Piranski zaljev: ‘Bura u čaši vode’

Piše: Josip Antić

Ako postoji dio mora za kojeg bi idealno pristajala uzrečica „bura u čaši vode“ onda je to sigurno onaj dio što ga Slovenci nazivaju Piranskim zaljevom, a Hrvati Savudrijskom valom.

Nazovite ga ovako ili onako uvijek je to istih 19 četvornih kilometara slane vode (neki ga nazivaju kadom) i vjerojatno bi, da se toga netko sjetio, to malo mora već sada imalo svoje mjesto u Guinnessevoj knjizi rekorda i to kao jedan od prostora koji je po kvadratnom metru proizveo najveći broj žučljivih naslova, agitpropovskih i polemičnih tv-priloga, političarskih  izjava, memoranduma, sjednica ovih i onih komisija i parlamenata, a sve u svrhu razrješenja graničnog spora u kojeg su se dvije zemlje zapetljale još od 1992. kad su 25. lipnja 1991. proglasile državnu neovisnot. 

U tom smislu najnovija zbivanja koja su kulminirala objelodanjivanjem slovenske vjerolomne intervencije u Arbitražnom sudu, a potom i hrvatskog istupanja i razvrgavanja angažmana s tim tijelom i nisu drugo nego nastavak tradicionalno ambivaletnih odnosa Ljubljane i Zagreba.

Povijest protiv prava

Priča o zaljevu s dva imena počela je krajem 1992. godine, a na njene okolnosti podsjetio je ovih dana posthumno akademik Vladimir Ibler, hrvatski ekspert za međunarodno pravo i predsjednik nacionalne grupe za pregovore sa slovenskom stranom koja je tada utemeljena.

Profesor Ibler preminuo je u travnju 2015. u 102. godini, a novinar Vlado Rajić, koji je zadnjih mjeseci Ibleroa života s njim dovršio biografsku knjigu u povodu Pirangatea, javnosti je dao na uvid poglavlje koje se odnosi na pregovore oko morske granice Hrvatske i Slovenije. Slovenci svoj stav temelje na činjenici da  granica na moru nikad nije postojala između dvije socijalističke republike.

Naime, jugoslavensko more graničilo je s talijanskim dijelom Jadrana, a Slovenija i Hrvatska sa svojim graničnim pravom u tim uvjetima nisu postojale. Nakon osamostaljivanja  slovenski stav je bio: ne poričemo Hrvatskoj pravo na istočnu stranu Piranskog zaljeva (Savudrijske vale), ali  „more je naše“.

Po Ibleru to bi slikovito bilo: kad netko na istočnoj (hrvatskoj) strani vale smoči noge u moru, on to čini u – Sloveniji! Iako takvo što ne postoji u svjetskoj praksi, ali to nije smetalo Sloveniji da  traži  jurisdikciju nad Piranskim zaljevom kao cjelinom. Argumet koji pri tome ističu jest da je  Piranski zaljev kao nedjeljiva cjelina već povijesno pripadao piranskoj općini, jer je zaljev kroz povijest bio naseljen isključivo s piranske strane.

Ibler je još 1992. sročio svoj odgovor na slovenski Memorandum, traživši da Slovenija umjesto „povijesti“ poštuje međunarodno pravo. To to znači da će Hrvatska  unutar svog teritorijalnog mora u Savudrijskoj vali  dozvoliti Sloveniji prolaz do otvorenog mora, a to se odnosi i na prelijetanje, polaganje podmorskih kablova i cijevi.U svemu ostalom u vezi s režimom plovidbe po tom prolazu Republika Hrvatska je suverena po običajnom međunarodnom pravu i po Konvenciji o pravu mora iz 1982. godine. Prema Ibleru,  zahtjev Republike Slovenije za ‘izlazom’, je, teritorijalna pretenzija.

Račanov i Sanaderov pristup

To su bile polazne postavke, a onda su se s obje strane uključile propagandne mašinerije , a stručna pregovaračka tijela gurnuta su u stranu. Krenuli su hrvatski pregovori o ulasku u Europsku uniju, što su Slovenci obilato koristili blokirajući pristup.

Evropska komisija štiti arbitražu zbog TTIP-a

Još dok je Hrvatski sabor zasjedao i raspravljao o istupanju RH iz arbitražnog sporazuma sa Slovenijom, EK je poslala vrlo oštru poruku Hrvatskoj. Time se EK umiješala u suvereno donošenje odluke jednog nacionalnog parlamenta, kaže Vlasta Toth, članica Predsjedništva ORaH-a. Prema njenom tumačenju EK  je to učinila zato jer snažno podržava rješavanje sporova arbitražom jer bi u suprotnom sama  ugrozila svoju već definiranu poziciju oko ISDS mehanizma u sklopu TTIP-a (transatlantskom trgovinskom sporazumu između SAD-a i EU-a) koja je dosad kritizirana najviše od strane EU parlamenta.

“ISDS (Investor to State Dispute Settlement) mehanizam omogućuje da kompanija tuži državu pred međunarodnim arbitražnim sudom ukoliko je došlo do promjene nacionalnog zakonodavstva kojim kompanija gubi dotadašnji ili budući očekivani profit. Ako bi EK priznala da se slovensko-hrvatska arbitraža oko granice izjalovila zbog lako prekršene procedure i mogućnosti korupcije arbitražnih sudaca, nitko više ne bi mogao uvjeriti EU Parlament da ISDS mehanizam ostane dio TTIP-a.”, ističe Toth.

Bliska povijest pamti dva modela pristupa. Prvi su pokušali primjeniti danas pokojni Ivica Račan i Janez Drnovšek. Kao premijeri dviju država oni su 2001. godine usuglasili sporazum prema kojem bi 80% Piranskog zaljeva pripalo Sloveniji čime bi ona dobila pristup međunarodnim vodama, a Hrvatska bi zadržala morsku granicu sa Italijom. Bio je to veliki ustupak, a Račan ga je namjeravao kompenzirati s Ljubljanskom bankom i NE Krško.

U  Hrvatskoj javnosti rekacija je bila negativna (potez je okarektiziran kao veleizdaja), Sabor je Sporazum odbio, potpis opunomoćenika hrvatske vlade proglašen je parafom bez pravnog značenja. Slovenska strana pak smatrala je paraf kao puno prihvaćanje Sporazuma. Po logici stvari, uslijedile su godine nemira: u ljeto 2002., incidenti između hrvatskih ribara i slovenske policije kulminirali su , a tek je 2005. utemeljena zajednička hrvatsko-slovenska  komisija s ciljem pripreme pravnih temelja za arbitražu. Na marginama Strateškog foruma na Bledu održanog 26. kolovoza 2007., tadašnji premijeri Janez Janša i Ivo Sanader dogovorili su se o načelnom rješenju spora na nekom međunarodnom sudu.

Već tada Vladimir Ibler je upozoravao: „Hrvatska tada nikako nije mogla shvatiti kako je presudno pred kojim će sudom to odlučivanje biti.Važno je da to bude Europski sud u Haagu. Nije dobro da se ide na arbitražu. Sovenci neće igrati na kartu Konvencije o pravu mora i njezina članka 2. Njihov je cilj dovesti spor tamo gdje se po prirodi stvari odlučuje malo u korist jednih, malo u korist drugih. To je logika izbranog suda o čijem sastavu odlučuju obje strane“, govorio je Ibler, pojašnjavajući kako su Slovenci u pravni posao uveli načela ‘pravičnosti’, poništavajući tako svaku pravnu racionalnost koje bi se, recimo, morao držati Međunarodni sud u Haagu, da je slučaj iznesen pred njim, a ne pred Arbitražnim sudom u istom gradu.

No, sastanak na Bledu je brzo zaboravljen, a novi poticaj došao je nakon odlaska Sanadera, donijeli su ga novi premijeri Jadranka Kosor i Borut Pahor. U studenom 2009. godine, donesena je odluka  Hrvatskog sabora kojom je donesen zakon o potvrđivanju sporazuma o arbitraži između hrvatske i slovenske vlade, a nedugo zatim  potpisao ju je Stjepan Mesić predsjednik Republike Hrvatske.

Vladimir Ibler sjećajući se trenutka kad je taj zakon pročitao u Narodnim novinama, kaže: „Strašno!  A lijepo sam govorio, ne arbitraža, ne žurba, to je stvar koja će nakon odluke izbranih sudaca zauvijek biti rješenje jer nema žalbe, odluka je konačna. A tko će biti kriv ako neka buduća odluka bude na štetu Hrvatske?“ pita se sa stranica biografije Vladimir Ibler. Po njemu su svi zahtjevi Slovenije u Sporazumu „međunarodnopravno potpuno neutemeljeni te predstavljaju jasnu teritorijalnu pretenziju na štetu cjelovitosti državnog područja Hrvatske“. Tako je govorio akademik Ibler, a koji mjesec nakon smrti stvarnost mu je dala za pravo.

Nije naime sporno da su slovenski arbitar Jernej Sekolec i zastupnica Simona Drenik, krajem prošle i početkom ove godine, nedostojno i prljavo petljali s Arbitražnim sudom: snimljeni su kako pričaju da bi predsjednika arbitražnog suda Gilberta Guillaumea možda trebalo podmititi. Nije ni sporno da je vejrodostojnost suda opasno ugrožena, jer su, tvrdi se, ubacivani novi dokumenti nakon početka procesa,. kao što nije sporan opravdan postupak Hrvatske i izlazak iz arbitraže prije samog njezinog kraja. No, prava je istina da je Hrvatska u tome našla dobar razlog za izlazak iz angažmana u koji se skidajući slovensku blokadu za EU upetljala, a u kojem su Slovenci, po svemu sudeći (iz razloga koje je napominjao akademik Ibler) uspjeli bolje proći. O tome svjedoči i izjava sad već bivšeg hrvatskog suca u Arbitražnom sudu Budislava Vukasa (istupio je nakon Vladine odluke), koji je potvrdio da je „sud imao namjeru Hrvatskoj oduzeti dio teritorijalnog mora“.

Ljubljana je u Pirangateu osramoćena, ali to nipošto ne znači da je Hrvataka sada išta bliže rješenju problema.  Pristup otvorenom moru za Sloveniju je od životne važnosti i sva je prilika da će se priča oko utvrđivanju morske granice između dviju država i dalje petljati po Arbitražnom sudu (Hrvatska bez obzira na istupanje mora imenovati novog suca, a ako to ne učiniti imenovat će ga sam sud), a dobrim dijelom i pritiskati po kuloarima zjedničke im Europske komisije. Tek treba vidjeti kako će istupanje iz međunarodnog ugovora po Zagreb proći, ali po svemu sudeći riječ je o dugotrajnom procesu.

Što sa BiH i Crnom Gorom?

O smjeru rješavanja govore i reakcije iz Europske komisije  koja je svoj stav stisnula u tri riječi: „poštovanje“, „žaljenje“ i „nastavak“. Europski birokrati najprije su tijekom donošenja odluke Sabor pritiskali da odustane, a sada, kad je odluka Parlamenta donesena i Vlada otkazala Sud, tvrde kako isto „poštuju“ (teško da bi išta drugo mogli reći za jednoglasnu odluku legitmno izabranog Parlamenta jedne zemlje). Suština EK pristupa slijedi u naknadnim rečenicama u kojima se ističe kako se zbog odluke „žali“  i ponavlja da se”ne vidi alternativu arbitražnom procesu”. Za kraj nude svoje usluge u ponovnom posredovanju između Hrvatske i Slovenije s ciljem “nastavka arbitražnog postupka“.  Prema tome Hrvatska je izašla –ali za EK kao da nije. Ili, možda najpreciznije, to svoje pravo tek mora izboriti pod teškim pritiscima.

Na hrvatskoj strani stručnjaci za međunarodno pravo smatraju da je nakon izlaska iz arbitraže položaj Hrvatske u odnosu na Sloveniju povoljniji. Za razliku od početka arbitraže, kada je Hrvatska morala bespogovorno prihvaćati slovenske uvjete zbog ubrzavanja pristupnih pregovora s EU-om, ovoga puta obje države kreću s ravnopravnih pozicija

U nekom slijedećem modelu rješavanja spora, tvrdi se, Hrvatska sigurno neće dopustiti uvođenje pojma ‘pravičnosti’, nego će inzistirati na primjeni klasičnog međunarodnog prava, a zasigurno će pripaziti i na kontroverzni ‘junction’, termin koji se koristi u arbitražnom sporazumu, a Slovenci ga tumače kao fizički dodir svojih teritorijalnih voda s međunarodnima. Hrvatska ističe da je riječ o komunikaciji između slovenskog teritorijalnog mora i međunarodnih voda.

O tome kako će se u tim igrama snaći i s koliko će umijeća snagu svojih argumenata uspjeti iskoristi  neće ovisiti samo priča u Piranu. Hrvatska, kao što znamo, nema definiranu morsku  granicu ni s Bosnom i Hercegovinom ni s Crnom Gorom. Priče dakako nisu iste, ali različito tumačenje prava na more jeste.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera