Pavićević: Vlada reprezentativni primitivizam i mržnja prema narodu

Borka Pavičević
Ogavnih komentara je bilo ispod vijesti o smrti Borke Pavićević, na raznim forumima i društvenim mrežama, piše autor (Al Jazeera)

„Gde je ona turska kaldrma u Beogradu sa Kosančićevog venca? Hoću da znam, gde su odneli tu kaldrmu, gde su je sklonili? Svuda imamo posla sa elitama koje ubijaju, betoniraju, mermeriziraju i sahranjuju tako naš identitet. To je problem građanina!“

Kaldrmom, kao metaforom o uništavanju prošlosti i sakaćenju budućnosti, počinje razgovor Borka Pavićević, dramaturškinja, direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju i aktivistkinja, kolumnistkinja.

Na Wikipediji je opisuju kao „dramatičara, beogradskog liberalnog i mirovnog intelektualca“. A ona je još mnogo više saživela i sabrala u svojoj profesionalnoj karijeri i ličnoj doslednosti, svojoj autobiografiji. Jedna je od najstrasnijih i najistrajnijih predstavnica građanskog otpora, borac protiv zaborava, večiti buntovnik u svakojakom zlu ovdašnjem, a takav ugled uživa i u bivšoj Jugoslaviji, današnjem tzv. – regionu. Nosilac je francuskog ordena Legije časti.

Uništavanje autorstva i nacionalnih vrijednosti

Novac i politika su svud oko nas postali faktor pritiska. Ljudi ovde od drugih ljudi prave mete, crtaju ih na čelu. To šta određeni mediji rade – to je neverovatna izmislica, to su optužbe unutar vlasti, ali ta vlast počiva i na međunarodnoj zajednici. Pa ne znam vlast koju više drži međunarodna zajednica od ove – ovu vladu drži međunarodna zajednica, to je kao proces nemačke denacifikacije. A istovremeno, u medijima se uništava autorstvo, kreativni pristup nestaje. Zašto je sve što je nacionalno dobro – uništeno? Zašto su nam uništena nacionalna pozorišta, javni servisi, televizije sa nacionalnom frekvencijom nam se prosto rugaju jer obesmišljavaju javni interes. Sve što je javni prostor i što je država – sve je uništeno i obesmišljeno, obezvređeno… Na celoj teritoriji bivše Jugoslavije smo postali privatno vlasništvo, kafići, pekare, tržni centri, nema proizvodnje, sve je trgovina…

Ta rečenica o (neoproštenoj) kaldrmi, o kojoj nam govori na početku razgovora, nasilno i namerno iščupanoj u starom beogradskom kvartu, za Pavićević je, zapravo, protest u odbrani prava na drugačije shvatanje mišljenje i sećanje. O našoj stvarnosti, kulturi, politici, nepravdama, napadima, druženjima, prošlosti i sadašnjosti govori sa strašću, ali bez ostrašćenosti.

  • Prošlo je skoro je četvrt veka od završetka rata u ex Jugoslaviji, osnovane su nove države. Koliko je u međuvremenu na ovim prostorima evoluirala ta samostalnost bivših republika, njihova sposobnost da postanu ozbiljne države?

Pre svega izraz ‘prostori bivše države’ su, zapravo, naši eufemizmi. Dakle, Jugoslavija je bila država koja je postojala od tada – do tada, a sad mi to zovemo tako – ‘naši prostori’, neke teritorije, zemlje Zapadnog Balkana, Istočnog Balkana itd – pa tako i stojimo. To je jedno stanje rovito, koje se isto tako i održava jer očigledno ima raznih interesa, uključujući i međunarodne, da tako bude. S jedne strane, mislim da novostvorene države, bivše republike, teško da imaju kapacitirane mogućnosti da uopšte opstanu kao države. Mislim da to žele razne elite, političke, privredne, ekonomske i druge. Pri tome veliki broj ljudi napušta svoje zemlje, Srbiju, Hrvatsku, BiH, u svoj toj nesreći mogla je da se pretvori u jednu neviđenu privilegiju. Ali, nije. Dakle, to pokazuje koliko ima snage zapravo da se ovo održi. Što se Srbije tiče, vrlo teško mogu da vidim razliku između neznanja i potpune isključenosti iz realnosti i neke naravi, neke estetske nepristojnosti, nedostatku kapaciteta – zato što je vode partijske strukture. Evo primera, Maja Gojković, predsednica Parlamenta biće i predsednica neke nuklearne uprave ili agencije. Ne razumem, jer ja sam iz one generacije koja je morala da razvija stručnost u smislu kompetentnosti i apstraktnog mišljenja. Sad mi živimo u zemlji u kojoj su samo elementarna znanja neophodna da bi se čovek nečim bavio. A nisam sigurna da u važnim državnim službama, institucijama ima dovoljno ljudi za kompentencije koje su im date.

  • Desničarski pokreti očito postaju sve snažniji. Stojimo li u mestu ili idemo napred ili nazad u podizanju građanske svesti i osvećenosti?

Vlada reprezentativni primitivizam, ne znam kako bih to drugačije nazvala. Ovakvu mržnju tzv. elite prema narodu, nikad nisam videla – da se do te mere podignu slojevi ljudi koji barataju nacionalizmom, a mrze svoj narod. Jer, samo neko ko se postavlja sa teškom osioznošću prema onima koji su ih izabrali – kao donedavni premijer, a sada predsednik Srbije – u stanju je izgovoriti (u vezi sa novootvorenom fontanom na Slaviji kojoj se sa asfalta ne može prići), ciničnu rečenicu: „Šta je, bune se što ne mogu oprati noge u fontani?“. To nije samo cinizam, to je grozota. Očigledno se radi o tome da je to što se zovu „elite“, napustile narod. Na stranu međunarodni uticaj. Velika je podela između siromašnih i bogatih i onda dobijamo neku vrstu populističkih revolucija. Dobijamo, u stvari, revolucije s desnice, što je jedan delikatan svetski trenutak, sve je već poznato.

Evo, recimo, Poljska ima feudalne zakone o abortusu, uvela je ropstvo žene. Mržnja prema komunizmu i levici, uopšte nakon pada Berlinskog zida, pravdala je sve. I tako je levica uništena, i još mnogim drugim potezima. Onda se dobilo to da u destabilizovanim društvima obično donji slojevi isplivavaju na površinu. Došlo je do toga da su se partije svuda kompromitovale do te mere da su izgubile kompetenciju. Zato građani sad izlaze na ulice, bune se i bez politike jer su shvatili da je politika prljava stvar. Ispostavilo se da su ti tehnološki, ekspertski slojevi apsolutno nesposobni pred problemima u kojima smo se našli. To se zove pad kompetencija.

  • Koliko je danas važno suočavanje sa prošlošću?

Suočavanje s prošlošću je jako bitno, samo moramo znati način, da ne budemo užasno dosadni. Mora se u slikama pokazivati ljudima da ovaj kič koji nas okružuje ima veze sa zločinom, ne može se to didaktički raditi… Nedavno je u našem Centru za kulturnu dekontaminaciju bila izložba o rušenju spomenika jer se analognim slikama u životu, mora predstavljati i pokazivati koliko je stvarnost ovisna o toj prošlosti, sve to staviti u izlog. Zašto je spomenik Tuđmanov onoliki u Zagrebu, zašto i kako stoji onaj čaršav, plakati o Kosovu i nestalima ispred Skupštine Srbije?

To je zato što nismo pravim imenom nazvali rat. I zato što bi morali da raspišemo konkurs u kom bi trebalo da kažemo koliko žrtava imamo. I koliko smo istovremeno žrtava načinili. Ta laž stvara tu kulturnu preradu koja je kič. Ali, sve što možemo da izgovorimo postalo je opšte mesto, toliko banalno da protiv te banalnosti niko ništa ne radi, dok studenti ne izađu na ulice. I s vremena na vreme će izlaziti tako neko na ulice, a onaj drugi će gledati kako se ovaj buni, pa nikako neće da se spoje, da se zbaci ova rđa tranziciona sa leđa svih naših zemalja. Što bi rekao moj prijatelj Damir Arsenijević iz Tuzle „Hoćemo li mi u šumu, dok je još uvek ima“. Razumeš, iseći ćemo šume i šta onda?

Opsada Sarajeva, otpor i nezgodni svedoci

Sarađujem mnogo sa ljudima koje pamtim i znam iz vremena Kruga 99 u Sarajevu, sa svetom sa univerziteta, Inicijativom mladih, Suadom Kapić, Dinom Mustafićem, piscima…  da ne nabrajam. A mnogi su već i nestali sa ovog sveta u međuvremenu.

Za mene je, recimo, bio jedan od najvećih šokova kad sam gledala kako počinje rat ispred Holidej ina, hotela u kome smo održali desetine sastanaka i dogovora o raznim manifestacijama i festivalima… A da ne govorim o potonjoj celoj toj ratnoj traumi Bosne. I sad često razmišljam kako su ljudi preživeli opsadu Sarajeva, te tri ratne zime i tri godine rata i kako smo mi samo naivno misli da će to brzo stati i prestati?! Nekako me i sad sramota da pominjem kako smo mi ovde u to vreme imali akciju solidarnosti crni flor, da smo pravili najveće demonstracije protiv rata, da je ovde ipak postojao civilni pokret otpora. Dobro, kažem – sramota, ali je i vreme da se o tome počne govoriti – nepristojno je bilo pričati o tome za vreme rata. I prva izložba je bila ovde u CZKD Živeti u Sarajevu”- a trajala je dva meseca.

Mi smo bolesna društva. Izašle su klase, novi slojevi ljudi koji sada „sisaju“ zemlju koju su dobili u svojim nezavisnostima, sisaju je dok ta zemlja ne izdahne. Eto, to je ono što dešava, što se vidi u vazduhu, u rekama…U rušenju onog što ne bi trebalo i opstajanju onog što bi trebalo rušiti, vikendice na jezerima iz kojih se crpi voda za piće. I sad ja treba da pričam o kulturi i njenoj strategiji. Ljudi moji, stvarno poštedite nas fizičkog bola, duševni nam prepustite.

  • Nedavno ste rekli da vlasti u Srbiji, Hrvatskoj i BiH obnavljaju isti princip – recikliranje nacionalnog osećanja da bi dobili glasove. Kad i ko to može promeniti?

To se može promeniti samo ukoliko ljudi skopčaju gde to vodi. Oni (iz vlasti) neprekidno održavaju živote svojih koljača. Zato što se sve to eksploatiše. U Srbiji se uvek spomene Kosovo, u Hrvatskoj Bosna, uvek se oboružava taj nacionalistički princip koji je sad već postao populistički. Stalno je na dnevnom redu ta identifikacija nacije. Ovdašnji premijer, sadašnji predsednik kaže „volim Srbiju“. Pa dobro, valjda još neko ovde sem njega voli Srbiju. Stalno postoji ta uzurpacija sa identifikacijom države. Dakle, ko napada njega taj napada Srbiju?!.

  • Šta smo uradili, a šta nismo, da se bar mladi nauče na greškama odraslih i ne ponove ih ubuduće?

Mnogo je mladog sveta koji međusobno razmenjuje veze i prijateljstva. Ovde još postoji reperkusija režima iz 90-tih. Srećom, puno je mladih koji putuju, dolaze i odlaze, druže se, ne osvrću se i ne mogu da shvate šta se to razgovara među starijim generacijama tj. uopšte ih se to ne tiče. Savremena umetnost, posebno muzika, je transnacionalna pa ima puno onih kojih se sve ovo o čemu govorimo ne zanima. Ali, isto tako ima i mladih koji se na bazi žrtve i poniženosti počinju definisati kao desnica. I neće biti sreće dok mladi naslednici ne preuzmu po(r)uke antiratnih pokreta, dok oni ne preuzmu svoje zemlje, jer vreme već ističe. U pitanju je otklanjanje predrasuda.

Smetamo im jer smo svedoci

Ko danas može i treba da govori o prošlosti? Pa, umetnost i kultura najpre otvaraju te priče. Tako je i nastao CZKD jer je svaka umetnička delatnost istovremeno i jedna je zajednica sećanja. Pa, šta je, recimo, Odisej nego suočenje s prošlošću i zajednica sećanja? Ali, danas vlasti ne vole svedoke i to je problem. A mi smo svima problem jer se sećamo i pamtimo i ta vremena i kakvi su oni, ovi koji danas vladaju, bili u tim vremenima. I zato nas ne vole, zato što se sećamo i što možemo da svedočimo o jednom vremenu u kome su oni bili, a sad bi rado da ga nema i da se zaboravi. I zato žele da nas obiđu, zato im smetamo i mi i naše akcije, projekti, knjige, predstave, naši prijatelji iz regiona. Mi smo svedoci koji ne zaboravljaju i zato bi oni da nas obiđu gde god mogu.

  • Ni u jednom trenutku, ma koliko bila opasna vremena, niste odustali od svojih principa zbog čega ste stekli poverenje intelektualne, kulturne i političke elite ali i žestoke protivnike među desničarima i ekstremistima. Kako ste uspeli da očuvate tu neprikosnovenu doslednost?

Ne razmišljam o tome na taj način. Ja sam živela u jednoj zemlji koja se zvala Jugoslavija i prema tome imam obaveze, imam obaveze prema svojim prijateljima koji žive i u čitavoj Jugoslaviji i u svetu. Imaš neke dužnosti i svest o tome da se boriš za javni prostor, da nešto oko sebe urediš. Ne znam, to je meni potpuno normalno, ima sveta oko nas koji to zavređuje, koji je preživeo mnogo strašnije stvari nego neki od nas. Ali ima i mladog sveta koji dođe i vidi i prepozna nešto što misliš da se ne vidi.

  • S druge strane sve je više „preletača“ u politici, novinarstvu, čak i među glumcima, kulturnim radnicima… Kako to tumačite?

Mislim da ljudi u izvesnom trenutku ispolje ono što jesu. A istovremeno ima i ljudi koji imaju nekakav svoj račun, mada je taj račun u kulturi uvek jako opasan – on je, kako god okreneš, kratkoročan. Imati u kulturi ili u umetnosti račun – to je skoro neodrživo. Jer, ako su to oblasti da se čovek, da tako kažem, upisuje u istoriju pa mu je to nagrada, a ne pare – onda je to kratkoročan račun po čemu neko nešto pamti.

  • Ozbiljne veze i saradnja u kulturi, umetnosti, muzici u ex Jugoslaviji postojale su i postoje, održane su bez obzira na sve. Kako to vidite u bliskoj ili daljoj budućnosti, šta je važno posebno izdvojiti?

Bilo bi dobro kad bi ljudi – obični, stanovnici, putnici – imali iste one mogućnosti kao i umetnici, kulturni i javni radnici. Da kultura postane svakodnevna, a ne reprezentativna. Da kad npr. idemo u Liku neko neće da mi rasturi kuću, a ne samo da gostuje pozorište u HNK-u. Da se uvaže pasoši i državljanstva, da nas ostave na miru sa vizama, da se ne otežava ljudima na granicama. Naše države rade sve živo samo da se manje putuje. Pozorišta ima i ima i jako mnogo ljudi rade zajedno. Pogledajte samo koliko je koprodukcija, zajedničkih projekata, razmena.

Bosna nikako da dođe do svoje kreativnosti

– Kako vidite situaciju u Bosni koja je kompleksnija nego drugde u bivšoj Jugoslaviji?

Užasno je kompleksna i užasno je, beskrajno, tužna. Bosna je jako pasivizirana, nikako da dođe do svoje kreativnosti, jednog većeg zahvata, jednog ponosa, izlaženja iz faze žrtve i onih dželata tamo. Bosna je imala pravo na bolju sudbinu posle svega. To je jedna situacija koja je imala toliko legitimiteta za ozbiljnu promenu, za jednu veliku stvar. Ali, nekako se to izduvalo, prosto se nije vinulo. A imalo je razloga, imalo je ogroman istorijski ulog. Ne znam šta se u 20-tom veku desilo da je toliko nabijeno sadržajem, mukom i nesrećom kao što je Sarajevo. Da se to katarzira, prevede u uspeh i kreaciju. Ali, do toga još nije došlo i strašno mi je žao da je tako. Uvek kad sam u Sarajevu mislim kako bi mogla ta prašina da se skine, da grad sine. Kako da lepo Sarajevo spasi elita koje ga pljačka? Svuda je, ljudi moji, zavladala pljačka i zagađivanje. Kako to da se taj identitet nikako ne dovede u vezu sa realnim životom? Kako ta borba za identitetom ne stvori neku estetiku i zašto su svi naši identiteti toliko ružni, zašto uvek neko drugi dođe da ih pravi? U čemu je naš problem?

Naravno da su te veze održane i nije to samo u kulturi. Ima ljudi koji se nikad nisu svađali koji su nastavili da se druže da putuju. Kao što ima novih ljudi koji rade najbolje što mogu, ima mnoštvo projekata koji traju već godinama.

  • Nedavno održan četvrti festival „Mirdita, dobar dan“, tokom koga je beogradskoj publici predstavljeno više od 10 kulturnih i sadržaja kosovske društvene scene i autora, uključujući i promociju knjige čija je koautorka bivša predsednica Kosova Atifete Jahjaga. Ali, usledili su napadi desničara. Kako doživljavate i preživljavate takve incidente? Ima li straha?

To sve zavisi od sistema sa kojim je sve povezano. Nek’ prestanu više sa tim desničarskim snagama – one su subordinirane i kontrolisane. Preživljavam to već 25 godina i slušam budalaštine. Za gej paradu, odnosno izložbu u CKZD, ljudi su iznajmljivali balkone u ovoj kući jer su hteli da snime krvoproliće. To je istovremeno i stvar medija koji naprave “čudo”. Nije mogla Atifete Jahjaga da se najavi da dođe, a da nadležni u državi ne znaju. Dakle, postojao je sporazum da dođe. Žao mi jer je toliko divnih stvari pokazano na Festivalu u senci drugih događanja. To jesu desničarske organizacije, ali su one istovremeno koordinirane sa policijom.

Koliko godina treba da prođe da bi mi shvatili o čemu se radi?! Jesu li tukli novinare pre neki dan na ulici? Pa, ko su ti ljudi? Crvene beretke bodigardovi, privatne službe? Mi od tih telohranitelja koji cimaju ljude po ulicama ne možemo normalno da živimo. Mada – moram reći, ima i nesretnog sveta koji je žrtva pa reaguje kako reaguje. Sa njima treba razgovarati. To nije unisono. Šteta je što uzurpacije organizovanih desničara sprečavaju razgovor sa ljudima koji jesu nesretni i oštećeni. Desničarska udruženja su uvezana i povezana, a ima tu i puno folklora da ljudi pomoću ekstremizma skrenu pažnju na sebe, to im je javno delovanje na osnovu kog su zapaženi.

Meni je jako žao bilo jednog čoveka koji je ušao u Centar da protestuje za vreme Festivala jer su njemu bliski stradali na Kosovu. E, sa takvim ljudima treba razgovarati.

Izvor: Al Jazeera