Pijemo čaj – švedski kralj, kraljica i ja

Gradonačelnik Sarajeva Uglješa Uzelac zgrabio je na otvaranju Igara olimpijsku zastavu i razmahao je kao da je igračka (sarajevo.ba)

Piše: Mirza Tanović

Nije da volim govoriti o sebi, ali evo, naprimjer, ja… Ja sam Sarajevsku olimpijadu doživio kao nešto što je obilježilo i moj i život stotina hiljada ljudi u Sarajevu, Bosni i Hercegovini, bivšoj Jugoslaviji…

I do tada je sarajevska raja dobro kotirala u centrima ostalih jugoslavenskih republika, a nakon te 1984. godine postali smo sami vrh. I sreća, i radost, i zadovoljstvo, i lična satisfakcija… sve se to dešavalo tog februara ‘84. I mnoge od nas to još “drži” i prestati nikada neće.

Kao i svaki Sarajlija kojem je bilo stalo do Olimpijade, prijavio sam se kao volonter i stavio na raspolaganje organizatoru. Rasporedilo me u Skenderiju, kao šefa VIP salona (nadređeni mi je bio Bogić Bogićević), prostor je bio vrhunski uređen kao što to priliči za visoke zvanice, a posao plus mi je bio da vodim računa i o protokolu.

Dobio sam neku skromnu novčanu nadoknadu, ali iskustvo koje sam imao tog februara ‘84. ne može se platiti nikakvim novcem.

Imali smo pripreme, uglavnom sam znao šta mi je činiti, bilo je zabavno, bez mnogo napora, a ipak veliki izazov i odgovornost. Te 1984. imao sam 30 godina, Sarajevo blista, sve se “diglo na noge”, pripreme i promjene su urađene na najbolji mogući način.

Kompletna moja generacija je angažirana na razne poslove, neki su za trajanja Olimpijade zaradili značajne novce, a moja poslovična lijenost i konformizam su rezultirali da radim volonterski. I nimalo mi – ni tada, a ni sada – nije žao zbog toga. Istina, dobio sam neku novčanu nadoknadu, to je bilo na simboličnoj ravni, ali iskustvo koje sam imao tog februara ‘84. ne može se platiti nikakvim novcem.

Kad Uglješa maše zastavom

Neopisivo je to raspoloženje koje je vladalo tada u Sarajevu, ostali su video i tonski zapisi, fotografije, ali ono unutarnje osjećanje se riječima i slikama ne može pojasniti. Sarajevo je tada bilo ne samo centar bivše države (što nije mala stvar), došli su nam kao ispomoć ljudi raznih zanimanja i znanja iz Beograda, Zagreba, Ljubljane – nego i centar svijeta.

Stiže 8. februar, svečano otvaranje Igara, a mi se danima molimo da padne snijeg, gledamo u nebo… Sve smo uradili kako treba i samo su nam falile pahulje. A kada je snijeg počeo padati, svi smo izašli na plato ispred Skenderije i ovacijama ga dočekali i pozdravili kao najboljeg gosta. Blista nevjerovatna nova rasvjeta, specijalno pripremljena za tu priliku, padaju pahulje k'o krpe, a mi ushićeno pjevamo i radujemo se. Domaćini, gosti, novinari, ljudi sa svih strana svijeta – gomila vesele i razdragane čeljadi raduje se snijegu.

A kada je snijeg počeo padati, svi smo izašli na plato ispred Skenderije i ovacijama ga dočekali i pozdravili kao najboljeg gosta.

Proputovao sam svijetom do te ‘84. i tvrdim da Sarajevo tog februara nimalo nije zaostajalo za evropskim i svjetskim metropolama. Dapače, bilo je, koliko god da sam subjektivan, i ljepše, i gostoljubivije, i toplije tih dana od Pariza, Beča, Londona…

Nikad ne mogu zaboraviti kako je tadašnji gradonačelnik Sarajeva Uglješa Uzelac zgrabio na otvaranju Igara olimpijsku zastavu i razmahao je kao da je igračka. Samo sat-dva kasnije, kada je visoka delegacija došla “kod mene” u Skenderiju, fešta je nevjerovatna, gledaš da nešto ne promašiš i pogriješiš… Prilazi mi Uglješa i pita me: “A, Mirza, kako ja ono…” i rukama zamahuje kao da je i dalje sa zastavom na Koševu. U tom je trenutku pored njega šef MOK-a Juan Antonio Samaranch i kompletan vrh, što domaći, što ekskluzivni gosti, a gradonačelnik priča sa mnom o mahanju zastavom…

Nezaboravna Katarina Witt

Švedski kralj i kraljica su bili česti gosti “mog” VIP salona, uvijek u pratnji četiri tjelohranitelja. A ja ti se polako “sprijateljim” s glavnim od njih, kažem mu da sam glumac, da na Olimpijadi radim kao volonter i slažem, naravno, da mi je životna želja da popijem čaj s kraljevskim parom. I to se dogodi – sjedimo za glavnim stolom u VIP salonu kralj Gustav, njegova supruga-kraljica Sylvia i ja, pijemo čaj, neobavezno čavrljamo… A njih dvoje sasvim normalni ljudi. I ja sam tada bio normalan, odnosno, normalno sam se ponašao.

Par dana kasnije dolaze u VIP salon norveški kralj Olaf i njegov sin (princ) Harold, obučeni kao planinari. Popričali smo kao da se znamo “sto godina”, popili piće i pozdravili se s “Vidimo se opet”. Više se nismo vidjeli, ali ja taj susret “vidim” i dan-danas, kao da je jučer bilo.

U Katarinu Witt, šampionku u umjetničkom klizanju i izuzetnu ljepoticu, pola je svijeta najmanje bilo zaljubljeno.

Nedugo zatim eto engleske princeze Anne, hoće da malo pogleda neku hokejašku utakmicu u Skenderiji. Ja joj se obratim, ponudim joj ako šta mogu učiniti za nju… A ona, za razliku od Gustava, Sylvije, Olafa i Harolda, samo gleda “kroz mene”, niti me čuje, niti vidi, kao da ne postojim. Nikada nešto slično nisam doživio. No, i to je bio dio mog “posla” tokom Olimpijade.

Vidio sam sve najvažnije sportiste olimpijce, s mnogima razgovarao, ali bih ih ovaj put “preskočio, zaobišao”. Razlog je Katarina Witt, šampionka u umjetničkom klizanju i izuzetna ljepotica, pola svijeta najmanje je bilo zaljubljeno u nju. Kad je čovjek vidi, zastane mu dah…

Da, i onaj trenutak kada je Jure Franko osvojio srebro, kada je moja mala raja sa Koševa, Nadrealisti, smislila onaj slogan (Volimo Jureka više od bureka), koji će biti vječan kao i ovaj grad.

Vidimo se za 20 godina

Sarajevska bajka sada puni 30 godina, ja duplo više. Gdje smo sada nas dvoje? Pitanje i teško, i jednostvano, ali ne želim upadati u klišeje. Čitav radni vijek sam u sarajevskom Pozorištu mladih, to me održava kao čovjeka, ne da mi da poludim od ove realnosti. Mene iz ovog mraka vadi to što se nikada nisam svrstavao ni po kojem osnovu, što nisam ni na koji način učinio da gledam kako mladi (i ne samo oni) danas hodaju ulicama bez perspektive, bez zanosa, želje i volje, čiji su uzori postali neki potpuno marginalni likovi.

Žao mi je zbog toga, boli me to kao i svakog normalnog čovjeka, a žal je još veća kada se vratim 30 godina unazad, kada smo pokazali i dokazali da znamo i možemo biti najbolji i najuspješniji.

Kada Olimpijada napuni jubilarnu 50. ja ću, ako bude zdravlja i sreće, imati 80 godina.

Gluma je moj život, “radim” to još od drugog razreda gimnazije, vjerovatno sam jedan od začetnika sarajevske škole performansa (uključujući i šetnju glavnim sarajevskim ulicama s pepeljarom u ruci da sačuvam “Lijepo i čisto moje Sarajevo” – još iz vakta prije Olimpijade). Siguran sam da bi i danas bilo puno “mirza”, otkačenih likova sa imaginacijama i provokacijama (bez uvrede bilo koga, naravno), da se ljudi smiju i zabavljaju kada bi imali dobar ambijent. Volio bih vidjeti dvoje mladih ljudi kako u rukama drže knjige i raspravljaju o njihovom sadržaju, ja bih ih odmah zagrlio i izljubio.

Kad Olimpijada napuni jubilarnu 50. ja ću, ako bude zdravlja i sreće, imati 80 godina. Ako ćemo realno, ne vjerujem baš da ćemo u narednih 20 godina biti domaćini novog happeninga kao što je bila Sarajevska bajka. Uvijek sam nastojao biti duhovit, zabavan, svojim djelovanjem i ponašanjem izmamiti ljudima osmijeh na licu. Stoga moram širiti optimizam, čak i kada mu mjesta baš mnogo nema, pa se nadam, ako Bog da, da ćemo se Olimpijada i ja naći u Sarajevu 2034. godine. Za neki novi i bolji početak.

Izvor: Al Jazeera