Plaši li se Toma Nikolić otcjepljenja Vojvodine?

Strah od autonomaša u Vojvodini i prst na crvenom tasteru kod srpskih nacionalista je stalno pritisnut (Arhiva)

Piše: Boris Varga

U Novom Sadu na svečanoj akademiji povodom obeležavanja 25. novembra, dana kada je 1918. godine donesena odluka o prisajedinjenju Vojvodine Kraljevini Srbiji, predsednik Tomislav Nikolić poručio je da će Vladi Srbije uputiti predlog da taj datum postane državni praznik.

Ceremonija kakva do sada u Pokrajini nije bila praksa, pafos za podgrevanje herojskog morala i podizanje istorijskog čina prisajedinjenja na najviši nivo populističke svesti, ne bez razloga, otvara pitanje – da li to bivši radikali po ko zna koji put slave pobedu na nedavnim lokalnim izborima ili su počeli temeljno da rade na suzbijanju uzroka svih svojih dosadašnjih strahova u vezi „autonomaša“ i „otcepljenja severne srpske pokrajine“?

Odgovor je kompleksan i često protivrečan. Pre svega, kada je reč o izborima i vlasti u Vojvodini, naprednjaci tu nemaju čega da se plaše. Srpska napredna stranka (SNS) je u Pokrajini u aprilu osvojila nešto više od 44 odsto glasova, odnosno vlast u svih 45 vojvođanskih opština. U Vojvodini kod širokih društvenih slojeva ne postoji težnja ka separatizmu ili otcepljenju. Pojedina, ne temeljna, sociološka istraživanja u Vojvodini pokazuju da građani podržavaju autonomiju severne srpske pokrajine, ali ne i njenu samostalnost.

Međutim, „strah“ od „autonomaša“ i prst na crvenom tasteru kod srpskih nacionalista je stalno pritisnut, bez obzira da li se radi o naprednjacima ili svim drugim opcijama desno od centra, uključujući i izbegavanje rešavanja pitanja autonomije Vojvodine od nekad vladajuće Demokratske stranke (DS) sa Borisom Tadićem na čelu.

Pre svega, zastrašivanje „autonomašima“ i „čankistima“ su predizborni trikovi koji „uvek pale“. Kod desničara je to homogenizacija elektorata, koji stalno i iznova pozivaju na očuvanje „teritorijalnog jedinstva i celovitosti Srbije“, paranoično prstom pokazujući prema Crnoj Gori i Kosovu. Zato su pogrdni i ksenofobični grafiti protiv Lige socijaldemokrata Vojvodine i protiv njihovog lidera Nenada Čanka, samim ligašima često išli u korist.

Monolitna vlast na svim nivoima

Međutim, dolaskom SNS-a na vlast i uspostavljanjem monolitne vlasti na svim nivoima, te nakon podrške koju Liga povremeno daje vladajućoj garnituri, izgubila se magična simbioza uzajamnog prihranjivanja rejtinga nekad potpuno suprotnih opcija. Bivši radikali su došli na vlast i više nema čime da se plaši narod. Podržavajući koaliciju oko SNS-a, Liga gubi moralni kredibilitet da brani „autonomiju“ i da prstom pokazuje na opasnost od sledbenika (bivšeg) četničkog vojvode Vojislava Šešelja.

Ravnoteža je poremećena. U tom vakuumu niču razne nove ne samo autonomaške, već i mnogo „radikalnije“ vojvođanske političke opcije i zahtevi tih koji smatraju da je građanski koncept Vojvodine ugrožen.

Osporavanjem nadležnosti od strane Ustavnog suda Srbije i ukidanjem krajem 2013. godine dve trećine odredbi Statuta Vojvodine, kao i izrugavanje nad pojedinim simbolično važnim institucijama, kao što je Vojvođanska akademija nauka i umetnosti (VANU), samo pojačavaju frustracije zagovornika građansko-liberalnog koncepta Pokrajine.

Jedan od tih novih zahteva je federalizacija Srbije, gde bi Vojvodina bila jedan od sastavnih delova novog teritorijalnog ustrojstva. O takvoj ideji se do nedavno raspravljalo samo u uskim intelektualnim krugovima, danas se na tu temu u Novom Sadu organizuju javne tribine i debate. Sa idejom o federalizaciji Srbije, Vojvođanska partija i njena koalicija je na pokrajinskim izborima osvojila najmanje glasova – svega pola procenta.

Ruski recept i ukrajinski scenario

Federalizacija Srbije nije toliko separatistički, koliko „očajnički“ odgovor bivših „autonomaša“ na proces uravnilovke u Srbiji, u koji su krenuli naprednjaci smatrajući Vojvodinu najvažnijim činiocem „različitosti“, a koju treba da se dovede do nivoa na kakvom su i drugi delovi Srbije – podjednako privredno nerazvijeni i zavisni od centra (Beograda), bez osećaja za posebnost i uglavnom antizapadno nastrojeni. To je neka vrsta ruskog recepta za „prevazilaženje“ unutrašnje krize.

U ove, Putinove metode, koje se poslednjih godina tiho i polako počinju primenjivati i u Srbiji, spada kontrola pravosuđa, gašenje medija i marginalizovanje liberalnih sloboda, gde god da one postoje, a izuzetno su bile jake u Vojvodini i Novom Sadu.

Skoro osvetničke masovne smene na Radio-televiziji Vojvodine (RTV), javnom servisu koji je u regionu bio za primer, počele su svega nedelju dana nakon pokrajinskih izbora u aprilu ove godine. U tim ritualnim „čistkama“ smenjeno je i na razne načine razrešeno dužnosti više desetina uglednih urednika, novinara i saradnika.

Takvo nemilosrdno gaženje medija pokrenulo je prošlog leta veće proteste u Novom Sadu, koji su imali uzajamnu podršku sa protestima „Ne da(vi)mo Beograd“. Reakcije zapadnih institucija drsko i energično su bile odbačene od strane srpske Vlade. Sprečiti mešanje „stranih“ institucija i zapadnih zemalja u unutrašnje stvari suverenih država – takođe je jedan od tih ruskih izvoznih recepata koje Moskva pokušava da izveze u države tranzicije.

Poništavanje doktorata poznatom novosadskom advokatu Slobodanu Beljanskom, zbog proceduralnih razloga (prijave), a na fonu lažnih doktorata i diploma političara koji se nalaze na visokim i ključnim funkcijama u Srbiji, takođe je neka vrsta nasilja i upozorenje koje podseća na staljinističke metode.

„Ćutite, jer možda niste podneli prijavu kada ste rođeni – možda i ne postojite“, zaključuje se u saopštenju Advokatske kancelarije „Beljanski“.    

Sistemska dekonstrukcija građanskog koncepta

Licemerje Zapada, koji od Vučića očekuje da održi mir, „stabilnost“ i sprovede Briselski sporazum – cena je koju će Srbiju koštati privida da se tu odigrava pregovorni proces i integracija u EU, a, po uzoru na Tursku, država je duboko zagazila u autokratiju. Vlada premijera Vučića samo osluškuje spoljne signale i prati regionalne trendove…

Zato je bila žurba da se u septembru ove godine ispred novosadske Banovine zavijori tradicionalna srpska zastava Kneževine Srbije iz 19. veka, koja nije samo politički ritual, već i deo sistemske dekonstrukcije vojvođanskog građanskog koncepta, koji je tu bio prisutan još od SFRJ. To je sprečavanje i epiloga koji je proevropska vojvođanska trobojka sa tri zvezdice (koja je usvojena 2002/04. godine) trebala da ima u integrisanju Srbije u EU.

Dalji razvoj situacije ozvučio je predsednik Vlade Vojvodine, naprednjak Igor Mirović, koji je tim povodom izjavio da bi „bilo idealno da Vojvodina ima jedan grb, ali o tome možemo razgovarati u budućnosti“. 

Ovde se već ulazi u nešto što se zove ukrajinski scenario. Slično kao poslednjih godina Aleksandar Vučić, poslednje dve decenije ne samo Viktor Janukovič već i svi bivši ukrajinski predsednici su „sedeli na dve stolice“ – Brisela i Moskve. Radi se o dva ne samo različita i konkurentska ekonomska centra, već se vremenom tu stvorio i nepremostivi jaz između dva dominantna politička režima – Rusija je od 2008. rapidno krenula prema autoritarizmu.

Balansiranje Kijeva između dalekog „uzornog“ Zapada i bliskog istočnog despotizma završilo se u primeni „tvrde ruke“ (koju mnogi na Balkanu toliko priželjkuju), odnosno – hapšenju ukrajinske opozicije (Julija Timošenko), gaženju građanskih i medijskih sloboda, odustajanju od EU integracija i na kraju brutalnom nasilju prema demonstrantima na kijevskom glavnom trgu i onim koji su od vlasti očekivali da samo ispoštuje ono što je prethodno deklarisala kao svoj spoljnopolitički cilj.

Radi podsećanja – i Janukovič se pred revolucijom na Majdanu 2013. godine zaklinjao u nepokolebljiv put integracije Ukrajine u EU, te se kasnije žalio i opravdavao da ga ne može sprovesti zbog političkih pritisaka iz Kremlja…

Vječiti snovi

Postoje li kapaciteti za pregovore o federalizaciji Srbije, a bez vojvođanskog Majdana? Takva rešenja se ne vide ni na preglednom horizontu panonske ravnice. I bilo bi bolje da to ne bude sredstvo za zaustavljanje degradacije progresivnih regiona Srbije, kakav je Vojvodina ili metod za korekciju spoljnopolitičkog kursa Srbije prema EU.

Međutim, nije se drastično promenila samo unutrašnja politička klima u Srbiji i Vojvodini, gde je na lokalnim izborima pred „peti oktobar“ 2000. u većini opština pobedila opozicija iz koalicije koju je činila Demokratska opozicija Srbije (DOS). Promenile su se i spoljnopolitičke okolnosti u kojima su autoritarne države, poput Rusije i Kine, trenutno u ekspanziji svog političkog i ekonomskog uticaja, dok prisustvo Zapada na Balkanu slabi.

U takvoj promenljivoj i nestabilnoj političkoj klimi mogle bi da se ustale, kao u slučaju Ukrajine, duboke društvene podele na one koji će ostati privrženi EU i Zapadu, jer su tu pre svega u pitanju civilizacijske vrednosti, i one koji neće hteti u Uniju, možda će se hvatati za daleku i virtualnu Rusiju, ali će to u praksi ipak biti neka vrsta samoizolacije Srbije.

Inače, mnogi ugledni profesori Univerziteta u Novom Sadu, a posebno na Filozofskom fakultetu, upozoravaju da među studentima postoji deficit znanja o EU i demokratskim vrednostima, da prevladavaju apatični ili nacionalistički stavovi, koji vrednosnim političkim orijentacijama vladajuće garniture još kako idu na ruku.

Šovinizam etničke karte

Zabadanje pobedničke zastave na tlo Vojvodine ima još jednu važnu ulogu, koja se godinama pokazala kao veoma efektivna. A to je „preoblikovanje“ uz pomoć šovinizma etničke karte Pokrajine, koja još uvek važi za „naj“ multinacionalni region bivše SFRJ. Jer u Vojvodini postoji oko 130.000 tih koji se nisu nacionalno izjasnili, koji su u popisu nazvali regionalnu pripadnost, ili onih koji su se izjasnili kao Jugosloveni. Takvih je 1991. bilo značajno više.

Ako ne iseljavanju, onda u velikoj meri prikrivanju ili promeni nacionalnog identiteta mogu doprineti nasilje i pogromi, a poslednji u Vojvodini su bili 2004. i 2014. kada su razbijani ugostiteljski i drugi objekti Albanaca, Goranaca, muslimana… 

Ili to, pak, Beograd u nestabilnim geopolitičkim prilikama raznih referenduma i željama za samostalnost – preventivno deluje. A možda je u pitanju reazlizacija neostvarenih planova i namera iz „prošlih političkih života“. Jer, svakako ne treba zaboraviti da je bivši zamenik Šešelja [Tomislav Nikolić] nakon izbora za predsednika Srbije 2012. godine za inostrane medije ponovio kako je „projekat Velike Srbije njegov neostvareni san“. S druge strane, isticanje državnih praznika je, sledeći nedavno iskustvo Republike Srpske, simbolično iscrtavanje u svesti zajednice granica svih srpskih zemalja…

Snovi o velikoj prošlosti

Doduše, ima tu u komšiluku još lidera koji sanjaju „veliku prošlost“. Jedan od njih je premijer Mađarske Viktor Orban koji istoriju sprovodi u praksu deleći mađarske pasoše po susednim državama i regionima, koji su nekad bili deo Austrougarske, među kojima je i Vojvodina.

I ovde se snovi lidera i građana mogu ne samo razlikovati, već i preklapati, pa i totalno zamrsiti. Jer mađarske pasoše u Vojvodini dobijaju ne samo građani koji imaju mađarsko etničko poreklo, već i oni koji su na „starom tlu“ rođeni. Tako u praksi ne postoji prepreka da vojvođanski radikali i antievropejci konkurišu za mađarski pasoš, ali s namerom kako bi tražili posao u EU, jer ga je u naprednjačkoj Srbiji veoma teško dobiti (skoro polovina mladih je nezaposleno).

Možda i iz tog ugla može da se posmatra poseta mađarskog premijera Orbana Srbiji, koja se svega četiri dana pre svečanog obeležavanja prisajedinjenja Vojvodine, odigrala ne u Beogradu ili Novom Sadu, već u Nišu.

Jedna stvar bivšim i sadašnjim radikalima u Pokrajini ide na ruku: puštanje iz Haga Vojislava Šešelja i oslobađanje krivice za ratne zločine, među ostalom i za one u Vojvodini. Ko nije nadjačan zaboravom, svi politički rituali naprednjaka delovaće mu krajnje zabrinjavajuće.

To je upozoravajući signal za sve koji su „različiti“ u Vojvodini po pitanju nacionalnosti, vere, političkog mišljenja ili civilizacijske orijentacije da zločin može proći nekažnjeno, a za one koji su ga počinili – da mogu da ga ponove.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera