betonski blokovi i kapije koje stoje na ulazu u većinu sela na Zapadnoj obali.

Osim toga, Palestincima je zabranjeno da uđu ili da koriste zemlju (sve i ako je njihova) unutar takozvanog Predjela C – teritorije iscrtane u Mirovnom sporazumu iz Osla, gdje je većina izraelskih naselja locirana i koji čini 61 posto Zapadne obale. Naprimjer, 270 od cijelih 291 hekatara koji pripadaju palestinskom selu Wadi Fukin blizu Betlehema su označeni kao Predio C. Palestinci koji žive tamo gotovo potpuno se oslanjaju na poljoprivredu za opstanak i bore se na svakodnevnoj osnovi da pristupe svojim parcelama. Zapravo, oni moraju dobiti izraelsku dozvolu da rade na svojoj zemlji.

Govoreći o dozvolama – Palestincima je potrebna dozvola da napuste Zapadnu obalu. One se uglavnom daju ljudima na važnim pozicijama (velikim biznismenima i političarima), koji imaju prave finansijske dosjee ili političke akreditive; te siromašnijim Palestincima koji pružaju Izraelcima potrebni jeftini rad, posebno u građevinarstvu. Ostatak palestinske populacije može otići samo ako im se izda dozvola zbog medicinskih ili porodičnih razloga – a takve su rijetke i lako se opozovu. U 2017. godini oko 700.000 Palestinaca (uključujući radnike u Izraelu) apliciralo je za dozvole da napuste Zapadnu obalu; blizu 560.000 ih je dobilo, a ostali su odbijeni.

Vjerovatno ste do sada pogodili da sve ove restrikcije nametnute Palestincima imaju katastrofalne posljedice po ekonomiju. Jedna ekspertiza Svjetske banke procijenila je da jedan punkt u neposrednoj blizini grada smanjuje mogućnost zaposljenja palestinskog stanovika za 0,5 posto i umanjuje njegovu/njenu satnicu za 5,2 posto.

Palestinci, Radnici, Zapadna obala, Punkt
Hiljade palestinskih radnika sa Zapadne obale stoje u redu rano ujutro na izraelskom punktu Tarqumiya, blizu Hebrona, kako bi stigli do svojih radnih mjesta u izraelskim i arapsko-palestinskim gradovima izvan Zelene linije 20. avgusta 2017. Dok izraelski Jevreji slobodno putuju preko Zelene linije, Palestinci moraju imati dozvolu koju izdaje izraelska vojska kako bi prešli.

Kombinirani utjecaj svih punktova u 2007. godini na Zapadnoj obali bio je gubitak od 229 miliona dolara, ili šest posto bruto domaćeg proizvoda u toj godini. Druga studija Svjetske banke otkrila je da su sve ove restrikcije koštale lokalnu ekonomiju 3,4 milijarde dolara, ili 35 posto BDP-a u 2011. godini. Ako se pitate – ukupni trošak svih štetnih aspekata izraelske okupacije koštao je Palestince 9,46 milijardi dolara, što je 74 posto palestinskog BDP-a u 2014. godini.

A ovo je samo ekonomski utjecaj; šta je s ljudskim troškom?

Iskustvo

Na Zapadnoj obali redovno nailazite na ljude koji nikada nisu ušli u Jerusalem iako žive na manje od sat vremena udaljenosti. Upoznat ćete mnoge Palestince koji imaju američki ili evropski pasoš, mogu putovati u većinu svijeta bez vize, ali im je nemoguće dobiti vizu da posjete Jaffu, naprimjer, koja je udaljena svega 20 kilometara.

Imam tri prijatelja Palestinca sa stranim pasošima (francuski, američki i ruski) koje nikada ne mogu ugostiti u svojoj kući u Jerusalemu. Na papiru, nijednom od trojice nije potrebna viza da uđe u Izrael (i palestinske teritorije), baš kao i stotinama hiljada Francuza, Amerikanaca i Rusa koji posjećuju ovo mjesto svaki dan. Ali, izraelske vlasti znaju da oni imaju palestinske isprave, pa im ne daju da uđu; a budući da nisu ni politički značajni, ni bogati, ne mogu dobiti ni dozvolu.

Osim što ne mogu napustiti Zapadnu obalu, putovanje unutar nje je noćna mora. Punktovi se nasumično otvaraju i zatvaraju, kako bi se kontroliralo palestinsko kretanje. Nikada ne nude zvanični razlog, ali većinom je to da usmjere saobraćaj za izraelske doseljenike u kraju, samo da nam zagorčaju život, ili da nametnu opasan oblik kolektivne kazne za palestinsku populaciju.

Punkt Beit El, na sjevernom ulazu Ramallaha, i Jaba, na južnom, dva su velika primjera. Moja prijateljica Manar, koja živi u Deir Dibwanu, selu četiri kilometra izvan Ramallaha, mora se voziti u prosjeku sat vremena kada nema saobraćaja da stigne na svoj posao u gradu. Međutim, to vozarenje traje eksponencijalno duže kada je punkt Beit El zatvoren za one koji nemaju VIP karticu (a često jeste). U teoriji, ona može odabrati različite alternativne puteve koji bi mogli smanjiti vozarenje na 10 minuta, ali te mogu koristiti samo Izraelci.

Palestinci, Vojnici, Zapadna obala, Al-Zaayyim
Palestinci iz sela Al-Zaayyim na Zapadnoj obali pozivaju na otvaranje aparthejdske kapije koja vodi od Jerusalema u ovo selo 8. maja 2015. Kapiju su izraelske vlasti držale zatvorenom duže od dvije sedmice.

David, moj kolega koji vozari iz Abouda, kršćanskog grada udaljenog 18 kilometara sjeverozapadno od Ramallaha, često kasni na posao jer je “kapija bila zatvorena”. Kapija je izraelska instalacija bez ljudi na ulazu u grad Deir Ibzi, blizu Ramallaha, kroz koju mora proći.

Često zatvaranje te kapije udvostručuje ili utrostručuje udaljenost za one koji vozare u preko 10 gradova i sela unutar distrikta Ramallah. Često biva zatvorena jer je namijenjena da olakša kretanje izraelskih doseljenika u špici. Tako svakog dana kada je kapija zatvorena, recimo, kada David napušta Ramallah da ide kući u 16:00 sati, i dalje je zatvorena u 17:00 sati, kada njegov rođak pokuša preći, a onda bi opet bila otvorena u 19:00 sati, onda zatvorena u 22:00 sata, kada njegov brat pokuša preći.

Postoje glavni punktovi, kao što su Container i Za'tara, koji mogu potpuno paralizirati Zapadnu obalu. Kada je Container zatvoren, odsiječe trećinu populacije Zapadne obale koja živi na jugu, uključujući gradove kao što su Betlehem i Hebron, od Ramallaha na sjeveru. Slično tome, punkt Za'tara blokira saobraćaj u i iz cijelih sjevernih regija Zapadne obale, uključujući gradove kao što su Nablus, Tulkarem i Jenin.

Znam za kršćanske porodice u Al-Zababidi, grčkom pravoslavnom gradu u blizini Jenina, koji su, naprimjer, imali problema da dospiju u Betlehem, samo 85 kilometara udaljen, za božićno hodočašće, zbog gužvi na puktovima Za'tara i Container. U međuvremenu strani hodočasnici mogu ući u Betlehem preko osam različitih puteva, uključujući i preko Jerusalema, a određenim danima mogu vjerovatno doći avionom iz vana i stići tamo brže od palestinskih kršćana.

Ali, kontroliranje palestinskog kretanja kroz punktove i druge barijere nije dovoljno za Izraelce, pa su počeli graditi alternativne puteve za nas. Postoje, naravno, “autoputevi” Al-Mu'arajat i Wadi al-Nar, koji povezuju sjever Jordanske doline i jug Zapadne obale, a sada postoji i novootvoreni put 4370, poznat kao “aparthejdski put”, koji povezuje sela Anatu i Azzayim i ima visoki betonski zid, koji razdvaja jevrejske vozače od palestinskih. Svi od gore pomenutih zaobilaznih puteva su dizajnirani da drže Palestince podalje od izraelskih puteva koji presijecaju Zapadnu obalu, kao što su autoput 1 i autoput 60.

Sa stalnim zatvaranjima, restrikcijama, separacijom i izolacijom, ne iznenađuje da mnogi Palestinci mogu osjećati gušenje na Zapadnoj obali. A budući da mnogi od nas ne mogu napustiti Zapadnu obalu, ili otići negdje drugo, trebali bismo barem moći naći neko mjesto na kojem možemo disati i opustiti se na svojoj zemlji. Ali, čak i rekreacioni prostori postaju sve rjeđi na Zapadnoj obali.

Izraelci, Palestinci, Kupanje, Plivanje, Ein Haniya
Izraelci i Palestinci plivaju na izvoru Ein Haniya u blizini uništenog palestinskog sela al-Walaja, u blizini Jerusalema, 5. jula 2007. Trenutno je izvor zagrađen i van dometa za Palestince.

Još 2011. godine neki prijatelji i ja smo otišli na izlet u brdima sela Al-Walaja, u guberniji Betlehem. Sjećam se kako sam šetao iz sela, prošao pored, kako smatraju, najstarijeg maslinovog drveta na svijetu, da dođem do izvora Ein Haniya, gdje smo sjedili i divno se zabavljali. Danas tamo više ne možemo ići. Izvor je uključen u područje izraelskog nacionalnog parka, dio aparthejdskog zida je izgrađen blizu stabla, a punkt je pomjeren na cestu ispred, pa Palestinci više ne mogu proći.

Ovo je samo nekoliko primjera iz mog života kako smo ja i moji prijatelji pogođeni izraelskim velikim mehanizmom da se kontrolira i ograniči palestinsko kretanje na Zapadnoj obali. Ali, ima ih još mnogo, i mnogo ih je koji su gori.

Pomislite na sve bolesne ljude koji su patili ili umrli u saobraćaju prije nego što su došli do bolnica, na sve rođake koji su propustili vjenčanja ili sahrane, sve zaposlene koji su izgubili poslove jer su kasnili, sve jadne farmere koji nisu bili u stanju donijeti hljeb na sto jer su izgubili svu svoju proizvodnju zaglavljeni na punktu cijeli dan. Ovo je zagušljiva i ugnjetavačka svakodnevna realnost u našem zatvoru na otvorenom zvanom Zapadna obala.

Izvor: Al Jazeera