Peticijom protiv crnogorskih studenata

Piše: Ratko Femić

Kažu da bi Beograd šljaštio kao Las Vegas kad bi samo Crnogorcima sjajile oči. Izgleda da ipak ima nešto u tome, jer je taj blesak zaslepeo potpisnike online peticije kojom se traži ukidanje povlastica crnogorskim studentima koji se školuju u Srbiji. 

Pokrenuta je pre nekoliko godina, ali se povampirila, tek sada je počela da živi i kruži internetom i ovih dana ju je potpisalo više ljudi nego što je u protekle četiri godine, što je za očekivati sada kada smo rešili sve svoje probleme. Dosad je skupljeno više od 14.000 potpisa ljudi koji traže da student iz Crne Gore u Srbiji studiraju kao strani državljani.

Oni, kako se navodi, dobijaju mesta za studiranje na državnom budžetu i plaćaju smeštaj u studentskim domovima po ceni koja važi i za studente iz Srbije.

Domaćim studentima imaju se smatrati, navodi inicijator peticije, samo oni čiji roditelji plaćaju plaćaju porez u Srbiji i tu su završili srednju školu ili su pohađali nastavu na srpskom jeziku, kao što je, kako se dodaje, slučaj sa studentima iz Republike Srpske.

Nisu nam kase sestre

Pa dobro, ima smisla zahtev da se obrati pažnja kako se troši novac poreskih obveznika Srbije. Pogotovo sada kada se zbog ušteda i punjenja rupa u budžetu smanjuju plate i penzije, ukidaju ili umanjuju davanja ugroženim kategorijama, a poskupljuje struja. Državljani Srbije, kao uostalom i državljani Crne Gore, plaćajući poreze finansiraju studente na budžetu, a tim novcem pokriva se i najveći deo troškova stanovanja u studentskom domu i ishrane u studentskoj menzi.

Beograd je odlučio da studenti iz Crne Gore mogu da studiraju u Srbiji po istim uslovima kao i srpski državljani, ali ako se izjasne kao Srbi.

Zašto bi državljani Srbije, roditelji čija deca treba da se školuju, umesto na domoroce trošili svoj novac na neke došljake? U moru problema u kojima se Srbija davi ovo je tek kap, ali pitanje ovako postavljeno, sasvim je legitimno.

Istorija odnosa Srbije i Crne Gore je duga i imala je uspona i padova. Spevane su pesme o dva oka u glavi – mada nam odnosi nisu uvek bili baš melodični – a kad su se oči razišle svako na svoju stranu, valjalo je rešiti neka praktična pitanja. Beograd je odlučio da studenti iz Crne Gore mogu da studiraju u Srbiji po istim uslovima kao i srpski državljani, ali ako se izjasne kao Srbi.

Dobro, reći će peticijaši, nema to veze sa izjašnjavanjem nego sa novcem. Ako smo mi braća nisu nam kase sestre. I opet će da budu u pravu.

Ako studiranje o trošku države ne vredi samo za studente iz Crne Gore zašto su onda samo oni apostrofirani. Čini se da se kroz ono racionalno tkanje o porezu i kasama provlači jedna podmukla šovinistička potka.

No, u ovoj peticiji ne pominje se da isti princip važi za sve studente, pripadnike srpske nacionalne manjine iz zemalja regiona, kojima matica omogućava da se školuju o trošku države, ali samo ako znanjem i visokim prosekom na prijemnom ispitu pokažu da to zaslužuju. Mnoge zemlje u svetu na taj način uspostavljaju vezu sa svojim sunarodnicima i stipendiraju studente koji tako imaju šansu da uče na maternjem jeziku i stvaraju čvršću vezu sa maticom.

Ako studiranje o trošku države ne vredi samo za studente iz Crne Gore zašto su onda samo oni apostrofirani. Čini se da se kroz ono racionalno tkanje o porezu i kasama provlači jedna podmukla šovinistička potka.

Nazirala se ona i u samoj peticiji u kojoj je postavljen zahtev da crnogorski studenti koji su pohađali nastavu na crnogorskom jeziku, pre studija u Srbiji, moraju prethodno da pohađaju kurs srpskog jezika. Bespotrebno i besmisleno.

Internet je goreo od komentara, a veliki broj komentatora je otkrivao frustracije potpisnika peticije – Crnogorci nam zauzimaju radna mesta, naša deca ne mogu da nađu posao u svojoj zemlji zbog njih; oni dođu da studiraju i ostaju ovde, uzmu državljanstvo, zasnuju porodicu, a onda i njihova deca ovde studiraju i rade… Naravno nije to prošlo bez one fame kako su divlji gorštaci s juga okupirali vodeće pozicije kao da im je u DNK kodu upisano da moraju da budu funkcioneri.

Kolika je ta Crna Gora

Kolika li je onda ta Crna Gora kad su njeni studenti preplavili univerzitete u Srbiji? U toj državi od oko 600.000 stanovnika, gle čuda, ne studiraju svi svršeni srednjoškolci, a od tih koji studiraju ne idu svi u Srbiju. Verovali ili ne, ali veći deo njih ostaje u Crnoj Gori, a neki odlaze u inostranstvo gde ima još zemalja u kojima mogu da dobiju stipendije i studiraju po uslovima koji važe za domaće studente (na primer Italija). Od onih koji dođu da studiraju u Srbiji ne upadnu svi na budžet, već neki od njih studiraju kao samofinansirajući studenti, doduše po cenama koje važe za državljane Srbije, ali opet tu se ne može govoriti o trošku države.

Ovu zgodu za obrazovanjem o trošku države u Srbiji mogu da iskoriste i oni koji nisu Srbi, jer je dovoljno da budući akademac donese pisanu izjavu o svom nacionalnom osećanju. Ima i toga, snalaze se ljudi, te tako oni neopterećeni nacionalnim matricama, a željni obrazovanja, koriste ponuđenu mogućnost i dolaze do diploma.

No, šta ako se jednog dana pojavi student iz Burkine Faso, kaže da je Srbin u srcu i duši, naučio je srpski, a razvalio je na prijemnom ispitu. Ništa drugo doli upisati snalažljivca na studije.

U tim pasivnim krajevima ionako se odrasta bez ikakvih beneficija, pa ako neko može da se ogrebe za neku tako uzvišenu stvar kao što je obrazovanje neka mu je ‘alal. Ionako u Crnoj Gori ima dosta onih koji su se izjašnjavali kao Srbi, a onda Crnogorci ili obrnuto. Čak ima slučajeva da se jedan brat izjašnjava kao Srbin, a drugi kao Crnogorac, ali “kuća nije tijesna đe čeljad nisu bijesna”. Tu su umešala prste ubeđenja, istorija, ali i praktični razlozi – neko da se zaposli, neko da studira… Nekad su se zbog toga ljudi hvatali za vratove, a sada je čini mi se, to uminulo.

No, šta ako se jednog dana pojavi student iz Burkine Faso, kaže da je Srbin u srcu i duši, naučio je srpski, a razvalio je na prijemnom ispitu. Ništa drugo doli upisati snalažljivca na studije. Tako bi razni bistrovi koji savladaju jezik mogli da se školuju o trošku Srbije. Zato bi tu oblast trebalo bolje i preciznije urediti međudržavnim sporazumima.

Nešto slično Srbija i Crna Gora dogovorile su o zdravstvenom osiguranju svojih državljana, pa što ne bi i za studiranje. Bilo bi pravednije da ako neko iz Crne Gore može da studira u Srbiji i neko iz Srbije ostvari isto pravo u Crnoj Gori na principu reciprociteta ili uvođenjem kvota. To valjda ne bi ešofiralo peticijaše i ine lokalpatriotske zadribalde. 

Mnoge ozbiljne države – mada mi još spadamo u bratstvo klecavih demokratija s krhkim ekonomijicama – školovanjem inostranih studenata šire svoj uticaj na druge zemlje, a to je dobro znao šloser iz Zagorja. Zato su za njegovog vakta SFR Jugoslaviju pohodili studenti iz zemalja trećeg sveta koji su danas u svojim državama na pozicijama sa kojih donose odluke.

I danas državne delegacije i ovdašnje kompanije žanju ono što je tada posejano. Širom sveta sreću ljude koji ih dočekuju osmehom, govore našim jezikom i olakšavaju im sklapanje poslova. Poučena tim iskustvom Vojna akademija u Beogradu pre nekoliko godina je ponovo počela da potpisuje ugovore sa ministarstvima odbrane nekih zemalja kojima se omogućava školovanje stranih oficira u njoj.

Rešenja već postoje samo ih treba prilagoditi, dogovoriti i primeniti. Međudržavni sporazumi na principu „naši tamo, a vaši ovamo“, uz dogovaranje specifičnih uslova, mogli bi da se urede i sa ostalim zemljama okruženja, bez obzira na to kako se ko nacionalno izjašnjava. Tako bi se isplela uticajna mreža koja bi bar za nekih 20 godina počela da daje rezultate što bi valjda uticalo na stabilnost regiona. Siguran sam da bi se i tada našli neki peticijaši kojima bi to smetalo, ali bi barem imali manje razloga da se bune.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera